1

Poslovni broj: 6 UsI-474/2020-7

 

 

             

 

 

 

 

 

     Poslovni broj: 6 UsI-474/2020-7

 

 

     U  I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja S. Ć. iz Bosne i Hercegovine, V. – opunomoćenik za primanje pismena I. P., K. K., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, kojeg zastupa V. P., službena osoba tuženika, radi invalidske mirovine, 20. kolovoza 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 141-02/19-03/OB, URBROJ: 341-99-06/2-19-9286 od 12. veljače 2020.

 

 

Obrazloženje

             

Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 141-02/19-03/OB, URBROJ: 341-99-06/2-19-9286 od 12. veljače 2020. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Slavonskom Brodu KLASA UP/I 141-02/19-03/OB, URBROJ: 341-16-06/2-19-18553 od 14. studenog 2019. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja kao pripadnika borbenog sektora Hrvatskog vijeća obrane za priznavanje prava na invalidsku mirovinu.

              Tužitelj u tužbi navodi da osporavano rješenje kao i prvostupanjsko rješenje u ovoj upravnoj stvari smatra nezakonitim obzirom da ispunjava uvjet iz članka 142. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 121/17. – dalje: ZOHBDR) za priznavanje prava na invalidsku mirovinu. Poziva se na sadržaj uvjerenja o okolnostima stradavanja broj V21-41/1-21-01-512/05 od 24. ožujka 2005. iz kojega proizlazi da je ranjen od gelera minobacačke granate kao pripadnik HVO pri obavljanju vojnih dužnosti te da mu je stoga u Bosni i Hercegovini nadležno tijelo utvrdilo status ratnog vojnog invalida X grupe 20 % po osnovi ranjavanja. Osporava utvrđenja Vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 3. veljače 2020. u smislu utvrđenja da je isti zaposlen na poslovima kuhara u Fast food Park, o čemu kao dokaz prilaže Uvjerenja nadležne službe za zapošljavanje Kantona Središnja Bosne Travnik od 30. ožujka 2020. iz kojeg proizlazi da je tužitelj u redovnoj

evidenciji navedene ispostave u razdoblju od 23. svibnja 2007. do 1. kolovoza 2016.; od 9. listopada 2017. do 7. ožujka 2018., dok iz Uvjerenja navedenog tijela od 1. travnja 2020. proizlazi da se tužitelj nalazi na redovnoj evidenciji i od 1. travnja 2020. na dalje. Smatra da su u postupku načinjene bitne povrede postupka jer tužitelj nije neposredno pregledan i nije mogao sudjelovati u postupku, te predlaže da sud poništi osporavano rješenje tuženika.   

              U odgovoru na tužbu tuženik, u bitnome, navodi da je osporavano rješenje doneseno sukladno činjeničnom stanju utvrđenom u provedenom upravnom postupku i u skladu s važećim propisima. Nadalje navodi da su tijela stručnog vještačenja prvog i drugog stupnja odnosno Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, suglasna da kod tužitelja ne postoji smanjenje radne sposobnosti tj. invalidnost po osnovi ranjavanja, niti po osnovi bolesti ili ozljede. U svezi navoda da tužitelj nije bio zaposlen na poslovima kuhara kod poslodavca Fast food „Park“ ističe da je tužitelj u svojoj izjavi od 8. srpnja 2019. naveo da radi na predmetnom poslu kao kuhar, te su i u zahtjevu za priznanje prava na invalidsku mirovinu od 25. srpnja 2019. navedeni isti podaci o poslodavcu i opisu poslova odnosno o posljednjem zaposlenju. Slijedom navedenog predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.  

U upravnom sporu sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika te sve isprave koje prileže u istome. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi članka 55. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. nastavno: ZUS) sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Kako je u ovome sporu osim primjene materijalnog prava, sporno i utvrđenje odlučnih činjenica, to je sud održao raspravu 18. kolovoza 2020. u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja, a u nazočnosti službene osobe tuženika, primjenom odredbe članka 39. stavak 2. ZUS-a. Sud je raspravu zakazao i primjenom odredbe članka 6. stavak 1. ZUS-a koji propisuje da će prije donošenja presude sud svakoj stranci dati mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

Uvidom u predmetni spis utvrđeno je kako je upravni postupak pokrenut radi zahtjeva tužitelja od 25. srpnja 2019. za priznanje prava na invalidsku mirovinu, prema odredbama članka 142. ZOHBDR.

U provedenom postupku utvrđeno je da je tužitelj rođen 23. travnja 1960., da je isti hrvatski državljanin te da je bio pripadnik borbenog sektora Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u razdoblju od 8. travnja 1992. do 15. siječnja 1996. i da ima status ratnog vojnog invalida HVO X grupe sa 20 % vojnog invaliditeta po osnovi ranjavanja kao pripadnik HVO, što proizlazi iz pravomoćnog rješenja izdanog od Bosne i Hercegovine, Federacije BiH, Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata iz Sarajeva, broj UP-I-03-41-ZKZ-224/14-1 od 9. svibnja 2019.

Člankom 142. stavkom 1. ZOHBDR propisano je da pripadnici borbenog sektora HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine priznat status ratnog vojnog invalida po osnovi ranjavanja ili zatočeništva, imaju pravo na invalidsku mirovinu po ovom Zakonu i Zakonu o mirovinskom osiguranju umanjenu za iznos osobne invalidnine koja im je priznata po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela Bosne i Hercegovine, ako to pravo nisu ostvarili do stupanja na snagu ovoga Zakona temeljem Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji.

Stavkom 3. istoga članka određeno je da se pravo iz stavaka 1. i 2. ovoga članka ostvaruje  pod uvjetima određenim ovim Zakonom i Zakonom o mirovinskom osiguranju te na način i postupkom određenim Ugovorom između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji.

Slijedom navedenih odredbi utvrđeno je da tužitelj u smislu odredbe članka 142. stavak 1. ZOHBDR ispunjava uvjete za podnošenje zahtjeva radi ostvarenja prava na invalidsku mirovinu, ali da se smisleno stavku 3. istoga članka to pravo ostvaruje pod uvjetima određenim ZOHBDR i Zakonom o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018 – nastavno: ZOMO), uslijed čega je valjalo provesti odgovarajući postupak u smislu utvrđenja da li tužitelj osim uvjeta iz članka 142. stavka 1. ZOHBDR, ispunjava uvjete i iz članka 39. ZOMO.

Člankom 39. stavak 1. ZOMO propisano je da smanjenje radne sposobnosti prema ovome Zakonu postoji kada se kod osiguranika, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost smanji za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja. Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima. Stavkom 2. istoga članka propisano je da preostala radna sposobnost postoji kada je kod osiguranika nastalo smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, ali se s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima, a stavkom 3. istoga članka propisano da djelomični gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika postoji smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, a s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost ne može se profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima, ali može raditi najmanje 70% radnog vremena na prilagođenim poslovima iste ili slične razine obrazovanja koji odgovaraju njegovim dosadašnjim poslovima. Nadalje, stavak 4. istoga članka propisuje da potpuni gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak radne sposobnosti bez preostale radne sposobnosti, dok stavak 5. istoga članka propisuje da su uzroci smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost te djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti bolest, ozljeda izvan rada, ozljeda na radu ili profesionalna bolest.

Iz nalaza i mišljenja Vijeća vještaka pri Zavodu za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Područni ured Osijek, evidencijski broj vještačenja: 315558 od 18. listopada 2019., proizlazi da kod tužitelja ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti jer još nisu nastale trajne promjene u zdravstvenom stanju koje uzrokuju smanjenje radne sposobnosti.

Na temelju navedenog nalaza i mišljenja, donijeto je prvostupanjsko rješenje od 14. studenog 2019. putem kojega tužitelju nije priznato pravo na invalidsku mirovinu na temelju smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti. Na navedeno rješenje tužitelj je izjavio žalbu te je smisleno odredbi članka 125. stavka 4. i članka 133. stavka 3. ZOMO  naloženo provođenje vještačenja po Zavodu za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Središnji ured u Zagrebu.

Iz nalaza i mišljenja Vijeća viših vještaka, evidencijski broj vještačenja: 365223 od 3. veljače 2020. vidljivo je da su kod tužitelja utvrđene postojeće dijagnoze Druga specificirana mjesta (XX – W40.8), Vulnus apertum omeri et brachii (XIX – S41), Laesio capitis superficialis (XIX – S00), Subsurditas (VIII – H90), Laesio nervi mediani regionis antebrachii (XIX – S54.1), te je u obrazloženju mišljenja navedeno da je tužitelj bio pripadnik HVO, u razdobljima kako je to navedeno u uvjerenjima nadležnih tijela Bosne i Hercegovine, a iz osobno potpisane i ovjerene izjave proizlazi da je bio zaposlen na poslovima kuhara u Fast food „Park“. Iz medicinske dokumentacije proizlazi da je tužitelj bio ranjen 25. listopada 1993. pri obavljanju

vojnih dužnosti gelerima minobacačke mine u predjelu leđa, lijeve šake i podlaktice, a od detonacije je zadobio kontuziju glave i krvarenje iz lijevog uha te je primarno liječen u RB Nova Bila. Naknadno je utvrđeno binauralno oštećenje sluha, prema zadnjem nalazu od 11. svibnja 2015. po Fowleru od 32,4 %. Navodi se postojanje glavobolja, nervoza, slabost lijeve ruke i zujanje u oba uha, a utvrđena posttraumatska makulopatija lijevog oka (EMNG od 17. studenog 2015.) odgovara stanju nakon blažeg oštećenja živčanih vlakana koji sudjeluju u formiranju lijevog medijalnog živca, te se u statusu ne nalazi hipotrofija mišića lijeve ruke niti oslabljene funkcije. Povremeno se javlja psihijatru zbog psihičkih tegoba anksio depresivne naravi, a na planu ličnosti se ne detektira veća odstupanja osim blažih kognitivnih smetnji. Zaključno Vijeće viših vještaka nalazi da iz ukupne priložene medicinske dokumentacije proizlazi da utvrđene dijagnoze nastale po ranjavanju od 25. listopada 1993. ne uvjetuju trajno smanjenje radne sposobnosti za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste ili slične naobrazbe, dok druge bolesti nisu predmet ocjene sukladno članku 142. ZOHBDR-a. Stoga je Vijeće viših vještaka mišljenja da je nalaz i mišljenje Vijeća vještaka od 18. listopada 2019. pravilan.

Sud u cijelosti prihvaća navedene nalaze i mišljenja, kao zakonita i sačinjena u skladu s pravilima struke, odnosno u skladu s odredbama Uredbe o metodologijama vještačenja (Narodne novine, broj: 67/17. i 56/18., nastavno: Uredba), budući su ista precizna u pogledu medicinske dokumentacije koja je bila predmet vještačenja, kao i po pitanju utvrđenih dijagnoza na strani tužitelja, radi odlučivanja o pravu u smislu odredbe članka 142. ZOHBDR.

Pri tome je potrebno naglasiti kako su vještaci tijekom provedenih vještačenja ocjenu donijeli na temelju medicinske dokumentacije na koju se poziva i sam tužitelj u tužbi, a tužitelj tijekom upravnog spora nije sudu predočio neku drugu medicinsku dokumentaciju na temelju koje bi doveo u dvojbu činjenična utvrđenja u svezi njegovog zdravstvenog stanja niti je predložio izvođenje drugih dokaza putem kojih bi se eventualno utvrdilo drugačije činjenično stanje.

Prema stanju spisa razvidno je da su ovlašteni vještaci svoje mišljenje dali primjenjujući stručno medicinsko znanje i prema pravilima struke, nakon analize podataka iz cjelokupne spisu priložene medicinske dokumentacije, citirane u obrazloženju mišljenja vještaka, zaključci vještaka životni su i logični te sud smatra da su isti mogli biti odgovarajuća podloga za donošenje zakonite odluke tuženika.

Postupak ostvarivanja predmetnog prava propisan je odredbama članaka 123. do 129. ZOMO, iz kojih, između ostaloga, proizlazi da se nalaz i mišljenje donosi od strane ovlaštenih vještaka, a koji nisu vezani ocjenom liječnika specijalista ili nositelja osiguranja iz inozemstva.

Kod priznavanja prava na invalidsku mirovinu u Republici Hrvatskoj, primjenom međunarodnog ugovora, mora se utvrditi postojanje invalidnosti prema hrvatskim propisima i pred tijelima hrvatskog nositelja osiguranja, a svaka država ugovornica primjenjuje vlastiti sustav ostvarivanja prava na davanja na temelju invalidnosti te primjenjuje vlastitu definiciju invalidnosti u kojoj su sadržani zakonski medicinski kriteriji specifični njezinom sustavu socijalne sigurnosti, tržištu rada i drugim okolnostima bitnim za utvrđivanje invalidnosti. Pri tome nalaz i mišljenje stranog vještaka ne obvezuje vještake tuženika pri ocjeni zdravstvenog stanja a radi utvrđivanja nastupanja invalidnosti prema hrvatskom mirovinskom osiguranju.

Također, i prvostupanjsko i drugostupanjsko vještačenje provedeni su bez neposrednog pregleda tužitelja budući je odredbom članka 14. stavak 10. Uredbe propisano da za osobe s boravkom u inozemstvu vještak daje nalaz i mišljenje na temelju medicinske dokumentacije dostavljene od inozemnog nositelja mirovinskog osiguranja primjenom međunarodnog ugovora o socijalnom osiguranju, a kada za to postoje razlozi, vještak daje nalaz i mišljenje na temelju neposrednog pregleda osigurane osobe, dok viši vještak, u pravilu, daje nalaz i mišljenje o invalidnosti, neposrednoj opasnosti od nastanka invalidnosti, tjelesnom oštećenju, odnosno općoj nesposobnosti za rad člana obitelji na temelju odgovarajuće medicinske i druge dokumentacije.

Valja naglasiti da nisu od utjecaja na odlučivanje priložena uvjerenja nadležne službe za zapošljavanje Kantona Središnja Bosne Travnik od 30. ožujka 2020. i od 1. travnja 2020. jer su ovlašteni vještaci Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom u provedenim vještačenjima utvrđivali medicinske činjenice odlučne za rješavanje ove upravne stvari.

Uzimajući u obzir navedeno to je u konkretnom slučaju, smisleno odredbi članka 142. stavka 3. ZOHBDR, proveden odgovarajući postupak prema odredbama ZOMO te je nakon istoga utvrđeno da tužitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na invalidsku mirovinu iz članka 39. stavka 3. i 4. ZOMO.

Stoga tužitelj navodima iz tužbe ne dovodi u dvojbu sud o tome da je prilikom provođenja upravnog postupka i donošenja osporavane odluke došlo do povrede njegovih prava, obveza ili pravnog interesa. Cjelokupni postupak proveden je na temelju odgovarajućih zakonskih odredbi, a na koje se pozvao tuženik u obrazloženju osporavane odluke i koje su valjano primijenjene u konkretnom slučaju.

Sud smatra da je tuženik pravilnom primjenom materijalnog prava i na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja odbio žalbu tužitelja, pri čemu nije povrijedio zakon na njegovu štetu.

Slijedom iznesenoga, sud osporavano rješenje ocjenjuje zakonitim te je stoga primjenom odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u izreci presude.

 

U Osijeku 20. kolovoza 2020.

 

Sutkinja

                Blanka Sajter v. r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.