Broj: Rev 1250/09

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, mr. sc. Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja „A.“ d.d. P., protiv tuženika V. C. iz M., zastupanog po punomoćniku R. Đ., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu G. J., R. Đ. i T. T. iz P., radi utvrđenja prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave, te u pravnoj stvari protutužitelja V. C. iz M., zastupanog po punomoćniku R. Đ., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu G. J., R. Đ. i T. T. iz P., protiv protutuženika „A.“ d.d. P., radi predaje u posjed i isplate, odlučujući o reviziji tuženika a ujedno i protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-3062/06-2 od 30. travnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli posl. br. P-3446/01-52 od 10. travnja 2006., u sjednici održanoj 31. kolovoza 2011.,

p r e s u d i o   j e

Revizija protutužitelja protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odbijena njegova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda u Puli posl. br. P-3446/01-52 od 10. travnja 2006. u dijelu stava II. izreke, kojim je odbijen protutužbeni zahtjev, odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o   j e

Revizija tuženika protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odbijena njegova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda u Puli posl. br. P-3446/01-52 od 10. travnja 2006. u dijelu stava I. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika a ujedno i protutužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je (u stavu I. izreke) usvojen tužbeni zahtjev i utvrđeno da je tužitelj vlasnik nekretnine k.č.br. 1210/1, oranice površine 1445 m2, upisane u z.k.ul. 897. K.O. M., a tuženik obvezan to priznati i izdati tabularnu ispravu podobnu za upis toga prava u zemljišnim knjigama, te (u stavu II. izreke) odbijen protutužbeni zahtjev na obvezivanje protutuženika da protutužitelju preda posjed nekretnine k.č.br. 1210/1 K.O. M., odnosno, a ukoliko se utvrdi da je protutuženik (tužitelj) vlasnik utužene nekretnine, da mu isplati 2.666.025,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tuženik a ujedno i protutužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a sve s prijedlogom da se preinači i odbije tužbeni zahtjev i usvoji protutužbeni zahtjev, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužitelj a ujedno i protutuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija tuženika protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odbijena njegova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu stava I. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, nije dopuštena, dok revizija koju je kao protutužitelj podnio protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odbijena njegova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu stava II. izreke, kojim je odbijen protutužbeni zahtjev, nije osnovana.

Revizijski sud je revizijom osporenu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a sve sukladno odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 - dalje: ZPP-a), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi sa čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11).

U reviziji je samo uopćeno istaknut revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a budući nije određeno naznačeno o kojoj se povredi radi ili čime je počinjena, o tome razlogu ovaj sud ne može razmatrati.

              Prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP-a, stranke u sporu kakav je ovaj, radi utvrđenja prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave te predaje u posjed i isplate, mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn.

U smislu odredbe čl. 40. st. 2. ZPP-a za dopuštenost revizije mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi.

Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora na 10.000,00 kn, i ta se vrijednost tijekom postupka nije mijenjala.

Sukladno iznijetom, protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odlučeno o zahtjevu tužitelja za utvrđenje prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave revizija tuženika nije dopuštena - budući niti u tužbi naznačena vrijednost predmeta spora (a time niti vrijednost pobijanog dijela presude) u odnosu na zahtjev iz tužbe ne prelazi 100.000,00 kn, pa je o reviziji tuženika (a imajući na umu da je rješenjem drugostupanjskog suda posl. br. Gž-824/09-2 od 6. travnja 2009., prema izreci - koja jedina obvezuje, ukinuto u cijelosti rješenje kojim je revizija odbačena kao nedopuštena) podnijetoj protiv toga dijela drugostupanjske presude valjalo odlučiti kao u izreci ove odluke, u rješenju (na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a).

Predmet spora je i protutužbeni zahtjev na obvezivanje protutuženika da protutužitelju preda posjed nekretnine k.č.br. 1210/1 K.O. M., odnosno, prema eventualno istaknutom protutužbenom zahtjevu (kojeg predlaže prihvatiti ukoliko se neosnovanim utvrdi zahtjev na predaju posjeda ili se utvrdi da je tužitelj vlasnik utužene nekretnine), da mu isplati 2.666.025,00 kn. Protutužitelj drži da je vlasnik prijeporne nekretnine, a sve obzirom je protutuženik nije mogao steći dosjelošću ni pravnim poslom, pa da mu kao vlasniku pripada i pravo da je posjeduje - a da je protutuženik, ukoliko se i utvrdi vlasnikom, u obvezi (jer za stjecanje nekretnine nije isplatio kupoprodajnu cijenu ni naknadu) isplatiti mu tržišnu vrijednost nekretnine.

Nižestupanjski sudovi su taj zahtjev ocijenili neosnovanim i odbili - i time su pravilno primijenili materijalno pravo.

Naime, odredbom čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/2008. i 38/09 - dalje: ZV-a) propisano je: “Vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari“, dok su odredbama čl. 161. st. 3. i čl. 163. ZV-a uređeni prigovori kojima se tuženik može suprotstaviti zahtjevu vlasnika na predaju nekretnine, a koji prigovori negiraju ili ukidaju, odnosno zaustavljaju takav zahtjev.

U konkretnom slučaju protutužitelj je u svezi zahtjeva za predaju posjeda nekretnine trebao (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika - te u smislu odredbe čl. 221.a ZPP-a, kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja“) dokazati ono na čemu temelji protutužbeni zahtjev: da na toj nekretnini ima pravo vlasništva koje ga ovlašćuje na zahtijevani posjed.

Međutim, u nastaloj situaciji, a polazeći od utvrđenja da je tužitelj dosjelošću stekao vlasništvo nekretnine k.č.br. 1210/1, oranice površine 1445 m2, upisane u z.k.ul. 897. K.O. M., a sve prema pravomoćnoj presudi - pravilnost koje više niti ne može biti predmetom razmatranja ili preispitivanja u revizijskom stadiju, pravilno je i pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova o neosnovanosti protutužbenog zahtjeva kojeg protutužitelj temelji na tvrdnji koja je suprotna utvrđenom: da je vlasnik prijeporne nekretnine i da mu u okviru ovlaštenja vlasnika (prema odredbi čl. 161. st. 1. ZV-a) pripada pravo i da je posjeduje.

              S prethodnim u svezi, a polazeći od istog utvrđenja - da je protutuženik vlasnik nekretnine i da je vlasništvo stekao dosjelošću, dakle na jedan od originarnih načina stjecanja vlasništva nekretnine - a ne na temelju pravnog posla, te da uz takav način stjecanja vlasništva nije vezana obveza naknade tržišne cijene nekretnine - pa u konkretnom slučaju nije niti konstituirana obveza protutuženika da protutužitelju naknadi njezinu vrijednost, nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da ne postoje niti razlozi za obvezivanje protutuženika isplatiti protutužitelju utuženu naknadu ili cijenu za prijepornu nekretninu.

Uostalom revident u odnosu na takvo pravno shvaćanje u reviziji niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava - već prigovara utvrđenju da je tužitelj bio savjestan posjednik nekretnine i da je nekretninu stekao dosjelošću ili da je glede nje zaključen kupoprodajni ugovor, a takvim prigovorom (obzirom na pravomoćnu presudu o zahtjevu tužitelja, koja ne može biti predmetom razmatranja u revizijskom stadiju) ne može u parnici ostvariti povoljniju poziciju.

Stoga, a budući iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, to je valjalo reviziju protutužitelja odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 31. kolovoza 2011.