1                           Poslovni broj: UsImio-270/20-4

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

     UPRAVNI SUD U SPLITU

      Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan-Harambašić, te Nataši Brajević, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja A.D. iz K. L., , zastupanog po opunomoćeniku D. V., odvjetniku u K. K., , protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, radi prestanka smanjenja mirovine, izvan rasprave, 20. kolovoza 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

1.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: UP/II 141-02/20-01/03132837643, Urbroj: 341-99-05/3-20-001261 od 15. svibnja 2020.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Osporenim rješenjem tuženika odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Klasa: UP/II 141-02/20-01/03132837643, Urbroj: 341-99-05/3-20-001261 od 15. svibnja 2020., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za prestanak smanjenja mirovine.

           Tužitelj je ustvrdio da nije točno utvrđenje tuženika kako tužitelju stupanjem na snagu Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih po posebnim propisima o mirovinskom osiguranju (NN 157/13), mirovina nije smanjena za 10%. Ističe da se pogrešno utvrđeno činjenično stanje prije svega odnosi na to što su prvostupanjsko tijelo, a onda i tuženik, pogrešno utvrdili visinu mirovine, koja je samo naznačena u rješenju od 9. lipnja 2014. Tako navodi da iz sadržaja rješenje HZMO, Područne službe u S. od 9. lipnja 2014. nesporno proizlazi slijedeće: da ukupna svota invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad tužitelja iznosi 5.335,05 kn, da se navedena svota mirovine od dana 12. veljače 2014. smanjuje za 10%, da se predmetno smanjenje vrši na temelju Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih po posebnim propisima o mirovinskom osiguranju (NN 71/10, 130/11 i 157/13), a što je nedvojbeno navedeno u izreci rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u S. od 9. lipnja 2014., koju u navedenom dijelu i citira: „Od 12. veljače 2014. određuje se isplata mirovine u smanjenoj svoti od 4.801,54 kn mjesečno, prema Zakonu o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 71/10, 130/11 i 157/13.)“

         Radi iznesenog, u cijelosti je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog i drugostupanjskog tijela kako mirovina tužitelja nije smanjena prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih po posebnim propisima o mirovinskom osiguranju (NN 157/13), jer je u citiranom rješenju od 9. lipnja 2014. jasno navedeno da je smanjenje izvršeno na temelju Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih po posebnim propisima o mirovinskom osiguranju (NN 71/10, 130/11 i 157/13) gdje je nedvojbeno navedena i izmjena i dopuna za koju prvostupanjsko tijelo tvrdi da nije primijenjena tj. upravo ona koja je objavljena u Narodnim novinama, broj 157/13. Predmetna izmjena i dopuna, objavljena u Narodnim novinama broj 157/13 stupila je na snagu dana 1. siječnja 2014. te je u trenutku donošenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u S., Klasa: 141-18-05/3-14-003613 od 9. lipnja 2014. bila važeće materijalno pravo koje je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područna služba u S. valjano primijenila u svom rješenju od 9. lipnja 2014., a što je razvidno iz samog rješenja i na temelju upravo te izmjene i dopune smanjena je mirovina tužitelja, a koja mirovina je bila viša od 5.000,00 kn. Tužitelj ističe sljedeće neprijeporne činjenice, o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava: da je dana 1. siječnja 2014. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih po posebnim propisima o mirovinskom osiguranju (NN 157/13) u kojem je odredbom čl. 3a st. 1. propisano smanjenje mirovina i mirovinskih primanja u visini od 10%, da je tužitelju nakon stupanja na snagu tog zakona i njegovom primjenom smanjena mirovina za 10% jer je iznosila više od 5.000,00 kn, da je Vlada RH donijela Odluku o prestanku smanjenja mirovina, odnosno dodatka mirovini prema čl. 3a Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih po posebnim propisima o mirovinskom osiguranju (NN 88/17) koja je stupila na snagu 1. listopada 2017., a koja Odluka se odnosi upravo na tužitelja kojem je mirovina smanjena upravo prema čl. 3a Zakona o smanjenju mirovina, da je odlukom Vlade RH u točki 1. propisano da se smanjenje mirovina i mirovinskih primanja prestaje primjenjivati počevši s isplatom mirovina za mjesec rujan 2017., a koje će biti isplaćene u mjesecu listopadu 2017. Smatra da je pravilnom primjenom citiranih materijalno-pravnih propisa, tužiteljev zahtjev za prestanak smanjenja mirovine od dana 13. listopada 2017. u cijelosti trebalo prihvatiti kao osnovan. Paušalni su i neutemeljeni navodi drugostupanjskog tijela koji se tiču primjene materijalnog prava a koji glase: „S obzirom da je Zakon o smanjenju mirovina iz 2010. godine bio na snazi u vrijeme kada je žalitelju priznato pravo na mirovinu, tj. 12. veljače 2014., pravilno je u rješenju i navedeno da je žalitelju mirovina na dan priznanja prava iznosila 5.335,05 kn mjesečno te da je ista smanjena za 10% s obzirom na važeće odredbe o smanjenju propisane Zakonom o smanjenju iz 2010. godine.“ Tako tužitelj ističe kako je na dan 12. veljače 2014. godine, kada je tužitelju priznato pravo na mirovinu na snagu već stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih po posebnim propisima o mirovinskom osiguranju (NN 157/13) i to dana 1. siječnja 2014., a koje materijalno pravo je primijenjeno prilikom donošenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u S. Klasa: 141-18-05/3-14-003613 od 9. lipnja 2014. Stoga, da je u cijelosti pogrešno utvrđenje tuženika kako je tužitelju mirovina smanjena prema odredbama Zakona o smanjenju iz 2010. godine. Zaključno je ustvrdio da nije pravilno na dan 12. veljače 2014. godine primijeniti kao materijalno pravo Zakon o smanjenju mirovina iz 2010., kada je dana 1. siječnja 2014. stupila na snagu izmjena i dopuna: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih po posebnim propisima o mirovinskom osiguranju (NN 157/13), a još prije toga je dana 1. prosinca 2011. stupila na snagu druga izmjena i dopuna: Zakon o izmjeni Zakona o smanjenju mirovna određenih odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju (NN 130/11).

        Nadalje, tužitelj smatra da je u provedenom upravnom postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim tijelima povrijeđena odredba članka 30. Zakona o općem upravnom postupku, koju i citira. Ustvrdio je da mu je trebalo omogućiti izjašnjavanje o činjenicama i okolnostima koje su važne za rješavanje konkretne upravne stvari, te provesti ispitni postupak kako bi se pravilno i potpuno utvrdile sve činjenice i okolnosti, te na temelju tako provedenog postupka donijeti pravilno i zakonito rješenje, a sve sukladno odredbama čl. 113. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku. Također ističe da su predmetno prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje doneseni u ponovljenom postupku budući da je Upravni sud u Splitu donio presudu i rješenje, poslovni broj UsImio-85/19 od 30. kolovoza 2019. kojom je poništeno kao nezakonito i nepravilno ranije prvostupanjsko rješenje naslovnog upravnog tijela u predmetnoj upravnoj stvari. Prvostupanjsko tijelo isto kao i tuženik u osporenim rješenjima u ponovljenom upravnom postupku postupaju na identičan način protivno pravnim shvaćanjima i primjedbama Upravnog suda, te na taj  način postupaju protivno čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o upravnim sporovima (NN 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17) Zaključno, navodi da je iz obrazloženja osporenog rješenja razvidno da je prvostupanjsko tijelo pogrešno i nepotpuno utvrdilo činjenično stanje uslijed povreda zakonom uređenog postupka, a što je za posljedicu imalo povredu odredbi meritornog materijalnog prava. Predlaže da Sud donese presudu kojom će poništiti rješenje tuženika, Klasa: UP/II 141-02/20-01/03132837643, Urbroj: 341-99-05/3-20-001261 od 15. svibnja 2020. i prvostupanjsko rješenje Područne službe u Splitu, Klasa: 141-02/19-02/03132837643, Urbroj: 341-18-05/3-19-045697 od 9. prosinca 2019. Tužitelj je zatražio i naknadu troškova upravnog spora.

          Tuženik je u dostavljenom odgovoru na tužbu naveo da tužba nije osnovana, iz razloga navedenih u osporavanom rješenju, kao i da se u rješenju od 15. svibnja 2020. očitovao o svim navodima tužitelja. Ističe da tužitelju invalidska mirovina zbog opće nesposobnosti za rad, priznata pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog tijela, broj spisa: 80046 od 9. lipnja 2014. nije smanjena za 10% prema odredbama čl. 3a Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o smanjenju mirovina, određenih odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju (NN broj 157/13) jer je iznosila manje od 5.000,00 kn pa stoga nije bilo niti osnove za primjenu Odluke o prestanku smanjenja mirovina, odnosno dodatka mirovini prema čl. 3a Zakona o smanjenju mirovina, određenih odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju (NN broj 88/17). Naprijed navedenim pravomoćnim rješenjem tužitelju je mirovina smanjenja za 10% prema čl. 3 Zakona o smanjenju mirovina, određenih odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju (NN broj 71/10, 130/11 i 157/13). Slijedom navedenog, osporavano rješenje na zakonu je utemeljeno. Predlaže da sud donese presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev.

          Sud je odlučio ovaj spor riješiti bez rasprave (čl. 36. t. 4. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS, vezano uz čl. 8. toga Zakona), ocijenivši da je sporna primjena materijalnog prava. S tim u svezi u odnosu na tvrdnje tužitelja o pogrešnim utvrđenjima tuženika, ista se odnose također na primjenu materijalnog prava, odnosno na primjenu Zakona o smanjenju mirovina, određenih odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju, dok među strankama činjenično stanje nije niti sporno.

Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, ovaj Sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za ponovnim određivanjem mirovine podnesenim 13. listopada 2017., odnosno za prestanak smanjenja mirovine temeljem Odluke Vlade RH o prestanku smanjenja mirovina, odnosno dodatka mirovini prema članku 3.a. Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 88/17., dalje u tekstu Odluke Vlade RH), a koja je stupila na snagu 1. listopada 2017.

Među strankama je sporna primjena Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima u mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 71/10., 130/10. i 157/13. – dalje u tekstu: Zakon o smanjenju), te s tim u svezi primjena Odluke Vlade RH od 31. kolovoza 2017.

          Iz podataka spisa proizlazi da je pravomoćnim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u S., Klasa: 141-02/14-02/03132837643, Urbroj: 341-18-05/3-14-003613 od 9. lipnja 2014., tužitelju priznato, počevši od 12. veljače 2014. pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad koja je nastala kao posljedica 50% bolesti nastale sudjelovanjem u Domovinskom ratu i 50% bolesti koja je nastala izvan ratnih okolnosti, a sve u skladu s odredbama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, u svoti od 5.335,05 kuna mjesečno. Iz istog rješenja je također razvidno da je tako određena svota invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad tužitelja u iznosu od 5.335,05 kuna mjesečno, smanjena za 10% prema Zakonu o smanjenu mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju i određena je u iznosu od 4.801,54 kuna mjesečno.

Tuženik je u osporavanom rješenju od 15. svibnja 2020. istaknuo da tužitelj pogrešno tumači Odluku Vlade Republike Hrvatske o prestanku smanjenja mirovina, odnosno dodatka mirovini prema članku 3.a Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 88/17), a koja se odnosi i primjenjuje samo na ona smanjenja mirovina koja su propisana naknadno donesenom odredbom članka 3a. Zakona o smanjenju mirovina. Pojašnjava i da je tužitelju mirovina smanjena za 10% primjenom Zakona o smanjenju mirovina, ali ne primjenom članka 3a. Zakona o smanjenju mirovina, jer je već prvim smanjenjem mirovine od 10% mirovina tužitelja na dan 12. veljače 2014. bila niža od 5.000,00 kuna mjesečno, radi čega nema zakonske osnove za primjenu Odluke Vlade.

Između stranaka nije sporno da je tužitelj primatelj invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad, počevši od 12. veljače 2014. i da istu ostvaruje prema odredbama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. Također, nije sporno da je tužitelju mirovina pravomoćnim rješenjem od  9. lipnja 2014. smanjena za 10% primjenom Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju.

Sporno je da li se na tužitelja može primijeniti Odluka Vlade RH od 31. kolovoza 2017., te s tim u svezi je li tužitelju mirovina smanjena primjenom članka 3a. (NN 71/10, 130/11 i 157/13).

Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 31. kolovoza 2017. određeno je da se smanjenje mirovina i mirovinskih primanja, odnosno dodatka mirovini prema članku 3.a Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine«, br. 71/10, 130/11 i 157/13, u daljnjem tekstu: Zakon) na pripadajuću svotu mirovine, odnosno dodatka mirovini koja je određena, odnosno ostvarena prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju iz članaka 2. i 2.a Zakona, prestaje primjenjivati počevši s isplatom mirovina za mjesec rujan 2017. koje će biti isplaćene u mjesecu listopadu 2017. godine.

Čl. 2. Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim  propisima o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 71/10, 130/11 i 157/13; dalje: ZSM) propisano je da se smanjuju, između ostalog, mirovine hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, koje se ostvaruju i određuju prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji.

 Sukladno čl. 3. st. 1. i 2. ZSM smanjenje mirovina iz članka 2. ZSM iznosi 10%, s time da svota mirovine nakon smanjenja ne može iznositi manje od 3.500,00 kuna mjesečno.

Kada se ima u vidu nesporna činjenica da prema pravomoćnom rješenju od 9. lipnja 2014., tužitelj mirovinu ostvaruje prema odredbama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji i da je u ukupno izračunatom iznosu (5.335,05 kuna mjesečno), prelazila iznos od 3.500,00 kn, to se na tužitelja primijenilo smanjenje mirovine iz čl. 3. st. 1. ZSM u visini od 10%, što dovodi do mjesečnog iznosa mirovine od 4.801,54 kuna mjesečno.

Neosnovan je prigovor tužitelja da mu je pravomoćnim rješenjem od 9. lipnja 2014. smanjena mirovina od 10% primjenom članka 3a. ZSM, a koje smanjenje mirovina primjenom tog članka se odnosilo samo na one mirovine koje su prelazile iznos od 5.000,00 kn.

Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim  propisima o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13; dalje: Zakon o izmjenama i dopunama ZSM) dodani su, između ostalih, čl. 3.a, 4.a i 6a. Ovi članci se odnose na mirovine iz čl. 2. i 2.a. ZSM, kao i prethodno smanjenje mirovine, koje prelaze iznos od 5.000,00 kn.

 Međutim, važno je naglasiti da Zakonom o izmjenama i dopunama ZSM-a ( Narodne novine, broj: 157/13), nije uklonjena obveza primjene smanjenja od 10% na mirovine iz čl. 2. ZSM koje prelaze iznos od 3.500,00 kn, predviđeno čl. 3. ZSM. 

U odnosu na mirovine koje prelaze iznos od 5.000,00 kn, tužitelju se ukazuje da su ovu mirovine bile podložne dvostrukom umanjenju. Prvo je umanjenje od 10 % iz čl. 3. ZSM, koje se primjenjuje i na tužitelja, i koje je još uvijek u primjeni (čl. 3. ZSM). Drugo je dodatno umanjenje od 10% koje je uvedeno čl. 3.a, 4.a i 6.a ZSM, koje se nije primjenjivalo na tužitelja i bilo je u primjeni od 1. siječnja 2014. do 1. rujna 2017. (Odluka o prestanku smanjenja mirovina, odnosno dodatka mirovini prema članku 3.a Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju od 31. kolovoza 2017., Narodne novine br. 88/17).

Dakle, samo ovo drugo umanjenje iz čl. 3.a, 4.a i 6.a ZSM je prestalo s primjenom Odluke Vlade.

Budući su neosnovani prigovori tužitelja da mu je mirovina smanjena u visini od 10% primjenom članka čl. 3.a ZSM, već je tužitelju pravomoćnim rješenjem od 9. lipnja 2014. mirovina smanjena primjenom članka 2. i 3. ZSM-a, to nije bilo osnova da se na tužitelja primijeni Odluka Vlade RH od 31. kolovoza 2017., kako je zakonito i pravilno navedeno u osporenom rješenju tuženika.

            Kako među strankama nije sporno relevantno činjenično stanje, već primjena Odluke Vlade Republike Hrvatske od 31. kolovoza 2017., neosnovan je prigovor tužitelja da su tuženik i prvostupanjsko tijelo postupili protivno odredbi članka 30. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09 - dalje: ZUP-a), jer u predmetnom upravnom postupku nije bilo nužno utvrđivanje činjenica i okolnosti koje su bitne za razjašnjenje pravog stanja stvari, te je u konkretnom slučaju prvostupanjsko tijelo osnovano neposredno riješilo o predmetnom zahtjevu tužitelja, sukladno ovlaštenju iz članka 50. ZUP-a.

Slijedom navedenog, osporeno rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen zahtjev tužitelja za prestanak smanjenja mirovine primjenom Odluke Vlade Republike Hrvatske su zakonita i pravilna.

Stoga, je valjalo, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, te presuditi kao u točki 1. izreke.

Opunomoćenik tužitelja u tužbi je zatražio i troškove upravnog spora. S obzirom da sukladno odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u točki 2. izreke presude.

 

U Splitu, 20. kolovoza 2020.

S U T K I N J A

 

Mirela Valjan-Harambašić

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i odluke o troškovima dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (čl. 66. i 79. stavak 7. ZUS-a).

 

 

DNA:

-          tužitelju po opunomoćeniku, odvjetniku D.V., K. K., ,

-          tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnjoj službi, Zagreb, A. Mihanovića 3,

-          u spis broj UsImio-270/20

 

              Rj. I. Temeljem članka 11. stavak 1. točke 16. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/18) tužitelj je oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi

          II. Spis kal. 30 dana