1

                            Broj. Jž-1303/2020

                                                                         Broj: Jž-1303/2020

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. M.B., zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (NN 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama od 17. srpnja 2020., broj: 17. Pp J-52/2020-9, u sjednici vijeća održanoj 20. kolovoza 2020.,

 

p r e s u d i o    j e

 

              I. Odbija se žalba okr. M.B. kao neosnovana i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), okr. M.B. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 200,00 (dvjesto) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

                                                   Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama od 17. srpnja 2020., broj: 17. Pp J-52/2020-9, proglašen je krivim okr. M.B. da je, na način činjenično opisan u izreci prvostupanjske presude, počinio prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je, izrečena kazna zatvora u trajanju od 5 dana.

 

U odnosu na troškove prekršajnog postupka, pobijanom prvostupanjskom presudom okrivljenik je obvezan na naknadu istih u paušalnom iznosu od 200,00 kuna.

 

              Protiv te presude, okr. M.B. pravodobno je po braniteljici S.P. podnio žalbu naznačujući da se žali zbog svih žalbenih osnova dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o prekršajnopravnoj sankciji, s prijedlogom da se žalba prihvati.

 

Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog  materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

U žalbi zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava okrivljenik ističe da mu se za isti inkriminirani događaj stavljaju na teret ne samo dvije kvalifikacije već i dva različita činjenična opisa istovjetnog događaja i to prekršajni postupak radi prekršaja protiv javnog reda i mira i kazneni postupak radi prijetnje, a što je suprotno utvrđenjima Europskog suda za ljudska prava u predmetu Maresti protiv Hrvatske. Osim toga, okrivljenik ističe da je djelovanje okrivljenika bilo individualno usmjereno i da se ne radi o apstraktnim postupanjima usmjerenima na remećenje javnog reda i mira.

 

Međutim, žalbeni navodi okrivljenika u kojima ističe povredu načela „ne bis in idem“ odnosno zabranu dvostrukog suđenja, a koji je iznesen u predmetu Maresti protiv Hrvatske nije osnovan. Naime, sama činjenica da je povodom istog događaja pokrenut i vođen pa i pravomoćno dovršen osim prekršajnog i kazneni postupak ne znači ujedno i da je došlo do povrede načela „ne bis in idem“, o kojoj povredi se može raditi samo kada je za isti činjenični opis djela donesena pravomoćno odluka.  Iz žalbenih navoda okrivljenika i uz žalbu dostavljenog Rješenja Općinskog suda u Osijeku od 1. lipnja 2020., broj: 6.KOV-143/2020-6 proizlazi da je protiv okrivljenika pokrenut kazneni postupak zbog kaznenog djela protiv osobne slobode – prijetnje, opisano u čl. 139. st. 2. Kaznenog zakona, u kojem djelu je zaštitni objekt život odnosno zdravlje druge osobe, dok se prekršajni postupak vodi radi prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, u kojem je zaštiti objekt mir građana. Dakle, jasno je da se ne radi o istom činjeničnom opisu djela, već od dva različita djela sa različitim zaštitnim objektima, radi čega je žalbeni navod okrivljenika iznesen potpuno promašeno, a time i neosnovano.

 

U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja okrivljenik ističe da mu se ne stavlja na teret u činjeničnom opisu da se tukao, svađao, vikao ili na drugi način remetio javni reda i mir već da mu se stavlja na teret da se „raspravljao“, a što ni na koji način ne znači da se svađao ili vikao te da je „udario po karoseriji osobnog automobila“ te „polomio kvaku“, a iz čega također ne proizlazi da je okrivljenik na bilo koji način ugrožavao zaštitni objekt Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, odnosno da je na nedozvoljeni način remetio mir, rad ili normalan način života građana i slično, radi čega nisu ostvareni elementi prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira već da bi se moglo raditi o eventualnim povredama na štetu specifičnih građana, T.A. i V.A.. Nadalje, osporava da bi udarao metalnom polugom po automobilu T.A. te tvrdi da je njome udarao po asfaltu te da je u postupku bilo potrebno saslušati svjedokinju V.A.. 

 

Međutim, suprotno žalbenim navodima okrivljenika, prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

 

Sve provedene dokaze, prvostupanjski sud je sukladno odredbi čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji okrivljenika.

 

Naime, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud svoj zaključak o prekršajnoj odgovornosti okrivljenika radi počinjenja prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira obrazložio na način da je naveo „…navode svjedoka T.A. koji je izjavio da je okrivljenik palicom….udario nekoliko puta po stražnjem dijelu i jednom po prednjem dijelu njegovog auta, okrivljenik je ispravio navodeći da je udarao rukom …što je ocijenjeno uvjerljivim jer je svjedok potvrdio da osim polomljene kvake na automobilima nisu nastala nikakva oštećenja…za postojanje prekršaja nije od utjecaja okolnost čime je okrivljenik udarao po osobnom automobilu svjedoka, već sama činjenica udaranja…u konkretnom slučaju okrivljenik je javni red i mir remetio udaranjem po osobnom automobilu, jer je opisano ponašanje s obzirom na velik stupanj njegove agresivnosti bilo podobno da izazove uznemirenost i nelagodu, a budući da se odvijalo na parkiralištu ispred ugostiteljskog mjesta…“, a iz citiranog obrazloženja jasno proizlazi da su od strane prvostupanjskog suda pravilno i potpuno utvrđene sve odlučne činjenice od kojih ovisi ostvarenje bitnih obilježja prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

U vezi se naprijed navedenim, a imajući u vidu žalbene navode okrivljenika u kojima ističe da nije narušavao javni red i mir jer se nije tukao, svađao, vikao ili na drugi način remetio javni red i mir, ističe sa da je upravo radnjom izvršenja „udaranjem po karoseriji automobila“ na parkiralištu ugostiteljskog objekta okrivljenik ostvario biće prekršaja „na drug način“ kao ponašanje koje je nepristojno te u znanoj mjeri odstupa od normalnog i uobičajenog ponašanja građana te u svakom slučaju ponašanje kojim se narušava mir ili stvara uznemirenost kod građana. 

 

U odnosu na žalbene navode okrivljenika kojima osporava da je udarao metalnom polugom po automobilu ističe se da iz citiranog obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da je isti nije niti proglašen krivim radi udaranja metalnom poslugom već radi udaranja rukom po karoseriji osobnog automobila (a što je i okrivljenik u svojoj obrani iskazao). Imajući u vidu naprijed navedeno, i po ocjeni ovog suda, ispitivanje svjedokinje Vesne Abramović nije bilo potrebno za pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Slijedom navedenog, nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Žaleći se zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji okrivljenik ističe da prvostupanjski sud pogrešno nije uzeo u obzir olakotne okolnosti na njegovoj strani, a to su, da je osoba mlađe do srednje životne dobi, nezaposlen i loši imovinskih prilika, da radom na poljoprivrednom imanju i uzgojem domaćih životinja pomaže uzdržavati oboje roditelja koji su također bez zaposlenja, njegovu neosuđivanost kao i da se radilo o ekscesnom ponašanju koje se može pripisati frustraciji zbog nezadovoljavajućeg okončanja ljubavne veze, radi čega izrečenu kaznu bezuvjetnog zatvora smatra prestrogom radi ostvarivanja svrhe kažnjavanja. Ističe da odlaskom u zatvor nema tko skrbiti za njegove domaće životinje od kojih on i njegova obitelj žive, a što bi dovelo do opasnosti za njihovo uzdržavanje. Ističe da bi bez opasnost za svoje uzdržavanje mogao snositi novčanu kaznu.

 

Međutim, razmotrivši odluku o izrečenoj kazni zatvora, ovaj sud, suprotno žalbenim navodima, smatra da je prvostupanjski sud okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao vrstu i mjeru kazne primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Naime, prema podacima iz Potvrde Ministarstva pravosuđa, Odjela za prekršajne evidencije, okrivljenik je već pravomoćno osuđen radi istog prekršaja i to odlukom Općinskog suda u Đakovu od 13. veljače 2020., pravomoćno 28. veljače 2020. , a što ukazuje na sklonost okrivljenika u činjenju prekršaja iz oblasti javnog reda pa imajući u vidu i težinu počinjenog prekršaja odnosno značajnu količinu protupravnog ponašanja okrivljenika, i po ocjeni ovog suda, otklonjena je mogućnost izricanja blaže kazne, odnosno novčane kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

Stoga, imajući u vidu naprijed navedeno, žalbeni navodi okrivljenika da mu se umjesto kazne zatvora izrekne novčana kazna potpuno su neosnovani.

 

Odluku o troškovima okrivljenik pobija identičnim razlozima koje iznosi i u odnosu na izrečenu novčanu kaznu.

 

Međutim, protivno žalbenim navodima, po ocjeni ovog suda, visina paušalne svote, određena po prvostupanjskom sudu, primjerena je s obzirom na složenost i trajanje postupka, pri čemu treba naglasiti da je ista određena u visini vrlo blizu donje granice okvira paušalne svote određene Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (NN 18/03.) koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna. S obzirom na navedeno, kao i okolnost da je okrivljenik sposoban za privređivanje, po mišljenju ovog suda plaćanjem troškova prekršajnog postupka neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje niti uzdržavanje osoba koje je on dužan uzdržavati.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka te po ocjeni ovog, plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 200,00 kuna, dakle blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika ili osoba koje je dužan uzdržavati.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 20. kolovoza 2020.

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Đakovu u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, braniteljicu i tužitelja.