- 1 -              Rev 111/2016-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 111/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. H., OIB: …, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u S., Građansko-upravni odjel, protiv tuženika I. D. iz L., D., OIB: …, kojeg zastupa privremeni zastupnik M. J., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Sisku broj Gž-2641/13 od 12. ožujka 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku broj P-1501/11 od 4. listopada 2013., u sjednici održanoj 25. kolovoza 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tužiteljice te se preinačuju presuda Županijskog suda u Sisku broj Gž-2641/13 od 12. ožujka 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku broj P-1501/11 od 4. listopada 2013. u toč. II. izreke, te se sudi:

 

Nalaže se tuženiku I. D. da tužiteljici R. H. na iznos glavnice od 1.249.441,45 kn plati zateznu kamatu za razdoblje od 31. siječnja 2007. do 10. svibnja 2011., u roku od 15 dana.

 

Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove žalbenog i revizijskog postupka u iznosu od 34.375,00 kn, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

 

„I/ Tuženi I. D., OIB …, iz D., Općina L., s boravkom u Š., S., dužan je tužiteljici R. H., ministarstvu, isplatiti iznos od 1.249.441,45 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. svibnja 2011. godine pa do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

II/ Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice R. H., ministarstvo, u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatom kamata kao sporednih potraživanja, i to u vremenskom razdoblju od 31. siječnja 2007. godine pa do 10. svibnja 2011. godine, kao neosnovan.

 

III/ Nalaže se tuženiku I. D., OIB …. da tužiteljici R. H. ministarstvu, isplati iznos od 50.500,00 kn na ime troškova postupka, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužiteljice u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata za razdoblje od 31. siječnja 2007. do 10. svibnja 2011. i potvrđena je prvostupanjska presuda, a ujedno je odbijena žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu pod toč. I. presude, kao i dio glede odluke o troškovima postupka. Ujedno je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove žalbenog postupka.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja, i to u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata, tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), smatrajući da je shvaćanje drugostupanjskog suda protivno shvaćanju revizijskog suda. Stoga tužiteljica predlaže da se revizija prihvati, te da se pobijana presuda preinači na način da se usvoji zahtjev tužiteljice i glede isplate zateznih kamata za razdoblje od 31. siječnja 2007. do 10. svibnja 2011., podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužiteljice je osnovana.

 

U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 200.000,00 kn, radi čega je revizijski sud ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Naime, u revizijskoj fazi postupka je ostalo sporno od kada tužiteljica ima pravo tražiti zatezne kamate na iznos koji je tuženik stekao bez osnove. Nižestupanjski sudovi su dosudili zateznu kamatu na novčani iznos stečenog bez osnove od dana kada je podnesen zahtjev za mirno rješenje spora, dakle od dana kada je tužiteljica tražila povrat stečenog bez osnove u mirnom postupku pred nadležnim državnim odvjetništvom. Pri tome se ističe da je tuženik bio savjesni stjecatelj je mu je novčani iznos isplaćen na temelju pravomoćne sudske presude, koja je bila ukinuta od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem broj Rev-271/06 od 12. prosinca 2006. Isto tako nižestupanjski sudovi ističu da nije odlučno kada je tuženiku dostavljena revizijska odluka, već da tužiteljici pripada pravo na zateznu kamatu od podnošenja zahtjeva u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, dalje ZOO).

 

Tužiteljica u reviziji smatra da je tuženik postao nesavjestan od trenutka kada mu je bila uručena odluka revizijskog suda u predmetu Rev-271/06, pa da joj pripada zakonska zatezna kamata od trenutka uručenja te odluke tuženiku.

 

Kod toga se tužiteljica poziva na shvaćanje revizijskog suda u predmetu Rev-1630/98, a gdje je prema tvrdnji tužiteljice zauzeto drugačije shvaćanje. U tom predmetu je revizijski sud naveo „da je za ocjenu od kada je tuženica dužna platiti zatezne kamate tužitelju na iznos naplaćene kazne, po rješenju koje je naknadno poništeno, bilo potrebno utvrditi kada je odluka Upravnog suda RH kojom su poništena rješenja prekršajnih tijela dostavljena tuženici.“

 

Osnovano revizija ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a glede pitanja od kada teče zatezna kamata na glavnični iznos, odnosno kada stjecatelj bez osnove postaje nepošten (nesavjestan).

 

Naime, u konkretnom slučaju je nesporno da je tuženik naplatio potraživanje od tužiteljice po pravomoćnoj sudskoj odluci, koja je kasnije od strane revizijskog suda ukinuta, dakle nije sporno da je otpala osnova za prijelaz novčanih sredstva iz imovine tužiteljice u imovinu tuženika.

 

Za odlučivanje u ovom slučaju mjerodavna je odredba čl. 1115. ZOO prema kojoj kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, tada se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

Time što je tuženik primio ukidnu presudu revizijskog suda isti je postao nepošten, pa tužiteljica ima pravo na zatezne kamate od trenutka kada je punomoćnik tuženika primio ukidnu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je otpala osnova za prijelaz novčanih sredstva iz imovine tužiteljice u imovinu tuženika. Kako nije sporno da je punomoćnik tuženika primio navedenu odluku 31. siječnja 2007., to tužiteljica osnovano potražuje zateznu kamatu na glavnični iznos i za razdoblje od 31. siječnja 2007. do 10. svibnja 2011., radi čega je valjalo u tom dijelu prihvatiti reviziju tužiteljice i preinačiti nižestupanjske presude temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP. Identično shvaćanje revizijskog suda da stjecatelj postaje nesavjestan (nepošten) od trenutka primitka ukidne odluke revizijskog suda zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3378/15-2 od 12. prosinca 2008. i Rev-1422/18-2 od 22. kolovoza 2018.

 

Ujedno je valjalo tužiteljici dosuditi i troškove žalbe u iznosu od 15.625,00 kn, kao i troškove revizije u iznosu od 18.750,00 kn, odnosno ukupno 34.375,00 kn, budući je ista uspjela u revizijskoj fazi postupka, pa su navedeni troškovi bili potrebni za vođenje ovog postupka. U tom dijelu odluka suda se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 2. ZPP.

 

Zagreb, 25. kolovoza 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.