- 1 -              Revr 327/2018-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Revr 327/2018-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. C. iz Z., (OIB: ...), koju zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Z., (OIB ...), zastupanog po punomoćnici J. K., diplomiranoj pravnici s položenim pravosudnim ispitom zaposlenoj kod tuženika, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-552/2016-3 od 21. studenoga 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-7766/2013-45 od 26. siječnja 2016., na sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Drugostupanjskom presudom:

 

              a) pod točkom I. izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tuženika te potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženik obvezan:

 

              - platiti tužiteljici 181.590,37 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedine iznose do isplate,

 

              - plaćati tužiteljici rentu na ime izgubljene zarade u mjesečnom iznosu 3.093,08 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim „od dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate“,

 

              - naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka od 41.800,00 kn,

 

              b) pod točkom II. izreke, odbijen je zahtjev tužiteljice „za naknadu troška sastava odgovora na žalbu“.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio tzv. izvanrednu reviziju pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, ali i opisno kao redovnu na temelju odredaba čl. 382. st. 1. ZPP-a - zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud „prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu“.

 

              Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), koji se Zakon u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13), stranke mogu izjaviti tzv. redovnu reviziju protiv drugostupanjske presude: ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna.

 

Uzimajući u obzir:

 

- da je odredbom čl. 35. st. 1. ZPP-a propisano: „Kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda, prava na izjavljivanje revizije i u drugim slučajevima predviđenim u ovom zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva“,

 

- da je odredbom čl. 36. ZPP-a propisano: „Ako se zahtjev odnosi na buduća davanja koja se ponavljaju, vrijednost predmeta spora računa se po njihovu zbroju, ali najviše do iznosa koji odgovara zbroju davanja za vrijeme od pet godina“,

 

- da je odredbom čl. 37. st. 1. ZPP-a propisano: „Ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva“,

 

- da je pobijanom presudom odlučeno o zahtjevu tužiteljice na naknadu štete od 181.590,37 kn, ali i o njenom daljnjem zahtjevu za plaćanjem rente u mjesečnom iznosu od 3.093,08 kn (i to sve na ime razlike između plaće koju bi primala da je ostala raditi i invalidske mirovine koju prima),

 

protiv takve presude dopuštena je redovna revizija, pa se revizija tuženika ne može razmatrati u smislu odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a - kao izvanredna (na koju se revident pozvao).

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno tvrdnjama revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) te razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda nema nedostataka na koje se tuženik poziva (da „ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati“, da „izreka presude proturječi razlozima presude“, da „u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama“, te da „o odlučnim činjenicama postoje proturječnosti“) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a (na koju revident opisno ukazuje).

 

              Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, nižestupanjski sudovi nisu povrijedili niti jedno pravo revidenta.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjevi su tužiteljice (kao bivše radnice tuženika) za naknadu štete (već navedeno: na ime razlike između plaće i invalidske mirovine) koju trpi kao posljedicu štetnog događaja na radnom mjestu (uslijed fizičkog napada stranke).

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da „je tužiteljica pretrpjela fizički napad od strane M. M. u svojoj radnoj sobi 18. svibnja 2009., vezano uz obavljanje svojih redovnih radnih zadataka“,

 

- da „je M. M. bio stranka, koja je puštena tužiteljici u sobu, da izvrši uvid u svoj spis, kojeg je tužiteljica vodila“,

 

- da „se radilo, u to vrijeme, o uobičajenoj proceduri, koja je kasnije izmijenjena na način da stranke više nisu imale pristup u sobe referenata“.

 

Drugostupanjski sud je zahtjeve tužiteljice ocijenio osnovanima i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

              - da „je u žalbenoj fazi postupka sporna odgovornost tuženika za naknadu štete tužiteljici, budući da tuženik smatra da su ispunjeni ekskulpacijski razlozi predviđeni odredbom čl. 1067. ZOO-a te da stoga nije u obvezi naknaditi tužiteljici štetu, u vidu izgubljene zarade, koju trpi kao posljedicu događaja na radnom mjestu dana 18. svibnja 2009.“,

 

              - da „žalbeni navodi tuženika kojima osporava svoju odgovornost za naknadu štete tužiteljici su bez pravnog uporišta s obzirom da tuženik, kao poslodavac, odgovara tužiteljici za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava (čl. 15. Zakona o zaštiti na radu /"Narodne novine" broj: 59/96, 94/96, 114/03 i 86/08 u daljnjem tekstu: ZZR-a), što znači da se odgovornosti za naknadu štete može osloboditi uz ispunjenje uvjeta propisanih odredbom čl. 1067. ZOO-a, konkretno ukoliko dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti, postojanje kojih okolnosti, prema mišljenju suda prvog stupnja, s kojim se slaže i ovaj viši sud, tuženik nije dokazao“,

 

              - da „se u datim okolnostima M. M. ne može smatrati trećom osobom, kao što to pogrešno smatra i tvrdi tuženik“,

 

              - da „se fizički napad, kojeg je tužiteljica doživjela od nezadovoljne stranke, kojoj je pravilima postupanja samog tuženika omogućen pristup u radnu sobu tužiteljice i koji se dogodio za vrijeme obavljanja redovnih radnih zadataka tužiteljice, na kojeg tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja, ne može smatrati događajem kojeg tuženik nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti, radi čega je isti odgovoran za štetu, koju tužiteljica trpi kao posljedicu takvog događaja“,

 

              - da „je radi navedenoga pravilno postupio sud prvog stupnja kada je odbio provođenje dokaza saslušanjem svjedoka B., Ž. i S. na okolnost da je tuženik poduzeo sve raspoložive sigurnosne mjere te da je imao angažiranu zaštitarsku službu, čiji se djelatnik nesporno nalazio na ulasku u zgradu, u kojoj je tužiteljica radila i u čijem postupanju nisu utvrđeni propusti, jer te okolnosti nisu od utjecaja na odgovornost tuženika za naknadu štete tužiteljici u smislu odredbe čl. 15. ZZR-a“.

 

              Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

              Stoga je reviziju tuženika valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

              U odnosu na razloge revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

              Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-552/2016-3 od 21. studenoga 2017.

 

              Revidentu je tek za ukazati da je revizijski sud u sličnim postupcima u više svojih odluka (po pitanju odgovornosti poslodavca za profesionalni rizik posla - prema fizički napadnutom radniku) već izrazio pravno shvaćanje, pa tako i u odlukama:

 

              a) posl. br. Revr 1726/14-3 od 15. prosinca 2015., prema kojoj:

 

              „U konkretnom slučaju šteta očito nije nastala uslijed više sile, nije utvrđeno postojanje radnje tužitelja, a nema ni protupravnog djelovanja treće osobe, jer se gosti u ugostiteljskom objektu ne mogu smatrati trećom osobom u smislu citiranih zakonskih odredbi.

 

              Naime, priroda posla tužitelja je takva da prilikom obavljanja poslova voditelja ugostiteljskog objekta tužitelj ne može izbjeći kontakte s gostima lokala, pa valja uzeti da u konkretnom slučaju nasilničko ponašanje gostiju lokala I. M. i A. S., predstavlja rizik u obavljanju radnog zadatka tužitelja.

 

              Stoga, ponašanje I. M. i A. S. u odnosu na posao kojeg obavlja tužitelj nema karakter vanjskog događaja, nego se ima smatrati profesionalnim rizikom za koji tuženik snosi odgovornost. Zbog toga se poslodavac ne može osloboditi odgovornosti za štetu koju su gosti u ugostiteljskom objektu (umješači na strani tuženika) ozljeđivanjem nanijeli tužitelju prilikom njegovog obavljanja poslova voditelja tog ugostiteljskog objekta.“,

 

              b) posl. br. Rev-x 165/12-2 od 6. ožujka 2012., prema kojoj:

 

              „U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

              - da je tužitelj 2. kolovoza 1993., obavljajući poslove radnog mjesta - na organizaciji utovara i istovara robe u tvorničkom krugu tuženika i provodeći nalog rukovoditelja tuženika, naložio privatnom autoprijevozniku B. Š. da istovari s teretnog vozila robu koju je ovaj prethodno utovario i napusti prostor tuženika (obzirom je raspolagao vozilom nosivosti kojim tuženik nije dopuštao prijevoz njegove robe),

 

              - da je B. Š., nakon što je postupio po zahtjevu tužitelja i istovario s vozila robu, vozilo ostavio u blizini ulaza u prostor tuženika - a sam ostao ispred porte, s time što je tužitelja, kada je zbog potrebe posla prišao porti i (time) prolazio kraj njega, bez da je ičime bio izazvan i bez opravdanog razloga odgurnuo prema kabini vozila - uslijed čega je tužitelj „skliznuo i pao“, zadobivši pritom udarno krvne podljeve i natučenje glave, potres i prignječenje mozga te prijelom zuba obrtača glave,

…

              U tim prilikama postupak B. Š. nema karakter (kako to revident pogrešno drži) vanjskog događaja - do kojeg je kod tuženika došlo izvan i neovisno od tehnološkog procesa koji se kod tuženika odvijao i koji se tuženika nije ticao i prije nego je nastao (u svezi potrebe organizacije svoga poslovanja, kalkuliranja posebne zaštite, ponašanja zaposlenika), odnosno karakter radnje treće osobe - iz navedene odredbe čl. 6. ZZR-a, i za posljedice toga postupka odgovornost (po načelu uzročnosti) ima snositi (kako su to pravilno zaključili i nižestupanjski sudovi) tužiteljev poslodavac: tuženik, a sve obzirom je šteta koju tužitelj u svezi toga postupka trpi i nastanku koje tužitelj nije pridonio uzrokovana u svezi tužiteljeva rada kod tuženika (tijekom, te zbog obavljanja radnih zadataka i kao posljedica utjecaja tehnološkog procesa), dakle ne zbog izražavanja nezadovoljstva privatnog autoprijevoznika koji bi bio isključivo privatne naravi.“.

 

Zagreb, 25. kolovoza 2020.