Broj: Revt 112/10

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja U. V. s p.o. u stečaju iz V., zastupanog po punomoćniku D. A., odvjetniku u M., protiv tuženih V. C. d.o.o. iz V., zastupanog po punomoćniku Ž. K., odvjetniku iz D. i Općine O., zastupane po punomoćnici S. R., odvjetnici iz D., uz sudjelovanje umješača Hrvatskog fonda za privatizaciju iz Z., zastupanog po punomoćniku A. V., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja ništavim ugovora, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2162/07-7 od 10. studenoga 2009., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku broj P-350/05 od 30. siječnja 2006., u sjednici održanoj 14. rujna 2011.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

              Odbija se zahtjev prvotuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja te je utvrđeno da je ništav kupoprodajni ugovor zaključen između prvo i drugotuženih od 18. siječnja 1999., a predmet koje kupoprodaje su bile k.č.br. zgr. 485, k.č.br. zem. 1026, 1024, 1027/1, 1027/2 i 1027/3 i z.k.ul. 629 k.o. V. u naravi kamp „Liberan“ u V. U toč. II. izreke prvostupanjske presude tuženima je naloženo da tužitelju naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 112.343,80 kn.

              Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženih, te je preinačena prvostupanjska presuda u odnosu na toč. I. izreke na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, a drugostupanjskim rješenjem ukinuta je prvostupanjska presuda u pogledu toč. II. izreke u odnosu na trošak parničnog postupka, te je ujedno odlučeno da o troškovima žalbenog postupka će prvostupanjski sud odlučiti u konačnoj odluci.

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj revizijski sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da odbije žalbu tuženih i potvrdi prvostupanjsku presudu, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              Prvotuženik je dostavio odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija tužitelja kao neosnovana odbije.

              Revizija nije osnovana.

              Temeljem odredbe čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) ovaj revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim kupoprodajnog ugovora sklopljenog između tuženih, a predmet spora je i eventualno kumulirani zahtjev na utvrđenje da je kupoprodajni ugovor sklopljen između tuženih raskinut po samom zakonu, a slijedom toga i zahtjev za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije sklapanja spornog ugovora.

              U postupku je utvrđeno:

              - da su drugotuženik kao prodavatelj i prvotuženik kao kupac sklopili kupoprodajni ugovor u odnosu na nekretnine č.k.br. zgr. 485 i č.k.br. zem. 1026, 1024, 1027/1, 1027/2 i 1027/3 iz z.k.ul. 629 k.o. V., u naravi kamp „Liberan“ u V., za cijenu od 1.102.401,98 kn,

              - da se navedenu cijenu prvotuženik kao kupac obvezao isplatiti u roku 15 dana, te da je navedeni rok bitan sastojak ugovora o prodaji,

              - da je drugotuženik u prosincu 1998. oglasio javnu prodaju predmetnih nekretnina za cijenu od 1. 102.401,98 kn na koji natječaj je prispjela ponuda samo prvotuženika s kojim je kupoprodajni ugovor i sklopljen 18. siječnja 1999.,

              - da je drugotuženik u siječnju 1999. prije isteka roka za uplatu ugovorene kupoprodajne cijene donio zaključak da se s kupcem nekretnine, odnosno prvotuženikom sklopi ugovor kojim će se sredstva uplaćene jamčevine od 110.250,00 kn preimenovati u zajam s kamatom od 16% godišnje, na vrijeme od dva mjeseca,

              - da je sklopljen ugovor o zajmu od 1. veljače 1999. na rok povrata pozajmljenog novca do 31. prosinca 1999.,

              - da je istim ugovorom utvrđeno da kupoprodajni ugovor od 18. siječnja 1999. nije sklopljen, te da jamčevina nije vraćena prvotuženiku već je navedeni iznos pozajmljen drugotuženiku,

              - da je 31. prosinca 1999. prvotuženik platio cjelokupni ugovoreni iznos cijene,

              - da prvotuženik od strane drugotuženika nije uveden u posjed prodanih nekretnina niti je drugotuženik raspisivao novi natječaj za prodaju predmetnih nekretnina,

              - da je jamčevina od 110.250,00 kn s kamatom od 16.170,00 kn drugotuženik vratio prvotuženiku u siječnju 2000.,

- da je prvotuženik uknjižen kao vlasnik predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama.

              Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, jer je zaključio da je sporni ugovor o kupoprodaji ništav sukladno odredbi čl. 391. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96 i 68/98 – dalje: ZV), odnosno čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96 i 91/96 – dalje: ZOO) obzirom da je drugotuženik bez javnog natječaja otuđio nekretnine koje su bile predmet kupoprodajnog ugovora od 18. siječnja 1999.

              Drugostupanjski sud svojom odlukom preinačuje prvostupanjsku presudu i odbija tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, jer da je sporni ugovor sklopljen u skladu s odredbom čl. 391. st. 1. ZV, te da isti nije ništav u smislu čl. 103. st. 1. ZOO, jer je prije sklapanja navedenog ugovora raspisan javni natječaj za prodaju nekretnina drugotuženika kao jedinice lokalne samouprave, a nakon provedenog natječaja i odabira najpovoljnijeg ponuditelja (prvotuženika) sklopljen je sporni ugovor. Pri tome drugostupanjski sud smatra da za valjanost spornog ugovora nisu od značaja pravni poslovi sklopljeni između tuženih nakon potpisivanja spornog ugovora, a što nije niti predmet spora u ovom postupku, kao i odlučivanje o eventualno postavljenom tužbenom zahtjevu na utvrđenje da je sporni ugovor raskinut.

              Tužitelj u reviziji kao revizijski razlog navodi pogrešnu primjenu materijalnog prava, te u bitnom smatra da je sporni ugovor ništav, jer da je do otuđenja spornih nekretnina došlo nakon što je predmetni ugovor raskinut temeljem očitovanja samih stranaka, a do isplate cijene, ovjere potpisa prodavatelja, te uknjižbe prava vlasništva prvotuženika također je došlo znatno nakon raskida predmetnog ugovora.

              U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

              Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koju ističe tužitelj u reviziji, a na koji revizijski razlog ovaj sud pazi i po službenoj dužnosti.

              Odredbom čl. 391. st. 1. ZV određeno je da nekretninu u vlasništvu jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne uprave i samouprave poglavarstva tih jedinica mogu otuđiti ili njom na drugi način raspolagati samo na osnovi javnog natječaja i uz naknadu utvrđenu po tržnoj cijeni, ako zakonom nije drukčije određeno. Takva odredba bila je na snazi u vrijeme raspisivanja natječaja i sklapanja spornog ugovora od 18. siječnja 1999. U postupku uopće nije sporno da je ugovor od 18. siječnja 1999. sklopljen nakon što je drugotuženik u smislu čl. 391. st. 1. ZV raspisao javni natječaj. Stoga pravilno zaključuje drugostupanjski sud da ugovor od 18. siječnja 1999. sklopljen između tuženika nije sklopljen suprotno navedenoj odredbi čl. 391. st. 1. ZV, odnosno bez provođenja javnog natječaja, slijedom čega nema niti pretpostavki za njegovu ništavost sukladno čl. 391. st. 2. ZV i čl. 103. st. 1. ZOO. Kod toga treba napomenuti da predmet ovog spora nisu pravne radnje i pravni poslovi tuženih koje su uslijedile nakon sklapanja spornog ugovora, a u ovoj fazi postupka predmet spora nije niti utvrđenje da je sporni ugovor raskinut po samom zakonu, jer je to predmet eventualno postavljenog tužbenog zahtjeva o kojem prvostupanjski sud nije niti mogao do sada odlučivati, i o kojem će tek sada odlučivati.

              Svrha i cilj odredbe čl. 391. st. 1. ZV je da jedinice lokalne samouprave i jedinice područne (regionalne) samouprave ne sklapaju ugovore o otuđenju nekretnina bez provođenja natječaja i bez utvrđenja tržne cijene, a u ovom slučaju je utvrđeno da je sporni ugovor sklopljen nakon provedenog natječaja. Daljnje radnje i postupci tuženih, kao što je navedeno, ne mogu dovesti do ništavosti ugovora o prodaji, već eventualno do drugih pravnih učinaka i posljedica, a što nije u dosadašnjoj fazi postupka niti bio predmet spora. Stoga je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu i u cijelosti odbio tužbeni zahtjev  tužitelja na utvrđenje ništavosti ugovora.

              Slijedom navedenog, a obzirom da nisu ostvareni revizijski razlozi, valjalo je presuditi kao u izreci temeljem čl. 393. ZPP.

              Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, te prvotuženiku nije priznat trošak odgovora na reviziju, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice.

U Zagrebu, 14. rujna 2011.