- 1 -              Rev 3111/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3111/2016-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. Ž. iz M., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici S. P., G. G., V. D., V. V. i M. K., odvjetnici u R., protiv tuženika R. R. iz P., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1155/16-3 od 16. lipnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-143/14 od 29. prosinca 2015., u sjednici održanoj 25. kolovoza 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tužiteljice i ukidaju se presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1155/16-3 od 16. lipnja 2016. i presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-143/14 od 29. prosinca 2015. te se predmet vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojom je tražila da joj tuženik naknadi neimovinsku štetu u iznosu od 11.000,00 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 20. travnja 2011. pa do isplate. Isto tako odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka. Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je prigovor litispendencije u odnosu na parnice koje se vode kod istoga suda pod brojem P-2810/11, P-3719/11, P-2772/11 i P-4418/07.

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), postavljajući pritom pitanja za koje tužiteljica smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tužiteljica predlaže da se revizija prihvati, pobijana drugostupanjska presuda preinači na način da se u cijelosti prihvati zahtjev tužiteljice, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik ističe da je ista nedopuštena, radi čega predlaže da se odbaci.

 

Revizija tužiteljice je osnovana.

 

U konkretnom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, ne radi se o radnom sporu, niti je sud drugoga stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbi čl. 373.a ili čl. 373.b ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP. U st. 3. istog članka propisano je da u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Pri tome sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene da bi se o podnesenoj reviziji moglo meritorno odlučivati.

 

U reviziji tužiteljica postavlja sljedeća pitanja:

 

„Da li tužiteljica oštećena kaznenim djelom prijetnje ima pravo na naknadu neimovinske štete iako se nakon štetnog događaja nije obratila liječniku opće prakse, niti zatražila drugu liječničku pomoć, te nije predložila izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem, ako je, imajući u vidu sadržaj pravomoćne presude kaznenog suda, provedene dokaze saslušanja svjedoka i tužiteljice, predložila primjenu instituta iz odredbe članka 223. st. 1. ZPP-a?

 

Može li sud u parničnom postupku radi naknade štete pretrpljene kaznenim djelom „obezvrijediti“ pretrpljeni strah izazvan kaznenim djelom, iako je pravomoćnom osuđujućom presudom kaznenog suda tuženik kao okrivljenik oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora?“

 

Kao razlog važnosti tužiteljica se poziva na presudu Županijskog suda u Splitu broj Gžnš-206/14, kao i Županijskog suda u Rijeci broj Gž-5224/13, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3235/95 i Rev-2177/00, kao i presudu Županijskog suda u Rijeci broj Kž-580/13.

 

Drugostupanjski sud potvrđujući prvostupanjsku presudu prihvaća utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda da je tužiteljica uspjela dokazati da je zbog štetnog događaja (ponašanja tuženika) došlo do povrede prava osobnosti, ali da težina povrede i okolnosti samog slučaja ne opravdavaju dosudu pravične novčane naknade u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, dalje ZOO).

 

Prvostupanjski sud u obrazloženju prvostupanjske odluke navodi da je građanskopravna odgovornost puno šira od kaznenopravne odgovornosti, a to znači da sama činjenica da je neka osoba proglašena krivom za počinjenje nekog kaznenog djela ne dovodi automatski do toga da je ta ista osoba odgovorna i za naknadu štete, već je potrebno u svakom pojedinom slučaju utvrđivati dovode li težina povrede i okolnosti slučaja do prava oštećene osobe na naknadu neimovinske štete. Prvostupanjski sud dalje ističe da je težina povrede prava osobnosti tužiteljice zbog štetnog događaja za koje je utvrđen odgovornim tuženik takva da je ona strah uspjela suzbiti u krugu obitelji, bez traženja liječničke pomoći.

 

Drugostupanjski sud prihvaća navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda time da posebno ističe da uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, da se tužiteljica nakon štetnog događaja nije obratila liječniku opće prakse, niti je tražila drugu liječničku pomoć, da ista nije predložila izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem kojim bi se utvrdilo eventualno postojanje, kao i dužina i trajanje pretrpljenog straha, da je radi toga pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice odbijen.

 

Postavljena pitanja revizijski sud smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prije svega valja istaći da je u odluci Županijskog suda u Splitu broj Gžnš-206/14 od 16. travnja 2015. navedeno da iz sadržaja izrečenih prijetnji, čiju je kvalifikaciju prethodno ocijenio i kazneni sud u osuđujućoj presudi, nedvojbenim se može izvesti zaključak o težini i ozbiljnosti izrečenih prijetnji, te da slijedom toga strah koji je bio prisutan nije bilo potrebno utvrđivati provođenjem medicinskog vještačenja. Jednako shvaćanje izraženo je i u odluci Županijskog suda u Rijeci broj Gž-5224/13 od 29. rujna 2014., gdje stranka također nije tražila utvrđivanje jačine i duljine trajanja straha provođenjem odgovarajućeg vještačenja.

 

Odredbom čl. 12. st. 3. ZPP je propisano da je sud u parničnom postupku u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

 

Prema shvaćanju revizijskog suda u slučaju kada iz izreke pravomoćne kaznene presude Općinskog suda u Rijeci posl. broj K-670/11 od 4. ožujka 2012. proizlazi da je tužiteljica pretrpjela strah i radi toga je tuženik pravomoćno osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora, zbog počinjenja kaznenog djela protiv slobode i prava čovjeka i građanina - prijetnje, parnični sud ne može izvesti zaključak da se u takvom slučaju radilo samo o nelagodi, a ne o strahu koji ne bi opravdavao dosudu neimovinske štete. S druge strane duljina trajanja i intenzitet strah ne mora se utvrđivati provođenjem vještačenja po vještaku medicinske struke, neovisno o tome što tužiteljica nije zatražila liječničku pomoć, već se duljina trajanja i intenzitet straha može utvrđivati i drugim dokazima. O tome da nije uvijek neophodno provoditi sudsko vještačenje radi utvrđivanja intenziteta i duljine trajanja straha, zauzeto je shvaćanje u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2084/16-3 od 30. lipnja 2020.

 

Dakle, iznimno, u slučaju kada je strah obilježje zakonskog bića kaznenog djela kojim je oštećena tužiteljica te kada je radi tog djela tuženik pravomoćno kazneno suđen, duljina i trajanje straha kao kvalifikatornog elementa za dosuđivanje neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti nije neophodno utvrđivati provođenjem sudskog vještačenja po vještaku medicinske struke, već se duljina i intenzitet trajanja straha može utvrđivati i drugim dokazima. Isto tako, u situaciji kada je obilježje kaznenog djela pretrpljeni strah, tada parnični sud ne može ocijeniti da se nije radilo o strahu, već o nelagodi, neovisno od činjenice što oštećenik nije zatražio liječničku pomoć. Naime, da se kritične zgode kod tužiteljice nije razvio ozbiljan strah, strah koji opravdava počinitelja utvrditi kazneno odgovornim, tada ne bi niti bilo počinjeno kazneno djelo.

 

Radi navedenog, a zbog pogrešnog pravnog pristupa valjalo je ukinuti obje nižestupanjske presude na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP, te predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

 

U nastavku postupka prvostupanjski sud će ponovno ocijeniti, na temelju provedenih dokaza, intenzitet i duljinu trajanja straha, te ocijeniti osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice.

 

Novom odlukom o glavnoj stvari odlučit će se o cjelokupnim troškovima postupka, uključujući i troškove ovog revizijskog postupka.

 

Zagreb, 25. kolovoza 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.