- 1 -

Broj: Jž-1095/2020

 

 

  

 

Broj: Jž-1095/2020

 

                                

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

 

R J E Š E NJ E

 

 

                                                       

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: Siniše Senjanovića kao predsjednika vijeća, te Renate Popović i Ivanke Mašić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog A. A., zbog prekršaja iz članka 22. stavka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj 70/17 i 126/19), odlučujući o žalbi ovlaštenog tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave osječko-baranjske, Policijske postaje Đakovo, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Đakovu od dana 23. svibnja 2020., broj: 11 Pp J-162/2020, na sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2020.,

 

 

r i j e š i o j e :

 

          Prihvaća se žalba ovlaštenog tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave osječko-baranjske, Policijske postaje Đakovo i ukida prvostupanjska presuda, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

O b r a z l o ž e n j e

 

Pobijanom presudom okrivljenik je proglašen krivim i kažnjen je zbog prekršaja iz članka 22. stavka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci iste, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 8.000,00 kuna, a u izrečenu kaznu okrivljeniku je uračunato vrijeme za koje je bio lišen slobode kao 600,00 kuna novčane kazne, pa mu je preostalo za platiti još 7.400,00 kuna.

 

Na temelju članka 130. stavak 1. i 2. točka 3. Prekršajnog zakona okrivljeniku je izrečena zaštitne mjere zabrane uspostavljanja i održavanja veze i približavanja žrtvi nasilja supruzi I. A. i snahi A. A. na udaljenost manju od 10 metara u trajanju od 3 mjeseca, dok je odbijen prijedlog ovlaštenog tužitelja da mu se izrekne zaštitna mjera obaveznog liječenja od alkoholizma.

 

Istom presudom okrivljenik je, temeljem članka 139. stavka 3. u svezi s člankom 138. stavak 3. Prekršajnog zakona, obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u ukupnom iznosu od 580,00 kuna (trošak alkotestiranja 80,00 i paušalni trošak 500,00 kuna).

 

Protiv te presude ovlašteni tužitelj je pravodobno podnio žalbu odluke o prekršajnopravnim sankcijama, konkretno zbog neizricanja kazne zatvora i zaštitne mjere obveznog liječenja od ovisnosti, navodeći u bitnom, da je bilo nužno izreći predloženu zaštitnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti kao i kazniti ga bezuvjetnom kaznom zatvora kako bi se pozitivno djelovalo na okrivljenika da ubuduće ne čini prekršaje, budući je isti ustrajan u vršenju prekršaja. Na to ukazuju i pravomoćne presude unazad 3 godine kada je isti počinio prekršaje pod utjecajem alkohola, te supruga i snaha navode da je često pod utjecajem alkohola i da je tada nasilan prema obitelji. Činjenica koju on navodi da brine o gospodarstvu ne opravdava njegove ponašanje, a sud je svakako trebao ispitati svjedoke koji su u policiji naveli da dugi niz godina konzumira alkohol i da se tada javljaju problemi u njegovu ponašanju. Njega vladanje da je samo reagirao na napade članovi obitelji ne može ga opravdati, a obzirom da je više puta ponovio prekršaj svakako mu je trebalo izreći bezuvjetnu kaznu zatvora i zaštitnu mjeru liječenja, predlažući da se žalba prihvati.

 

Žalba je osnovana.

 

Rješavajući predmet te ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je našao, da je prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenice odlučne za primjenu prekršajnopravnih sankcija, odnosno da je zaključak prvostupanjskog suda o nepostojanju uvjeta i potrebe za izricanjem zaštitne mjere obveznog liječenja od ovisnosti-alkoholizma zasad preuranjen, radi čega je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje i odluku.

 

Naime, ovlašteni tužitelj optužnim prijedlogom predlaže uz ostalo izreći okrivljeniku zaštitnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti-alkoholizma, što prvostupanjski sud odbija obrazlažući da nije neophodna i da će izrečena novčana kazna biti dostatna u smislu da okrivljenik ubuduće neće činiti slične prekršaje, te uzimajući u obzir i njegova osobna svojstva, činjenicu da je svjestan svojeg stana i cjelokupne obiteljske situacije, pri čemu mu je povjerovao da nije klasični ovisniku o alkoholu i da je nesporna činjenica da se nađe u situaciji da konzumira alkohol zbog učestalog vrijeđanja i provociranja od strane supruge i snahe. Sud prvog stupnja u obrazloženju također ističe da nije imao niti jednog razloga da ne prihvati obranu okrivljenika koji je iskreno priznao učin djela i de je u inkriminiranom ponašanju bio isprovociran zajedničkim ponašanjem supruge i snahe koje su i same incidentnog ponašanja, što je zanemario i sam ovlašteni tužitelj, budući je za štetni događaj potrebna i druga strana kako naglašava okrivljenik. Navedenu okolnost u cijelosti prihvaća i sud, a poštujući Ustav Republike Hrvatske u smislu postizanja ravnoteže između općeg interesa i zaštite temeljnih prava pojedinaca, uvjet za izricanje navedenih zaštitnih mjera nije dovoljan a kako iste nisu zakonom propisane kao obvezne prvostupanjski sud je stava da se mjera liječenja izriče kada je djelo učinjeno pod odlučujućim djelovanjem alkohola, a što nije budući postoji utaboreno uzajamno djelovanje ponašanja supruge i snahe na koji se poziva sam okrivljenik, te s druge strane treba poštivati načelo razmjernosti koji propisuje da se mjera ne izriče ako nije u razmjeru s težinom počinjenog djela i njegove radnje što treba dovesti u usku vezu s odredbom Ustava da ograničavanje slobode ili mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Bilo koja zaštitna mjera ne smije se izreći ukoliko doista nije u razmjeru s težinom počinjenog prekršaja i prekršaja koji se mogu očekivati, kao i sa stupnjem počiniteljeve opasnosti. Cijeneći obranu okrivljenika koji je izjavio da nije ovisnik o alkoholu, a pritom je i iskreno priznao djelo koje mu se stavlja na teret, uvjerenje suda je da je nepotrebnom izreći bilo koju drugu predloženu zaštitnu mjeru osim zabrane približavanja, nalazeći da načelo razmjernosti ne opravdava navedenu mogućnost i da prijedlog tužitelja nije opravdan niti svrhovit i imao bih kontraproduktivan učinak te bi navedena mjera bila u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske, odredbama konvencijskog prava i prakse Ustavnog suda Republike Hrvatske, ali i prakse izražene u direktivama Europske unija.

 

Razlozi koje sud prvog stupnja iznosi u odnosu na odluku o neizricanju zaštitne mjere obveznog liječenja od ovisnosti nisu prihvatljivi. Naime, iz podataka iz prekršajne evidencije vidljivo je da je okrivljenik unatrag tri godine kažnjavan novčanim kaznama i kaznom zatvora sedam puta za isto djelo – nasilje u obitelji. Evidnetno je da tako izrečene kazne nisu postigle svoju svrhu, pa je očito da je nužno da pravosudni sustav poduzme sve raspoložive mjere čijom primjenom se povećava mogućnost spriječavanja nasilje u obitelji, osigura nužna zaštita zdravlja i sigurnosti osoba koje su su izložene nasilju, ali i pomogne i ojača samog počinitelja ukoliko je njegovo ponašanje usko vezano uz neki njegov zdravstveni problem – konkretno problem ovisnosti.

 

Uzimajući u obzir da je primarna zadaća suda u prekršajima obiteljskog nasilja, zaštiti obitelj koja je pod osobitom zaštitom države te sankcionirati i suzbiti svaki oblik nasilja u obitelji, ne samo kažnjavanjem nego i pružanjem zaštite i pomoći, a posebno cijeneći da se u konkretnom slučaju radi o obiteljskom nasilju počinjenom u nazočnosti djece (okrivljenikovi unuci koji s njime žive u domaćinstvu) koja su na taj način kolateralne (sekundarne) žrtve (zbog osjećaja koje gaji prema članovima obitelji), sudovi osim kazni imaju na raspolaganju cijelu lepezu sankcija predviđenih Prekršajnim zakonom i Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji, a čija primjena nije u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske, odredbama konvencijskog prava i prakse Ustavnog suda Republike Hrvatske, ali i prakse izražene u direktivama Europske unija.

 

Stoga prvostupanjski sud preuranjeno zaključuje da nisu ispunjeni uvjeti za izricanje predmetne zaštitne mjere liječenje, nalazeći da bi njezino izricanje bilo protivno načelu razmjernosti i da nije utvrđeno da je djelo počinjeno pod odlučujućim djelovanjem alkohola budući postoji uzajamno djelovanje supruge i snahe čijim ponašanjem je bio isprovociran a koje su i same incidentnog ponašanja, pa da bi takva mjera imala kontraproduktivan učinak.

 

Naime, za nesporan zaključak da je okrivljenik bio isprovociran i da supruga i snaha uzajamno postupaju na način da izazivaju i doprinose sukobu, ipak bi bilo potrebno u postupku i ispitati navedene osobe kao svjedoke, pa tek tada kritičkom analizom i dovođenjem u vezu suprostavljenih iskaza donijeti ocjenu u skladu s raspravnim načelom i načelom neposrednog izvođenja dokaza, kao i načelom jednakosti oružja i konfrontacijskim načelom, poštujući zahtjev da se dokazi izvode u izvornom obliku omogućujući neposredni kontakt između sudionika i konfrontaciju sa svjedocima. Sud prvog stupnja nekritički prihvaća obranu okrivljenika i samo na njoj temelji svoju odluku, ne uzimajući u obzir mogućnost da okrivljenik eventualno ima otpor prema liječenju, a koji medicinski tretman bi u konkretnoj situaciji bio primjerenija od bilo kakve kazne ukoliko bi se utvrdilo da ovisnost kao najbitniji faktor poticajno djeluje na njegovo protupravno ponašanje

 

Dakle, u odnosu na zaštitnu mjeru liječenja od alkoholizma, odlučnu činjenicu – je li okrivljenik djelo počinio po odlučnim djelovanjem alkohola i je li ovisnik, može jedino utvrditi ovlašteni sudski vještak medicinske struke dajući svoj nalaz i mišljenje o tome boluje li isti od bolesti ovisnosti o alkoholu, koje provođenje dokaza je u konkretnom postupku izostalo.

 

Iako je sukladno članku 89. stavku 1. Prekršajnog zakona, sud dužan postupak provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje svih nepotrebnih radnji i troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava što pripadaju strankama i sudionicima u postupku, navedeno načelo ekonomičnosti ne može i ne smije ograničiti ili isključiti obvezu suda da utvrđuje materijalnu istinu. Naime, jedna od osnovnih dužnosti prvostupanjskog suda je, u smislu članka 88. Prekršajnog zakona, potpuno i točno utvrđivanje činjenica koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke, te je isti dužan s jednakom pažnjom utvrditi i činjenice o kojima ovisi vrsta sankcije.

 

Slijedom navedenog, tek nakon svestarnog razjašnjenja odlučnih činjenica, dakle i provođenja medicinskog vještačenja, moguće je sa sigurnošću utvrditi jesu li ispunjeni uvjeti za izricanje zaštitne mjere liječenja od alkoholizma, odnosno je li takva mjera nužna i je li razmjerna stupnju počiniteljeve opasnosti od ponavljanja prekršaja.

 

Imajući u vidu da prvostupanjski sud nije obavio medicinsko vještačenje, već je sam dao ocjenu da djelo nije počinjeno pod odlučujućim djelovanjem alkohola iako takvu ocjenu daje sudski vještak prema pravilima medicinske struke, ovaj Sud je utvrdio da je pobijana presuda donesena preuranjeno u odnosu na pitanje jesu li ispunjeni uvjeti za izricanje zaštitne mjere obveznog liječenja od ovisnosti-alkoholizma, pri čemu treba uzeti u obzir da je člankom 12. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji jasno propisano da je svrha zaštitnih mjera da se njihovom primjenom spriječi nasilje u obitelji, osigura nužna zaštita zdravlja i sigurnosti osoba, te otklone okolnosti koje pogoduju ili poticajno djeluju na počinjenje novog prekršaja.

 

U odnosu na žalbene navode ovlaštenog tužitelja koji se tiču vrste kazne, prvostupanjski sud je utvrdio činjenice koje su osnova za odluku o kazni, a koje činjenice su navedene u članku 36. stavku 2. Prekršajnog zakona kao olakotne i otegotne okolnosti. Iako ranije izrečene sankcije nisu postigle svoju svrhu (na što žalitelj ispravno ukazuje), prvostupanjski sud se pri izboru prekršajnopravnih sankcija odlučio za blažu kaznu - novčanu kaznu u kombinaciji sa zaštitnom mjerom zabrane približavanja žrtvi nasilja. Po ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud je za svoju odluku za novčanu kaznu dao zadovoljavajuće razloge sa stajališta opće i specijalne prevencije, no ukazuje se da se u postupku prvenstveno kao dvojbeno pitanje nameće je li okrivljenik osoba koja boluje od alkoholizma i jesu li ispunjeni uvjeti za obvezno liječenje od ovisnosti.

 

S obzirom na sve navedeno, valjalo je prihvatiti žalbu ovlaštenog tužitelja, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, koji će, cijeneći razloge ovog drugostupanjskog rješenja, provesti novi postupak u kojem će ispitati okrivljenika, svjedoke I. A., A. A. i N. A. (supruga, snaha i sin), te provesti medicinsko vještačenje i druge dokaze čije provođenje se ukaže potrebnim, a nakon toga ocjenom svih u postupku izvedenih dokaza i svih pravno relevantnih činjenica, donijeti novu, na zakonu osnovanu i valjano obrazloženu odluku.

 

Iz navedenih razloga, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

U Zagrebu, 25. kolovoza 2020.

                                                             

      Zapisničar:                                                                                         Predsjednik vijeća:

                                                                                                            

Robert Završki, v. r                                                                                Siniša Senjanović, v.r.

 

              Rješenje se dostavlja Općinskom sudu u Đakovu u 6 otpravaka: za spis, okrivljenika, oštećenice i tužitelja.