- 1 -              Rev 132/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 132/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. C., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. Lj., odvjetniku u Odvjetničkom društvu O. i P. d.o.o. u D., protiv tuženika A. B. iz O., D. B., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku B. M., odvjetniku u D., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1192/2018-2 od 18. listopada 2018., kojom je potvrđena presuda zbog ogluhe Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli broj P-220/17 od 11. srpnja 2018., u sjednici održanoj 25. kolovoza 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1192/2018-2 od 18. listopada 2018. potvrđena je presuda zbog ogluhe Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli broj P-220/17 od 11. srpnja 2018. kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 110.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim zateznim kamatama počev od 1. srpnja 2015. do isplate, te je naloženo tuženiku na ime troškova postupka isplatiti tužitelju iznos 24.843,75 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, predloživši njezino ukidanje i vraćanje predmeta tom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 5/11, 25/13 i 89/14  – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi s odredbom čl. 78. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje: ZID ZPP) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženika ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Osporavajući pravilnost pobijane presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda zbog ogluhe, revident u reviziji ustraje u shvaćanju da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke iz čl. 331.b st. 1. toč. 2. i 3. ZPP-a za donošenje presude na temelju ogluhe, a zbog čega da je njezinim donošenjem počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 5. ZPP-a, a što je drugostupanjski sud propustio sankcionirati.

 

Prema odredbi čl. 331.b st. 1. ZPP-a ako tuženik ne podnose odgovor na tužbu u određenom roku, donijet će se presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe), ako bude udovoljeno ovim uvjetima:

 

1. ako su tuženiku tužba i pozivi za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni,

 

2. ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi,

 

3. ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su opće poznate,

 

4. ako ne postoje opće poznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.

 

Prema odredbi stavka 2. tog članka neće se donijeti presuda zbog ogluhe i kada je udovoljeno uvjetima iz stavka 1. tog članka ako sud nađe da je riječ o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati (čl. 3. st. 3. ZPP-a).

 

Iz stanja spisa predmeta proizlazi:

 

- da tužbenim zahtjevom sadržanim u tužbi kojom je pokrenut ovaj spor, tužitelj je od tuženika potraživao isplatu iznosa 130.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, a na ime neisplaćenih obveza preuzetih ugovorom o pozajmici sklopljenog između stranaka 30. studenoga 2012. i 31. svibnja 2013., a uz uvažavanje djelomično izvršenih isplata duga od strane tuženika, utvrđenih aneksima ugovora,

 

- da je sud tuženiku u smislu odredbe čl. 284. ZPP-a dostavio tužbu uz poziv u roku 30 dana na dostavljanje pisanog odgovora na tužbu i upozorenje na pravne posljedice nedavanja odgovora na tužbu (čl. 331.b ZPP-a),

 

- da tuženik nije dostavio odgovor na tužbu,

 

- da na ročištu održanom 11. srpnja 2018., na koje je tuženik premda uredno pozvan nije pristupio, je punomoćnik tužitelja smanjio tužbeni zahtjev sa 130.000,00 EUR-a na 110.000,00 EUR-a jer da je tuženik u međuvremenu isplatio tužitelju iznos 20.000,00 EUR-a (u kunskoj protuvrijednosti), te je ustrajao u prijedlogu za donošenje presude zbog ogluhe, nakon čega

 

- da je sud na tom ročištu donio presudu zbog ogluhe.

 

U skladu s prethodno navedenim, a polazeći od odredbe čl. 331.b ZPP-a, pravilno je drugostupanjski sud potvrdio prvostupanjsku presudu zbog ogluhe, ocijenivši da su za njezino donošenje bile ostvarene pretpostavke iz čl. 331.b st. 1. ZPP-a, a kod činjenice:

 

- da su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu bili uredno dostavljeni, a

 

- osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazila iz činjenica navedenih u tužbi, s time

 

- da činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu bile u protivnosti s dokazima koje je tužitelj podnio, kao i

 

- da nisu postojale opće poznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.

 

S druge pak strane nije se radilo o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati u smislu odredbe čl. 3. st. 3. ZPP-a. Naime, činjenice koje je tužitelj naveo u tužbi, a kojima argumentira osnovanost svog zahtjeva o neisplaćenom dugu s osnova pozajmica učinjenih tuženiku, su sklopljeni ugovori o pozajmicama između stranaka te njihovim aneksima, koji su kao dokazi priloženi uz tužbu u spisu, a iz kojih proizlazi postojanje nepodmirene tražbine tužitelja prema tuženiku u iznosu 130.000,00 EUR-a, na koji iznos je prvotno i glasio tužbeni zahtjev.

 

Tužitelj je međutim, uvažavajući činjenicu da mu je tuženik do dana održavanja ročišta 11. srpnja 2018. isplatio dio tog iznosa i baš iznos 20.000,00 EUR-a, za taj iznos i smanjio svoje potraživanje zatraživši konačno isplatu 110.000,00 EUR-a.

 

Prema odredbi čl. 191. st. 3. ZPP-a tužba nije preinačena ako je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev.

 

To pak znači da u konkretnom slučaju u odnosu na tužitelja nisu postojala ograničenja iz odredbe čl. 190. ZPP-a, a koja se odnose na mogućnost preinačenja tužbe, zbog čega sud i nije trebao obavijestiti tuženika o smanjenju tužbenog zahtjeva učinjenog od strane tužitelja na ročištu 11. srpnja 2018., a na koje tuženik nije pristupio.

 

Polazeći od načela da je manje sadržano u većem, te bez obzira što je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev (zbog u međuvremenu mu isplaćenog iznosa 20.000,00 EUR-a) sa 130.000,00 EUR-a na 110.000,00 EUR-a, kako osnovanost i tako smanjenog tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjeničnih navoda u tužbi, a koji nisu u protivnosti sa uz tužbu podnesenim dokazima, to je ocijeniti da su se u ovom slučaju ostvarile pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe, zbog čega njezinim donošenjem nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 5. ZPP-a, zbog čega je pravilno drugostupanjski sud odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu zbog ogluhe.

 

Stoga je reviziju trebalo odbiti te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 25. kolovoza 2020.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.