- 1 -              Rev 4760/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4760/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. P. iz K., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici A. Š., odvjetnici u Č., protiv tuženika P.-E. d.o.o., Š., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku K. K. odvjetniku u K., radi dopuštenosti otkaza ugovora o radu, sudskog raskida ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-311/19-2 od 19. ožujka 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu broj Pr-5/18-40 od 4. siječnja 2019., u sjednici održanoj 25. kolovoza 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-311/19-2 od 19. ožujka 2019. potvrđena je presuda Općinskog suda u Čakovcu broj Pr-5/18-40 od 4. siječnja 2019. u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja upravljen na: utvrđenje da je nedopušten otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju Odlukom o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 12. prosinca 2017., zbog čega da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao; sudski raskid Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 1. prosinca 2015. i Aneks 1 tog ugovora sa danom 22. siječnja 2018.; naložiti tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade plaće za razdoblje od 9. prosinca 2017. do sudskog raskida ugovora o radu iznos 8.354,08 kn s pripadajućim zateznim kamatama; isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos 16.571,15 kn s pripadajućim zateznim kamatama; te je ujedno naloženo tužitelju isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos 8.550,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama počev od 4. siječnja 2019. do isplate.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje obje nižestupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju predloživši njezino odbijanje kao neosnovane.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima nižestupanjske presude sadrže razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i razumljivi te ne proturječe razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Revizijski navodi tužitelja kojima pokušavajući prigovoriti pravilnosti pobijane presude vrši preocjenu izvedenih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a. Pritom revident očito gubi iz vida odredbu čl. 8. ZPP-a, a prema kojoj, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Dakle ocjena dokaza je pridržana za sud, a ne za stranke.

 

Upravo polazeći od rezultata provedenog postupka i u njemu nespornih te utvrđenih činjenica i to:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika obavljajući poslove radnog mjesta radnika u odjelu plastike, odnosno pomoćnog radnika u odjelu lijepljenja, montaže, bravarije te završnih radova, a u odnosu na izvršavanje tih poslova

 

- da je odredbama Pravilnika o zaštiti na radu bila propisana uporaba zaštitne opreme, a koju

 

- da tužitelj 8. prosinca 2017. nije koristio u izvršavanju poslova svog radnog mjesta, što je tuženik utvrdio putem video nadzora svojih radnih prostora, a što

 

- da su direktorica tuženika i ovlaštene osobe tuženika prigovorile tužitelju, a koji je na takve njihove primjedbe neprimjereno reagirao, iskazujući nepoštovanje prema zakonskoj zastupnici tuženika,

 

- da je tuženik takvo ukupno postupanje tužitelja ocijenio teškom povredom obveze iz radnog odnosa, a kako je tuženik tužitelju prethodno u četiri navrata dao pisana upozorenja zbog raznih kršenja obveza iz radnog odnosa, je ocijenio

 

- da nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika više nije moguć, te mu dao izvanredni otkaz ugovora o radu,

 

nižestupanjski sudovi su ocijenili da je izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju u takvim okolnostima bio dopušten u smislu odredbe čl. 116. Zakona o radu, zbog čega su odbili tužbeni zahtjev.

 

Osporavajući pravilnost nižestupanjskih presuda tužitelj u reviziji ustraje u shvaćanju da opisano postupanje tužitelja nije imalo značaj osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, a time da nisu ni postojali razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju.

 

Prema odredbi čl. 116. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 i 127/17 - dalje: ZR) poslodavac ima opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme bez poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Prema odredbi čl. 135. st. 3. ZR-a u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu, ako je ugovor o radu otkazao poslodavac.

 

Polazeći od činjeničnih utvrđenja iz ovog spisa predmeta da tužitelj prilikom obavljanja poslova svog radnog mjesta nije koristio propisanu zaštitnu otpremu, a što je u smislu odredbe čl. 68. Pravilnika o zaštiti na radu tuženika bilo obvezatno, a suprotno postupanje imalo značaj teže povrede obveze iz radnog odnosa i mogao biti razlogom za otkaz, a o obvezi korištenja zaštitne opreme tužitelj bio informiran od strane tuženika, tim više što je vezano za pravilnu primjenu zaštitne opreme u izvršavanju procesa proizvodnje tuženik bio pod mjerama nadzora od strane inspekcije rada, onda je ocijeniti kako je tuženik u okolnostima konkretnog slučaja dokazao da je tužitelj u izvršavanju poslova svog radnog mjesta počinio povredu obveze iz radnog odnosa za koju ga je tuženik teretio, a koja je u konkretnim okolnostima imala značaj osobito teške povrede jer je takvim postupanjem tužitelj, kao radnik tuženika izravno ugrožavao svoj život i zdravlje u obavljanju poslova koje mu je povjerio tuženik.

 

Kada se ovome doda činjenica da je tuženik tužitelja prethodno u relativno kratkom razdoblju prije odluke o otkazu ugovora o radu četiri puta (2. rujna 2016.; 15. svibnja 2017.; 19. lipnja 2017. i 21. studenoga 2017.) pisano upozoravao na počinjenje raznih povreda obveze iz radnog odnosa uz davanje mu opomene, onda je ocijeniti da zbog počinjenja povrede obveze iz radnog odnosa od 8. prosinca 2017., uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika više nije bio moguć, te mu dati izvanredni otkaz ugovora o radu, a koji se u danim okolnostima doista ukazuje dopuštenim.

 

 

U skladu s tim, a kako su dakle ostvarene pretpostavke za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju, to je pravilno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, a kako je to odlučeno u pobijanoj presudi.

 

 

Slijedom navedenog reviziju je trebalo odbiti kao neosnovanu sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 25. kolovoza 2020.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.