- 1 -              Revr 425/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 425/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. M. iz Z., O., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnica M. H., odvjetnica iz Z., protiv tuženika I. d.o.o., Z., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik T. R., odvjetnik iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-1093/2016-2 od 13. veljače 2018. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-2418/2012-64 od 20. travnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom:

 

              a) pod točkom I. izreke, odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženika platiti mu 440.000,00 kn s zatraženim zateznim kamatama i naknaditi mu trošak parničnog postupka,

 

              b) pod točkom II. izreke, tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 47.500,00 kn,

 

              c) pod točkom III. izreke, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka od 6.750,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom odlučeno je:

 

              „I.  Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2418/12-64 od 20. travnja 2016. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

 

II. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje prvostupanjska presuda u onom pobijanom dijelu pod točkom III. izreke kojim je dio njegovog zahtjeva za naknadu parničnog troška odbijen u visini iznosa od 6.125,00 kn.

 

III. Preinačuje se prvostupanjska presuda u onom dijelu pod točkom III. izreke kojim je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbijen preko iznosa od 6.125,00 kn do iznosa od 6.750,00 kn, te se sudi:

 

Tužitelj je dužan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 625,00 kn, u roku od 8 dana.

 

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe.

 

V. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak žalbe u iznosu od 86,81 kn sa zakonskom zateznom kamatom…“.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju „zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava“. Predlaže revizijskom sudu „ukinuti pobijanu prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak“.

 

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja (kao radnika tuženika) za naknadu neimovinske i imovinske štete od tuženika (kao bivšeg poslodavca), a koju je (kako tvrdi) pretrpio kao suvozač u vozilu kojim je upravljao drugi radnik tuženika u prometnoj nesreći koja se dogodila za vrijeme radnog vremena (korištenja dnevnog odmora).

 

              Suprotno tvrdnjama revidenta:

 

              - osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) te razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda nema nedostataka na koje se tužitelj poziva - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju revident ukazuje,

 

              - a donesena je povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo - i temeljena je na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što nije ponovio sve razloge na kojima je temeljena prvostupanjska presuda.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da „je tužitelj bio zaposlen kod tuženika temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme od 5. ožujka 2007.“,

 

- da „se ... 2007. izvan poslovnog prostora tuženika, zbila prometna nezgoda u kojoj je tužitelj ozlijeđen“,

 

- da „se ta prometna nezgoda zbila za vrijeme dnevnog odmora kada su tužitelj i još 4 radnika tuženika išli privatnim osobnim vozilom po gablec u obližnji restoran“,

 

- da „je tim vozilom upravljao radnik tuženika M. L., kojem je u to vrijeme bila oduzeta vozačka dozvola i kod kojeg je u to vrijeme bio prisutan alkohol u krvi“,

 

- da „je u to vrijeme kod tuženika bilo uobičajeno da radnici za vrijeme dnevnog odmora odlaze izvan poslovnog prostora tuženika po gablec u obližnji restoran ili u obližnju trgovinu“,

 

- da „je kod tuženika postojala zasebna prostorija u kojoj su radnici mogli jesti za vrijeme dnevnog odmora“.

 

              Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim te odbili uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

              - da „prema teoriji i sudskoj praksi šteta nastala na radu je ona šteta koju radnik pretrpi tijekom obavljanja radnih zadataka zbog kojih je i zasnovao radni odnos ili radnih zadataka prema posebnom nalogu poslodavca“,

 

              - da „štetom nastalom u vezi s radom smatra se ona šteta koja je nastala kad je radnik obavljao neku djelatnost koja nije izravno obavljanje zadataka zbog kojih je zasnovan radni odnos, ali je takva djelatnost odnosno takvo ponašanje radnika bilo potrebno da se obave radnje vezane za radne zadatke zbog kojih je zasnovao radni odnos“,

 

- da „slijedom iznesenog, poslodavac odgovara radniku za štetu samo ako je riječ o šteti koju je radnik pretrpio tijekom radnog procesa obavljajući radne zadatke“, pa da je „samo u tom slučaju riječ je o šteti na radu ili u vezi s radom“,

 

              - da budući „je tužitelj stradao u prometnoj nesreći za vrijeme trajanja radnog vremena, a prilikom obavljanja radnje koja nije vezana uz sam proces rada i to odlaska na gablec privatnim automobilom izvan kruga poslovnih prostorija tuženika…nije šteta nastala ni na radu, a ni u vezi s radom jer ovdje ne postoji uzročna veza između nastanka štete i poslova koje je tužitelj obavljao za tuženika na temelju sklopljenog ugovora o radu i stoga poslodavac za tu štetu ne odgovara“,

 

- da „naime, poslodavac nikako nije mogao utjecati na sigurnost radnika u situaciji kada se isti udalji od poslovnih prostorija poslodavca obavljajući radnje po svojoj inicijativi, bez naloga poslodavca, koje nisu nikako vezane uz proces rada prilikom korištenja dnevne pauze“,

 

- da „stoga tužitelj ne može kriviti poslodavca za nesreću koju je doživio jer je na svoju ruku, bez ičijeg naloga, išao u obližnji restoran“,

 

              - da je „osim toga, iako nije bilo organizirane prehrane u smislu restorana, postojala prostorija, odnosno kuhinja, u kojoj se mogla pojesti hrana koju si radnik sam donese“,

 

              - da „sve i da je radnicima u konkretnom slučaju odobren izlazak na pauzu van kruga prostorija tuženika, ni u tom slučaju ne bi tuženik mogao biti odgovoran za štetu tužitelju jer ne postoji uzročna veza između štetnog događaja i procesa rada i radnih zadataka“,

 

              - da prema tome „utužena šteta nije šteta koju je tužitelj pretrpio na radu niti je u vezi s radom zato što ne postoji adekvatna uzročna veza između nastanka štete i poslova koje je tužitelj obavljao za tuženika temeljem sklopljenog ugovora o radu, budući da odlazak po gablec privatnim osobnim vozilom za vrijeme dnevnog odmora izvan poslovnih prostorija nije vezan uz sam radni proces“,

 

              - da „okolnost pak što je HZZO priznao tužitelju ozljedu na radu ne utječe na utvrđenja suda u ovom postupku, jer navedeno rješenje ne vezuje sud glede odgovornosti tuženika, s obzirom da sud u postupku odlučuje na temelju odredaba čl. 4. i 8. ZPP-a“.

 

              Takvo shvaćanje je pravilno.

 

              Stoga je reviziju tužitelja valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

              U odnosu na razloge revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

              Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-1093/2016-2 od 13. veljače 2018.

 

              Revizijski sud tek ukazuje:

 

              - da nije sporno da radnik može i za vrijeme trajanja dnevnog odmora zadobiti ozljedu koja će se tretirati ozljedom u vezi s radom - zbog koje trpi štetu, ali se odgovornost za tu štetu poslodavcu može imputirati samo ako je radnik ozljedu zadobio u vezi s procesom rada ili uvjetima rada i korištenja odmora na koje je poslodavac ičime mogao i morao utjecati (primjerice: unutar kruga prostora poslodavca ili pak izvan toga kruga - u situaciji organiziranog prijevoza i prijevoza službenim automobilom po nalogu),

 

              - da radnik kada samoinicijativno, po vlastitom odabiru izlazi iz kruga koji je pod nadzorom poslodavca i prijeđe na prostor i u vozilo na kojeg poslodavac nije mogao utjecati (primjerice: osiguranjem sigurnih uvjeta vožnje, odabirom vozila ili vozača i uvjeta vožnje), na sebe preuzima (prihvaća) rizik onog što se tim njegovim odabirom dogodi,

 

              - da bi suprotno shvaćanje (konkretno: kada bi poslodavac odgovarao i za ono što u ničemu nije mogao spriječiti ili otkloniti, odnosno za ono na što nije mogao utjecati - a ne pripada procesu u svezi sa radom kod njega već isključivo području vlastitog odabira radnika) predstavljalo krajnje otegotnu (i nerazumnu) obvezu za poslodavca, onu koja se poslodavcu ne može staviti na teret.

 

Zagreb, 25. kolovoza 2020.