Broj: Rev 166/10

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića predsjednika vijeća, Nenada Perina člana vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H.-K. P. iz R. A., G., kojeg zastupa punomoćnik N. T., odvjetnik u P., protiv I. tuženika R. R. i II. tuženika N. R., obojice iz S. L., koje zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik u P., radi upisa prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž-606/09-2 od 17. kolovoza 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Poreču – Parenzo poslovni broj P-654/08-9 od 20. siječnja 2009., u sjednici održanoj 30. lipnja 2011.,

r i j e š i o   j e

              Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju se presude Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž-606/09-2 od 17. kolovoza 2009. i presuda Općinskog suda u Poreču – Parenzo poslovni broj P-654/08-9 od 20. siječnja 2009. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom suđeno je:

              I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

              „Utvrđuje se da ugovor o darovanju od 3. rujna 2008., kojim je II. tuženik N. R. prenio vlasništvo k.č.br. 3386/1 k.o. B. u korist I. tuženika R. R. ne proizvodi pravni učinak prema tužitelju H.-K. P. te je tužitelj ovlašten na temelju ove presude zatražiti i ishoditi uknjižbu prava vlasništva k.č.br. 3386/1 k.o. B. u svoju korist i na svoje ime, a tuženici su to dužni trpjeti.

              II. Dužan je tužitelj naknaditi tuženicima troškove postupka u iznosu 3.355,00 kn u roku od 15 dana.

              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.“

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena.

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se presude u postupku koji je prethodio reviziju ukinu ili preinače i tužbeni zahtjev prihvati.

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

              Revizija je osnovana.

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da prema samim navodima tužbe tužitelj tvrdi da je sa II. tuženikom 20. lipnja 2003. sklopio ugovor o kupoprodaji nekretnine po kojem ugovoru je kao kupac u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu i stupio u posjed zemljišta.

              Budući da je tužitelj austrijski državljanin bio je izvrgnut potrebi dobivanja suglasnosti u smislu tada mjerodavnog čl. 356. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 – dalje: ZV) te je suglasnost dobio na temelju rješenja Ministarstva pravosuđa klasa: UP/I-940-01/06-01/1562, ur.broj: 514-03-06/4-08-7 od 28. srpnja 2008., ali je II. tuženik Ugovorom o darovanju nakon toga i to od 30. rujna 2008. vlasništvo predmetne nekretnine prenio na I. tuženika.

              Polazeći od navedenih činjenica, a razmatrajući osnovanost predmetnog tužbenog zahtjeva samo sa aspekta instituta pobijanja dužnikovih pravnih radnji, prvostupanjski sud je ocjenjujući da nisu ispunjene pretpostavke pobijanja pozivom na odredbe čl. 66-71. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO/05) kojima je uređeno pobijanje dužnikovih pravnih radnji odbio je predmetni tužbeni zahtjev.

              Pri tome je još u razlozima prvostupanjske presude naveo da se prema ZOO/05 institutom pobijanja dužnikovih pravnih radnji mogu štiti samo novčane, a ne nenovčane tražbine (u ovom slučaju pravo na upis vlasništva nekretnina) te da zato ne postoje pretpostavke za pobijanje predmetne pravne radnje II. tuženika.

              Drugostupanjski sud je u pobijanoj presudi u suštini potvrdio navedene razloge prvostupanjske presude dopunjujući ih daljnjim navodima da bez isticanja određenog zahtjeva na brisanje upisa daroprimca koji je svoje pravo vlasništva upisao na temelju ugovora o darovanju ne može biti prihvaćen predmetni tužbeni zahtjev.

              Izloženi razlozi ne mogu se prihvatiti.

              U prvom redu valja istaći da u pogledu prvog dijela zahtjeva ne može biti riječ o tome da se on zasniva na institutu pobijanja dužnikovih pravnih radnji jer za primjenu tog instituta pored postojanja dospjele novčane tražbine što ovdje nije slučaj, potrebno je u tužbenom zahtjevu navesti u kojem dijelu dužnikova pravna radnja gubi učinak prema vjerovniku – tužitelju, a to bi bio onaj dio koji je potreban za ispunjenje tužiteljeve novčane tražbine, kakav tužbeni zahtjev u predmetnom slučaju nije istaknut, niti je mogao biti istaknut.

              Zato odbijanjem tužbenog zahtjeva zbog toga što nisu ispunjene pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji prema čl. 66.-71. ZOO/05 je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

              U pogledu osnovanosti drugog dijela tužbenog zahtjeva i to onog koji se odnosi na uknjižbu prava vlasništva i koji također nije posve jasan, prvostupanjski sud u svojoj presudi nema navedene nikakove razloge.

              Drugostupanjski sud je međutim bez uvida i ocjene sadržaja ugovora o kupoprodaji sklopljenim između tužitelja i II. tuženika dakle sadržaja međusobnih obveza preuzetih prema navedenom ugovoru, zatim bez daljnje činjenice je li tužitelj zahtjev za upis prava vlasništva na temelju tog ugovora podnio prije I. tuženika kao i pitanja ocjene savjesnosti I. tuženika koji ako je zahtjev za upis podnio nakon tužitelja i ako nije savjestan nije u smislu čl. 125. st. 1. ZV mogao steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini odbio tužbeni zahtjev u cijelosti čime je zbog pogrešne primjene materijalnog prava u navedenom pravcu činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

              Konačno, da bi bilo moguće meritorno raspravljati o nekom tužbenom zahtjevu on mora biti jasno određen jer i negativna presuda stječe svojstvo pravomoćnosti.

              Na osnovu svega rečenog valjalo je na temelju čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju tužitelja i ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje time da bi u daljnjem tijeku postupka valjalo imati na umu odredbu čl. 125. ZV kojim je uređen institut višestrukog ugovaranja otuđenja nekretnine te tužbeni zahtjev jasnije usuglasiti s navedenom zakonskom odredbom.

U Zagrebu, 30. lipnja 2011.