- 1 -              Revr 648/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 648/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz Đ. I., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica J. B., odvjetnica u Z., protiv tuženice Osnovne škole „S. C.“ iz S. M., OIB ..., koju zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u O., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-388/17-2 od 11. travnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Pr-297/2015-48 od 27. siječnja 2017., u sjednici održanoj 25. kolovoza 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

              Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se nedopuštenom utvrdi odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 22. svibnja 2015. kojom je tužitelju I. M. otkazan ugovor o radu i da radni odnos tužitelja nije prestao, zatim da se s danom 18. kolovoza 2016. raskine ugovor o radu sklopljen između stranaka na neodređeno vrijeme (točka II. izreke), da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu iznos od 54.153,68 kuna bruto, kao i da mu prizna sva prava iz radnog odnosa te mu isplati pripadajuću plaću od 6.769,21 kuna bruto za razdoblje od 25. svibnja 2015. do 18. kolovoza 2016., sve s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je naznačeno u tom dijelu izreke. Ujedno je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova te mu je naloženo nadoknaditi tuženiku troškove postupka od 11.909,50 kuna, dok je s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka odbijen.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu u smislu revizijskih navoda, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio sve revizijske navode i predložio reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano tužitelj ukazuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Protivno tome, u obrazloženjima nižestupanjskih odluka sadržani su jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega pobijane presude nemaju nedostataka koji bi onemogućavali njihovo ispitivanje.

 

Revident tvrdi da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 8. i 230. ZPP-a uz tvrdnju da je „izostala ocjena većine provedenih dokaza zasebno i svih dokaza zajedno“, te da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir zdravstvenu dokumentaciju tužitelja iz koje proizlazi da je on duševno bolesna osoba.

 

Suprotno ovim revizijskim navodima, sud prvog stupnja je savjesno i brižljivo ocijenio sve dokaze i na temelju istih utvrdio relevantno činjenično stanje, dok je drugostupanjski sud ocijenio sve žalbene razloge koji su od odlučnog značenja, kao i one na koje pazi po službenoj dužnosti, pritom je razmatrao i prije istaknuti žalbeni navod, obrazlažući svoju odluku logičkim i pravno uvjerljivim razlozima koje u cijelosti prihvaća i revizijski sud.

 

Naime, kraj činjenice da postoji pravomoćno rješenje ministarstva kojim se tužitelju zabranjuje rad, revidentove žalbene navode o duševnoj bolesti drugostupanjski sud pravilno nije smatrao odlučnim navodima budući da ta okolnost, sve i da postoji kako navodi sam revident, u ovakvoj situaciji ni u čemu ne može utjecati na drugačiju odluku o tužbenom zahtjevu.

 

Stoga revident neosnovano upire da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. i 230. ZPP-a, odnosno u drugostupanjskom postupku bitna povreda iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom  375. stavak 1. ZPP-a.

 

Uz rečeno, tužitelj pogrešno smatra da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njegove prijedloge za provođenje novog medicinskog vještačenja. Činjenica da u vrijeme izvanrednog otkazivanja ugovora o radu tužitelj nije bio radno sposoban (o tome u nalazu i mišljenju liječnice  koja je sudjelovala u prijašnjem liječenju tužitelja), kako je već rečeno, nije odlučna za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu. Stoga, odbijanjem tužiteljevog prijedloga za novim vještačenjem nije počinjena bitna postupovna povreda.

 

Pritom, valja ponoviti da sudovi imaju ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP) pa postupanjem prema toj ovlasti prvostupanjski sud nije povrijedio niti jedno postupovno pravo revidenta.

 

Uz navedeno, tužitelj još i općenito tvrdi da su u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. i 2. ZPP-a, ali ne navodeći određeno (osim prije naznačenih), koje su to povrede niti ih obrazlaže slijedom čega takve revizijske navode ovaj sud nije mogao uzeti u razmatranje (članak 386. ZPP-a).

 

Konačno, revizijski sud nije ispitivao prigovor tužitelja da je u postupku pred sudom prvog stupnja povrijeđeno načelo ekonomičnosti parničnog postupka (članak 10. ZPP) jer tužitelj taj prigovor nije isticao u žalbi i po prvi put ga iznosi u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu i raskid ugovora o radu na neodređeno vrijeme, kao i zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, priznanje svih prava iz radnog odnosa te isplata naknade plaće.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj kod tuženika obavljao poslove učitelja povijesti na temelju ugovora o radu od 1. listopada 2013. sklopljenog na neodređeno vrijeme,

 

- da je tuženik Odlukom od 22. svibnja 2015. tužitelju - učitelju povijesti izvanredno otkazao ugovor o radu sklopljen 1. listopada 2013. jer je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, Služba prosvjetne inspekcije - PJ u O. 20. svibnja 2015. donijela rješenje kojim se zabranjuje Osnovnoj školi S. C., S. M. da tužitelj obavlja odgojno obrazovne poslove,

 

- da je odluka tužitelju uručena 25. svibnja 2015. što je razvidno iz potpisa tužitelja na odluci,

 

- da je tužitelj po punomoćniku odvjetniku 9. lipnja 2015. uputio tuženiku zahtjev za zaštitu prava, preporučenom pošiljkom putem pošte,

 

- da je tuženik 17. lipnja 2015. odgovorio na zahtjev za zaštitu prava,

 

- da iz Službene bilješke proizlazi da je rješenje Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta od 20. svibnja 2015. predano tužitelju na ruke 21. svibnja 2015.,

 

- da iz zapisnika o razgovoru sa tužiteljem od 21. svibnja 2015. proizlazi da je tuženik obavijestio tužitelja o zaprimanju predmetnog rješenja prosvjetnoj inspekciji i omogućio tužitelju da iznese obranu,

 

- da je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, Samostalni sektor za inspekcijski nadzor Služba prosvjetne inspekcije - PJ u O. donijela rješenje oznake UP/I-600-04/15-02/00202 od 20. svibnja 2015. kojim u točki I. zabranjuje Osnovnoj školi S. C. iz S. M. da I. M. profesor povijesti i filozofije, temeljem ugovora o radu od 1. listopada 2013. sklopljenog na neodređeno nepuno radno vrijeme od 30 sati rada tjedno obavlja odgojno obrazovne poslove i točkom II. naređuje se istoj školi da u roku od 8 dana poništi ocjene koje je u imenike učenika u 2014./2015. školskoj godini upisao učitelj I. M., a točkom III. da žalba na rješenje ne odgađa njegovo izvršenje,

 

- da iz dopisa sindikalne podružnice u Osnovnoj školi S. C., S. M. od 21. svibnja 2015. upućenog tuženiku proizlazi da daje suglasnost za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju s obzirom da je sindikalni povjerenik upoznat sa cijelim procesom koji je prethodio otkazu,

 

- da je Agencija za odgoj i obrazovanje 15. veljače 2011. (nalaz od 25. veljače 2011.), 7. ožujka 2013. (nalaz od 29. ožujka 2013.) i 6. siječnja 2014. (nalaz od 5. veljače 2014.) provela stručno pedagoški nadzor nad radom tužitelja I. M. kao učitelja povijesti,

 

- da je rješenjem HZMO-a, Područna služba u O. od 6. prosinca 2016. osiguraniku M. I. r. ..., kod kojeg je zbog bolesti nastao potpuni gubitak radne sposobnosti počevši od 18.08.2016. priznato pravo na invalidsku mirovinu u svoti od 1.991,17 kuna mjesečno u koju je uračunat i dodatak na mirovinu.

 

Polazeći od ovih činjeničnih utvrđenja, zaključujući da pravomoćno rješenje inspekcije kojom je utvrđen nepravilan i nestručan rad tužitelja s brojnim nedostacima u radu s učenicima predstavlja „drugu osobito važnu činjenicu“ iz odredbe članka 116. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 i 98/19. - dalje: ZR), nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev.

 

Prema odredbi članka 116. stavak 1. ZR-a poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

I prema pravnom shvaćanju revizijskog suda, pravomoćno i konačno rješenje ministarstva kojim je zabranjeno da tužitelj - učitelj povijesti obavlja odgojno obrazovne poslove, predstavlja (i može predstavljati) „neku drugu osobito važnu činjenicu“ iz članka 116. stavak 1. ZR-a. Naime, tuženik je bio dužan postupiti po rješenju prosvjetne inspekcije a donoseći spornu odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu upravo je to i učinio. U takvoj situaciji se osnovna svrha ugovora o radu ne može ispunjavati, pa prema tome nije moguć ni nastavak radnog odnosa (tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1427/12 i Revr-16/2018). Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili da su ispunjene pretpostavke iz članka 116. stavak 1. ZR za izvanredno otkazivanje ugovora o radu.

 

Glede preostalog dijela odbijenog tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na sudski raskid ugovora o radu, naknadu štete, priznanje prava iz radnog odnosa i isplatu naknade plaće, tužitelj ne navodi nikakve, a kamoli određene razloge. Stoga se u tom dijelu pobijana odluka, uslijed nedostataka u sadržaju revizije, nije ni mogla ispitivati (članak 386. i članak 392.a stavak1. ZPP-a).

 

Ostali revizijski navodi koji se u bitnome svode na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja nisu uzeti u razmatranje (članak 385. ZPP-a).

 

              Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 25. kolovoza 2020.