1              Poslovni broj: 12 UsI-223/2020-7

 

 

 

 

                                        

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

  Rijeka, Erazma Barčića 5

 

Poslovni broj: 12 UsI-223/2020-7

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Kuruzović, u upravnom sporu tužitelja V. B. iz P., A., kojeg zastupa opunomoćenica J. N., odvjetnica u Z., S. c., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, Zagreb, Savska cesta 64, radi novčane naknade za nezaposlenog, 24. kolovoza 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, KLASA: UP/II-102-05/19-01/388, URBROJ: 344-116/4-20-02 od 16. siječnja 2020. i rješenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područnog ureda Pula, KLASA: UP/I-102-05/06-01/2149, URBROJ: 2168-27-09/17-19-10 od 20. studenog 2019.

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, KLASA: UP/II-102-05/19-01/388, URBROJ: 344-116/4-20-02 od 16. siječnja 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područnog ureda Pula, KLASA: UP/I-102-05/06-01/2149, URBROJ: 2168-27-09/17-19-10 od 20. studenog 2019. Navedenim prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da tužitelj ima pravo na novčanu naknadu u trajanju od 120 dana počevši od 17. listopada 2019. do zaključno 13. veljače 2020., ukoliko prije isteka roka ne nastupi neki od zakonom utvrđenih razloga za obustavu isplate ili prestanak prava na novčanu naknadu. Novčana naknada za prvih 90 dana korištenja obračunata je po iznosu od 2.250,00 kuna mjesečno, a za preostalo vrijeme korištenja 1.500,00 kuna mjesečno.

 

Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti rješenja tuženika podnio pravodobno tužbu ovome Sudu, a u kojoj je u bitnome naveo da mu je zbog pogrešnog tumačenja odredbe članka 51. stavka 4. Zakona o tržištu rada utvrđena novčana naknada u visini minimalne plaće umanjena za doprinose. Smatra da se javnopravno tijelo neosnovano poziva na primjenu odredbe članka 51. stavka 4. Zakona o tržištu rada, držeći da činjenica da je bio na bolovanju ne može biti valjani razlog za primjenu gore navedene odredbe prilikom određivanja osnovice niti može ići na njegovu štetu. Stoga tužitelj predlaže u tužbenom zahtjevu poništenje osporavanog rješenja tuženika i prvostupanjskog rješenja.

Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja te je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva.

Dakle, nije sporno da je tužitelj prije pokretanja upravnog postupka koji je prethodio ovom upravnom sporu bio privremeno nesposoban za rad i po toj osnovi ostvario naknadu plaće. Međutim, sporno je je li pravilno primijenjena odredba članka 51. stavka 4. Zakona o tržištu rada  („Narodne novine“, broj: 118/18)

Kako činjenice među strankama nisu sporne, već je sporna samo primjena prava, a stranke u tužbi i odgovoru na tužbu nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave, to je ovaj upravni spor riješen bez održavanja rasprave na temelju odredbe članka 36. stavka 1. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u daljnjem tekstu ZUS) u svezi s odredbom članka 8. ZUS-a kojom je propisano da će Sud upravni spor provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, onemogućit će zlouporabu prava stranaka i drugih sudionika u sporu te će odluku donijeti u razumnom roku (načelo učinkovitosti).

 

Iz dokumentacije koja prileži spisu predmeta upravnog spora i upravnog postupka razvidno je da je tužitelju radni odnos prestao 16. listopada 2019., da je tužitelju radni odnos prestao zbog isteka ugovora o radu na određeno vrijeme, da je tužitelj u trenutku prestanka radnog odnosa imao 9 mjeseci rada u posljednja 24 mjeseca, da je proveo na radu više od 2 godine nakon prestanka posljednjeg utvrđenog prava na novčanu naknadu. Također, razvidno je da je tužitelj u srpnju i kolovozu 2019. ostvario naknadu plaće po osnovi privremene nesposobnosti za rad.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja ovaj Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Prema odredbi članka 51. stavku 1. Zakona o tržištu rada osnovicu za utvrđivanje visine novčane naknade za osobu kojoj je prestao radni odnos čini prosjek brutoplaće ostvaren u tromjesečnom razdoblju koje je prethodilo prestanku radnog odnosa odnosno službe.

 

Sukladno odredbi članka 51. stavku 4. Zakona o tržištu rada u osnovicu iz stavaka 1., 2. i 3. ovoga članka ne ulaze naknade plaće odnosno druge novčane potpore ostvarene po posebnim propisima.

 

Prema odredbi članka 51. stavku 6. Zakona o tržištu rada tromjesečnim razdobljem iz stavaka 1., 2. i 3. ovoga članka smatra se razdoblje od tri cijela kalendarska mjeseca.

 

Sukladno odredbi članka 51. stavku 7. Zakona o tržištu rada ako se osnovica za utvrđivanje novčane naknade ne može utvrditi prema odredbi stavaka 1., 2. i 3. ovoga članka, nezaposlenoj osobi se utvrđuje osnovica u visini minimalne plaće, ovisno o postotku vremena provedenom na radu.

 

Suprotno navodima tužitelja iz tužbe u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu pravilno su primijenjene gore citirane odredbe Zakona o tržištu rada kojima je jasno propisan način izračuna osnovice za utvrđivanje visine novčane naknade za osobu kojoj je prestao radni odnos.

 

Naime, nije sporno da je tužitelj u srpnju i kolovozu 2019. ostvario plaću po osnovi privremene nesposobnosti za rad, a koja naknada je ostvarena po posebnom propisu, odnosno prema odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, broj: 80/13, 137/13 i 98/19). Prema odredbi članka 39. točki 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju pravo na naknadu plaće pripada osiguraniku u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, odnosno drugih okolnosti utvrđenih ovim Zakonom, ako je privremeno nesposoban za rad zbog bolesti ili ozljede, odnosno ako je radi liječenja ili medicinskih ispitivanja smješten u zdravstvenu ustanovu. Dakle, sukladno netom citiranoj odredbi tužitelj je u srpnju i kolovozu 2019. ostvario naknadu plaće prema Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju, slijedom čega ista ne ulazi u osnovicu za utvrđivanje visine novčane naknade u smislu odredbe članka 51. stavka 4. Zakona o tržištu rada, a kojom je propisano koje sve naknade ne ulaze u osnovicu iz članka 51. stavka 1. Zakona o tržištu rada.

 

Dakle, kako je tužitelj u srpnju i kolovozu 2019. ostvario naknadu plaće po osnovi privremene nesposobnosti za rad, a koja naknada je ostvarena po posebnom propisu, odnosno Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju, to je pravilno javnopravno tijelo odlučilo o zahtjevu tužitelja u skladu s citiranim odredbama Zakona o tržištu rada.

 

Sukladno prethodnom, kako javnopravno tijelo nije moglo riješiti ovu upravnu stvar na drugačiji način, odnosno na način na koji to tužitelj predlaže u tužbi, to je osporavano rješenje tuženika ocijenjeno zakonitim.

 

Stoga je na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a valjalo odlučiti kao u izreci ove presude. 

 

U Rijeci 24. kolovoza 2020.

 

                                                                                             S u t k i n j a

 

                                                                                              Marija Renner Jakovljević, v.r.