Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
- 1 - I Kž 100/2019-4
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i Damira Kosa, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika Z. T. zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i braniteljice optuženika I. L., odvjetnice u Z., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 13. prosinca 2018. broj K-58/2011-117, u sjednici održanoj 24. kolovoza 2020.,
p r e s u d i o j e :
I/ U povodu žalbi državnog odvjetnika i braniteljice optuženika Z. T., I. L., odvjetnice u Z., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela opisanog u točki 1) izreke te se izriče da je optuženi Z. T. postupanjem činjenično opisanim u točki 1) izreke pobijane presude počinio kazneno djelo protiv gospodarstva - zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.).
II/ Uslijed odluke pod I/, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se optuženi Z. T. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11., opisano pod točkom 1) izreke pobijane presude osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.
III/ U povodu žalbi državnog odvjetnika i braniteljice optuženika Z. T., I. L., odvjetnice u Z., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u svezi s člankom 560. stavcima 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08-19) utvrđuje da je optuženik Z. T. kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. KZ/11., opisanim pod točkom 1) izreke pobijane presude, ostvario imovinsku korist u iznosu od 81.166,66 kuna te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže optuženiku Z. T. da Republici Hrvatskoj isplati navedeni novčani iznos u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude.
IV/ Žalbe državnog odvjetnika i braniteljice optuženika Z. T., I. L., odvjetnice u Z. odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zadru od 13. prosinca 2018. broj K-58/2011-117 optuženik Z. T. u odsutnosti je proglašen krivim zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. KZ/97., činjenično opisanog u izreci pobijane presude te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju 1 godine i 6 mjeseci.
Na temelju članka 82. KZ/97. od optuženika je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 81.166,66 kuna, koji iznos je optuženik dužan uplatiti u korist državnog proračuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.
Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) optuženik je dužan podmiriti troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 3.000,00 kuna i trošak branitelja po službenoj dužnosti.
Protiv te presude žalbu su pravovremeno podnijeli državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači u odluci o kazni i optuženiku „izrekne primjereno strožiju kaznenu sankciju“ te braniteljica optuženika I. L., odvjetnica u Z. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom „žalbu uvažiti, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje i odluku, odnosno prvostupanjsku presudu preinačiti u korist okrivljenika“.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.
Braniteljica optuženika u žalbi ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, iako ne konkretizira o kojoj bi se povredi radilo.
Iz sadržaja žalbe proizlazi da ukazuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. žalbenim prigovorom koji se odnosi na izostanak razloga o postojanju pravnog kontinuiteta, s obzirom da se kazneni zakon nakon počinjenja kaznenog djela izmijenio više puta, međutim, unatoč tome, pobijana presuda se može ispitati pa, stoga, nije počinjena citirana bitna povreda odredaba kaznenog postupka.
Žalbenom argumentacijom kojom obrazlaže tvrdnju da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi o razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih isprava i zapisnika, žalitelj ustvari pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja o čemu će biti riječi u nastavku.
Slijedom iznijetoga, nije počinjena citirana bitna povreda odredaba kaznenog postupka, a ni neka druga na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08-19.
U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iako se nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ne obrazlaže, žalitelj polemizira sa zaključcima prvostupanjskog suda o tome da je nesporno novac od T. H. putem A. P. predan optuženiku, a što je potvrdila i blagajnica M. V., smatrajući da je takav zaključak pogrešan jer da to iz iskaza svjedokinje A. P. ne proizlazi, pri čemu upućuje i na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvenu i financijsku struku M. Š., iz kojeg proizlazi da isti prilikom vještačenja nije raspolagao blagajničkom dokumentacijom iz koje bi bilo vidljivo „eventualno uplaćivanje utrška u blagajnu te i daljnja sudbina uplaćenog novca“. Upućuje i na iskaz svjedoka H. H. iz kojeg proizlazi da on osobno nije vršio bilo kakve uplate već njegov brat T. H., dok B. R. nije ni imao iznajmljen objekt na području kampa „S.“ niti je ikada bio zaposlen u slastičarnici njegovog brata, a radi se o osobama čija imena su navedena u činjeničnom opisu kaznenog djela kao osoba koje su uplaćivale novčana sredstva na ime zakupa i komunalne naknade za poslovni prostor u kampu „S.“.
Protivno žalbenom prigovoru, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je T. H., kao vlasnik ugostiteljskog obrta „D.“, na ime zakupa poslovnog prostora i komunalne naknade u kampu „S.“ tijekom 1999. godine trgovačkom društvu „T.“ d.d. N., kojeg je u inkriminirano vrijeme direktor bio optuženik, platio iznos u kunskoj protuvrijednosti od 81.166,66 kuna.
Navedeno proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvenu i financijsku struku M. Š., koji nalaz je, u nedostatku blagajničke dokumentacije, utemeljen na podacima sadržanim u sudskom spisu, odnosno uplatnicama koje su, uz potvrdu o privremenom oduzimanju, oduzete od T. H. Iz vještačkog nalaza i mišljenja je vidljivo da je T. H. za ugostiteljski obrt „D.“ na ime najma i akontacije za 1999. godinu predmetnom trgovačkom društvu uplatio u dva navrata i to 30. ožujka i 31. kolovoza 1999. iznos od po 10.000 DEM te dana 21. rujna 1999. na ime troškova struje i vode iznos od 2.556,66 kuna, a što uz konverziju po tečaju DEM iz 1999. od 3,93 kune, ukupno iznosi 81.166,66 kuna, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.
Slijedom iznijetoga, visina uplaćenog iznosa nije dovedena u pitanje žalbenom tvrdnjom da se u činjeničnom opisu izreke presude kao uplatitelji, osim T. H., navode i H. H. i B. R., jer ta okolnost nije od utjecaja na opstojnost inkriminacije, s obzirom da je ukupan iznos, prema vještačkom nalazu, uplaćen na ime zakupa i komunalnih troškova za ugostiteljski obrt „D.“, vlasnika T. H., a što je, uostalom, u svom iskazu potvrdio i svjedok H. H.
Unatoč tome što sudski vještak nije raspolagao blagajničkom dokumentacijom pa u sklopu vještačenja nije utvrđen trag novca u blagajni trgovačkog društva „T.“ d.d., prvostupanjski sud je na temelju iskaza svjedoka, osobito M. V., blagajnice u trgovačkom društvu, nasuprot žalbenom prigovor, pravilno zaključio da je predmetni novac predan optuženiku, a da nije uplaćen na račun trgovačkog društva kojeg je bio direktor.
Naime, iz iskaza navedene svjedokinje proizlazi da je gotovinu, koju su donosili ugostitelji i za koje uplate im je izdavala uplatnice, predavala optuženiku na ruke jer da je optuženik od nje tražio da novac ne uplaćuje na račun trgovačkog društva već da ga daje njemu, što je i činila.
Slijedom iznijetoga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje pa je neosnovana žalba optuženika iz osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Međutim, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 476. stavka 1. ZKP/08-19, Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio da je u konkretnom slučaju povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika jer je trebalo primijeniti KZ/11. kao blaži zakon.
Naime, s obzirom da je 01. siječnja 2013. stupio na snagu KZ/11., ovaj sud je, sukladno odredbi članka 3. stavka 3. KZ/11., ispitao postojanje pravnog kontinuiteta te utvrdio da postoji pravni kontinuitet između kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. KZ/97. i kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11.
Kako je odredbom članka 87. stavka 29. KZ/11. propisano da je vrijednost imovinske koristi i štete znatna ako prelazi 60.000,00 kuna, to je za optuženicu povoljnije u odnosu na vrijednost zakonskog obilježja kaznenog djela od preko 30.000,00 kuna, važećeg u vrijeme počinjenja djela, jer je neovisno o istim zapriječenim kaznama, smanjena kriminalna količina terećenog kaznenog djela.
Slijedom iznijetoga, trebalo je preinačiti prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela i odlučiti kao pod točkom I izreke.
Uslijed odluke pod I. izreke i budući da optuženik i državni odvjetnik pobijaju prvostupanjsku presudu i zbog odluke o kazni, iako optuženik, osim uvodno naznačene žalbene osnove, u nastavku žalbe tu žalbenu osnovu ne obrazlaže, već je ta žalbena osnova sadržana u žalbi optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08-19, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu presudu i iz te žalbene osnove te zaključio da žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.
Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti koje treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o vrsti i mjeri kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, pri čemu nije podcijenio pravilno utvrđenu otegotnu okolnost da je optuženik višestruko osuđivan zbog istovrsnih kaznenih djela, niti se u inkriminiranom ponašanju optuženika radi o naročito izraženoj upornosti, kako to tvrdi državni odvjetnik.
Upravo suprotno žalbenim prigovorima, cijeneći sve po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene otegotne okolnosti i u nedostatku olakotnih , neovisno o sada, primjenom blažeg zakona, smanjenoj kriminalnoj količini kaznenog djela, mišljenje je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da je i po prvostupanjskom sudu izrečena kazna zatvora u trajanju 1 godine i 6 mjeseci u konkretnom slučaju primjerena ostvarenju svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke.
S obzirom da je pobijana presuda preinačena u pravnoj oznaci djela na način da je optuženik postupanjem činjenično opisanim u točki 1. izreke pobijane presude, počinio kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11., a da je imovinska korist u iznosu od 81.166,66 kuna od optuženika oduzeta na temelju članka 82. KZ/97. koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud je, povodom žalbi državnog odvjetnika i optuženika, a po službenoj dužnosti, preinačio prvostupanjsku presudu i u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da je, kao pod točkom III. izreke, ista sada oduzeta na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u svezi s člankom 560. stavkom 2. ZKP/08.
S obzirom da optuženik pobija prvostupanjsku presudu i zbog odluke suda o troškovima kaznenog postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu i iz te žalbene osnove te utvrdio da je žalba i u tom dijelu neosnovana.
Naime, prvostupanjski sud je optuženika kojeg je proglasio krivim, pravilnom primjenom odredbe članka 148. stavka 1. obvezao na plaćanje troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 3.000,00 kuna te troškova branitelja po službenoj dužnosti koji iznos troška u presudi nije specificiran, dok je oslobođenje od plaćanja troškova kaznenog postupka fakultativne prirode uz uvjete propisane odredbom članka 148. stavka 6. ZKP/08.
Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08.
|
|
Predsjednik vijeća: dr. sc. Zdenko Konjić, v.r. |
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.