1

 

Broj: Jž-953/2020

 

 

                                 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. R.R., zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi okrivljenice, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji od 22. siječnja 2020., broj 80. Pp J-343/2019, u sjednici vijeća održanoj 20. kolovoza 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

             

 

I. Djelomično se prihvaća žalba okr. R.R., preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o novčanoj kazni te se okrivljenici, za prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji je proglašena krivom, na temelju te zakonske odredbe, izriče novčana kazna u iznosu 384,49 kuna (tristoosamdesetčetiri kune i četrdesetdevet lipa), što je protuvrijednost 100 DEM odnosno 51,13 EUR, koju je dužna platiti u roku 90 dana od primitka ove presude, a ako u tom roku plati dvije trećine izrečene novčane kazne smatrat će se da je novčana kazna plaćena u cijelosti.

 

II. U ostalom dijelu, žalba okr. R.R. se odbija kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

 

III. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. R.R. je obvezna naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 200,00 (dvjesto) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji od 22. siječnja 2020., broj 80. Pp J-343/2019, proglašena je krivom okr. R.R. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinila prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji joj je izrečena novčana kazna u iznosu 600,00 kuna (što je protuvrijednost 160 DEM odnosno 80 EUR), koju je dužna platiti u roku 90 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne.

 

Istom presudom, okrivljenica je obvezana naknaditi troškove prekršajnog postupka u iznosu 200,00 kuna.

 

Protiv te presude, okrivljenica je, putem braniteljice odvjetnice T.S., podnijela žalbu, naznačujući u uvodu žalbe da se podnosi zbog svih žalbenih osnova. Predlaže da se žalba prihvati.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenica u žalbi navodi da „prvostupanjski sud za svoju odluku o krivnji okrivljene nije dao nikakvih valjanih razloga o odlučnim činjenicama…“. Time, iako to u žalbi nije izrijekom navedeno, okrivljenica očigledno smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona.

 

Međutim, suprotno takvim žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, decidirano, jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenice, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni, pa kako, dakle, presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni, to je ocijenjeno da žalba okrivljenice zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

 

U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenica, prije svega, osporava javnost mjesta inkriminiranog događaja kao bitnog i konstitutivnog elementa prekršaja za koji je proglašena krivom.

 

Međutim, po ocjeni ovog suda, mjesto počinjenja inkriminiranog događaja ima značaj javnog mjesta u smislu odredaba Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

Prije svega, nejasan je žalbeni navod da „iz prekršajnog naloga nije razvidno mjesto počinjenja predmetnog događaja“, jer, kako to proizlazi iz stanja spisa, u ovom prekršajnom postupku ni tužitelj, a niti prvostupanjski sud nisu izdavali prekršajni nalog.

 

Nadalje, okrivljenica je proglašena krivom da je inkriminirani prekršaj počinila nalazeći se „na prozoru obiteljske kuće na prvom katu“. Mjesto počinjenja je bilo jednako označeno i u činjeničnom opisu optužnog prijedloga. S obzirom da je takvo mjesto počinjenja, po kategorizaciji javnih mjesta u smislu odredaba Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, tzv. fiktivno javno mjesto, tj. ono mjesto koje po svojoj namjeni nije javno mjesto, ali pod određenim uvjetima (reflektiranje tj. nastupanje posljedica inkriminiranog ponašanja prema javnosti odnosno dostupnost vidiku ili čujnosti s javnog mjesta) može imati takav značaj, prvostupanjski sud je bio dužan utvrditi radi li se o javnom mjestu, a što je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud i učinio. Naime, provedenim dokazima, nedvojbeno je utvrđeno da je inkriminirano ponašanje okrivljenice čuo i vidio svjedok S.A., koji se nalazio u svom dvorištu pa je jasno da u konkretnom slučaju mjesto počinjenja ima karakter javnog mjesta u smislu odredaba Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, slijedom čega žalbeni navodi nisu osnovani.

 

U okviru ove žalbene osnove, okrivljenica navodi da iz utvrđene dinamike spornog događaja ne proizlazi da je ona počinila prekršaj, naročito s obzirom na činjenicu da ona poriče učin prekršaja, da je prvostupanjski sud svoju odluku temeljio jedino i isključivo na iskazu svjedoka S.A., kojem neosnovano poklanja vjeru, pri čemu ističe da je bilo potrebno provesti suočenje okrivljenika i svjedoka.

 

Međutim, netočna je žalbena tvrdnja da je prvostupanjski sud svoju odluku temeljio jedino i isključivo na iskazu svjedoka S.A., jer je iz obrazloženja pobijane presude jasno vidljivo da se odluka o krivnji temelji na iskazima svjedoka A.A. i N.J., čiji iskazi su međusobno identični i bez ikakvog proturječja. Po ocjeni ovog suda, osnovano je prvostupanjski sud povjerovao navedenim svjedocima upravo zbog činjenice da su iskazi identični i neproturječni, a dodatnu uvjerljivost njihovih iskaza potvrđuje i činjenica da su oboje svjedoka jednako iskazivali i prilikom ispitivanja u Drugoj policijskog postaji Rijeka. U tom smislu, bezuspješan je pokušaj okrivljenice da obezvrijedi iskaze S.A. i N.J., a nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima se ističe da je bilo potrebno provesti suočenje, jer su sve odlučne činjenice u dovoljnoj mjeri razjašnjene i utvrđene te jer se, po ocjeni ovog suda, izvođenjem tog dokaza, ne bi promijenilo ovako u svemu pravilno utvrđeno činjenično stanje.

 

U odnosu na žalbene navode kojima se ističe da nije razvidno na temelju kojih dokaza je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje u odnosu na navodne riječi koje je okrivljenica uputila I.P., treba, prije svega, navesti da sadržaj vikom izgovorenih riječi nije odlučna činjenica za ostvarenje bića prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Međutim, bez obzira na to što nije bitno je li okrivljenica vikanjem izgovarala neke druge riječi, a ne one koje su navedene u izreci pobijane presude, provedenim dokaznim postupkom, iz iskaza svjedokinje N.J., nedvojbeno proizlazi da je okrivljenica vikom izgovara, između ostalog, i riječi koje su navedene u činjeničnom opisu pobijane presude.

 

Okolnost, koja se ističe u žalbi, da su međusobni odnosi okrivljenice i obitelji N.J. dulje vremena narušeni, po ocjeni ovog suda, nije dovela u pitanje vjerodostojnost iskaza ove svjedokinje, jer kao što je već rečeno, njen iskaz je potpuno suglasan iskazu svjedoka S.A., susjeda i okrivljenice i N.J., koji nije zainteresiran za ishod ovog postupka. Osim toga, isticanje činjenice loših međusobnih odnosa kao motiva za neistinito terećenje predstavlja samo parcijalno i jednostrano tumačenje navedene činjenice, jer, isto tako, s druge strane, navedena činjenica može biti i motiv za inkriminirano ponašanje.  

 

Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

U žalbi zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, okrivljenica navodi da je prvostupanjski sud trebao primijeniti institut beznačajnog djela iz čl. 24.a Prekršajnog zakona.

 

Međutim, po ocjeni ovog suda, neosnovano okrivljenica ističe da bi se radilo o beznačajnom djelu. Naime, za prosudbu je li neko djelo beznačajno od značaja su subjektivne i objektivne okolnosti, odnosno stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti te potreba da počinitelj bude kažnjen (čl. 24.a Prekršajnog zakona). U konkretnom slučaju, utvrđene objektivne okolnosti su takve da nema osnove za primjenom instituta beznačajnog djela. Naime, nesporno utvrđenim činjeničnim stanjem je utvrđeno da je okrivljenica prvo vikala, a nakon toga I.P. zalila vodom, pri čemu je ponovno vikala pa ovaj sud smatra da upravo zbog količine protupravnog ponašanja, a što je imalo za posljedicu veći stupanj ugrožavanja zaštićenog dobra, nema osnove za primjenom instituta beznačajnog djela.

 

Nadalje, a kako iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenica nije žalila zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

Naime, iz obrazloženja pobijane presude je vidljivo da je okrivljenici, prilikom odmjeravanja kazne za ovaj prekršaj, kao otegotno, cijenjena okolnost njene dosadašnje osuđivanosti za isti prekršaj. No, kako je od pravomoćnosti odluka kojima je okrivljenica već bila osuđivana zbog prekršaja iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira proteklo više od tri godine, to je, sukladno odredbi čl. 77. st 2. Prekršajnog zakona, nastupila rehabilitacija i okrivljenica se smatra neosuđivanom osobom. Stoga, uvažavanjem navedene okolnosti, po ocjeni ovog suda, okrivljenici je potrebno izreći novčanu kaznu u nižem iznosu nego li ju je izrekao prvostupanjski sud, zbog čega je pobijana presuda preinačena u odluci o kazni za navedeni prekršaj na način da je okrivljenici izrečena novčana kazna u visini 100 DEM, odnosno odgovarajući iznos domaće valute, koja je, po ocjeni ovog suda, primjerena i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenice. Naime, iz podataka u spisu proizlazi da okrivljenica ima redovna mjesečna primanja po osnovi mirovine pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 200,00 kuna, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njeno uzdržavanje.

 

Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 207. i čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 20. kolovoza 2020.

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Rijeci u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenicu, braniteljicu i tužitelja.