1              Poslovni broj: 22 Gž-1154/20-2

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž-1154/20-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. L. V., pok. S., OIB: ..., iz O. i 2. A. G., pok. S., OIB: ..., iz Srbije., N. B., obje zastupane po punomoćniku M. V., odvjetniku u Z. odvjetničkom uredu M. V. i T. V. u S., protiv tuženika: 1. R. P., OIB: ..., 2. V. P., OIB: ... i 3. D. P., R., OIB: ..., svi iz S. i zastupani po punomoćniku M. B., odvjetniku u S., radi utvrđenja sastava ostavinske mase, odlučujući o žalbama tužiteljica i tuženika 1. protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-30/2019 od 20. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 20. kolovoza 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužiteljica i tuženika 1. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj P-30/2019 od 20. prosinca 2019.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da ostavinsku masu iza smrti pok. M. P. žene pok. S., za 3/8 dijela predstavlja jednosobni stan u S., položen na I. (prvom katu) zgrade anagrafske oznake ..., S., sagrađen na čest. zem. 6414/9, K.O. S., i to baš stan označen brojem 4, površine 32,05 m2, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, kupaonice i hodnika, orijentacije sjever jug, upisan u Z.U. 13099, poduložak 41, etaža 0/0, sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, te zemljištem koje pripada zgradi, neodvojivo povezanih s odgovarajućim suvlasničkim dijelom srazmjerno udjelu stana u zgradi kao cjelini, što da su tuženici dužni priznati, a koje priznanje će u protivnom zamijeniti ova presuda; dok je u preostalom dijelu do 1/2 dijela u odnosu na tuženika 1. te u cijelosti u dijelu kojim je traženo utvrđenje da nekretnina predstavlja ostavinsku masu iza pok. S. P. za 1/2 dijela sa zahtjevom na obvezivanje tuženika 1. na priznanje tog prava koje bi u protivnom zamijenila presuda kao i u cijelosti ukoliko je upravljen prema tuženicima 2. i 3. tužbeni zahtjev odbijen (točka I. izreke).

 

Odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo utvrđenje da ostavinsku masu iza smrti pok. S. P. pok. M. i njegove sada pok. supruge M. P. žene pok. S., i to svakog za po 1/2 suvlasničkog dijela predstavljaju nekretnine: kuća u V. s dvorom, anagrafske oznake ..., ukupne površine 169 m2 i to kuća površine cca 80 m2, te dvor površine 89 m2, sve označeno (zemljišnoknjižne oznake) kao čest. zem. 137/1, 137/2, 145, 329/1, te dio čest. zem. 329/3 koji je označen slovima A-B-C-D-A, sve K.O. V. i sve prema Geodetskom snimku dipl. ing. geodezije L. K., iz Š., izrađenog u siječnju 2008. godine, u mjerilu 1:200, koji predstavlja sastavni dio ove presude što da su tuženici dužni priznati, a koje priznanje će u protivnom zamijeniti ova presuda (točka II. izreke).

 

Određeno je da tužiteljice i tuženik 1. snose svaki svoj trošak (točka III. izreke); dok su tužiteljice obvezane naknaditi tuženicima 2. i 3. parnični trošak u iznosu od 65.312,50 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od presuđenja do isplate (točka IV. izreke).

 

Protiv ove presude u odbijajućem dijelu žale se tužiteljice zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19, dalje: ZID ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači.

 

Tuženik 1. podnosi žalbu protiv točke I. i III. izreke presude zbog istih žalbenih razloga s prijedlogom da se ista u tom dijelu ukine podredno, preinači.

 

U odgovoru na žalbu tuženik 1. osporava navode iste i predlaže žalbu odbiti.

 

Žalbe su neosnovane.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljica na utvrđenje da ostavinsku masu iza pok. roditelja tužiteljica i tuženika 1. predstavljaju kuća u V. i stan u S. za po 1/2 dijela.

 

Prvostupanjski je sud djelomično prihvatio a djelomično odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da su prijeporne nekretnine bračna stečevina roditelja tužiteljica i tuženika 1.; da je doprinos istih u stjecanju zajedničke imovine u visini od 50:50; da pok. M. P. nije imala saznanje o sklapanju darovnog ugovora niti ga je odobrila; dok je imala saznanja glede oporuke i istu odobrila i koju da su i tužiteljice priznale u ostavinskom postupku. Pri tome, sud se prvog stupnja pozvao na odredbe članka 270., 271., 277., 281. stavak 1. i 2., 283. stavak 1., 285. i 287. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“, broj 11/78, 45/83 i 59/90, dalje: ZBPO).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da su pok. S. P. i M. P. bili u braku 64 godine, da je otac bio zaposlen kao "vojno lice" a majka da je bila domaćica;

- da su isti u braku stekli imovinu i to stan u S., ..., površine 32,05 m2 temeljem Ugovora o kupnji stana prodavatelja D. h. d.d. i kupca S. P. od 18. siječnja 1993. sklopljenog sukladno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", broj 27/91) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", broj 33/92 i 69/92) te da nije dokazano da bi eventualno postojao sporazum bračnih drugova da time vrše diobu zajedničke imovine a po kojemu bi stan pripao u vlasništvo supruga;

- kao i izvanknjižno vlasništvo - kuću u V., anagrafske oznake ..., K.O. V., koja je označena kao fizički materijalno odijeljeni dio ukupne površine 169 m2 i to kuća površine cca 80 m2 te dvor površine 89 m2, sve označeno (zemljišnoknjižne oznake) kao čest. zem. 137/1,137/2, 145, 329/1 te dio čest. zem. 329/3, označeno slovima A-B-C-D-A, prema geodetskom snimku dipl. ing. geodezije L. K., dipl. ing. iz Š., izrađenog u siječnju 2008. godine;

- da je pok. M. P. preminula dana ... i da je ostavinski postupak iza njene smrti obustavljen rješenjem prvostupanjskog suda broj: O-342/97 od 18. ožujka 1997. zbog nedostatka nekretnina; da je to rješenje dostavljeno samo suprugu S. P. jer je jedino suprug u smrtovnici koja je ispunjena prema prijavi smrti KBC S., bio označen kao nasljednik; da je nakon podneska tužiteljica o preotvaranju sud zastao sa dovršenjem ostavinskog postupka do okončanja ovog parničnog postupka;

- da je pok. S. P. preminuo dana ... i da je rješenjem istog suda broj O-2182/99 od 19. travnja 2001. određen prekid ostavinskog postupka, te su tužiteljice upućene da pokrenu parnicu protiv tuženika radi utvrđenja sastava ostavinske mase, te radi utvrđenja nevaljanim Ugovora o darovanju nekretnine „Split, 27. lipnja 1997.“ koje rješenje je Županijski sud u Splitu rješenjem broj Gž-2059/01 od 6. listopada 2004. potvrdio u dijelu kojim su tužiteljice upućene u parnicu protiv tuženika radi utvrđenja sastava ostavinske mase, dok je u ostalom dijelu ukinuo; da su tužiteljice u tom postupku priznale oporuku valjanom ali da su tražile nužni dio; te da je ostavinski sud zastao i s ovim ostavinskim postupkom do okončanja ovog parničnog postupka;

- da je pok. S. P. sastavio vlastoručnu oporuku dana 1. ožujka 1995. kojom je rasporedio za slučaj svoje smrti kuću u V. na način da je istu ostavio tuženicima 2. i 3.;

- da su pok. S. P. kao darovatelj i tuženik 1. kao daroprimac dana 27. lipnja 1997. zaključili Ugovor o darovanju stana u S., ...;

- da iz iskaza tužiteljica i tuženika 1. proizlazi da su i stan i kuća stečeni za vrijeme trajanja braka roditelja i da je majka znala i odobrila predmetnu oporuku.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud je prvog stupnja smatrao da, a imajući u vidu navedene odredbe ZBPO te ulogu majke stranaka kao domaćice i osobe koja je prvenstveno brinula oko odgoja i podizanja troje djece da bi se suprug mogao posvetiti svom poslu, da se ista u svakom smislu brinula i sudjelovala u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine u dogovoru sa svojim suprugom pa je zaključio da je njen doprinos u stjecanju zajedničke imovine u omjeru od 50:50 bez obzira što nikada nije novčano doprinosila uzdržavanju obitelji i stjecanju imovine.

 

Ovaj drugostupanjski sud glede utvrđenja sporne činjenice jesu li prijeporne nekretnine bračna stečevina roditelja tužiteljica i tuženika 1. te doprinosa istih u stjecanju te imovine, prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu navedenih odredbi materijalnog prava.

 

Pravilno se prvostupanjski sud poziva i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. u kojoj je isti sud djelomično odstupio od svog dotadašnjeg stajališta o apsolutnoj ništavosti pravnog posla sklopljenog po jednom bračnom drugu čiji je predmet zajednička imovina bračnih drugova, uslijed koje ništavosti kod takvih raspolaganja da ne vrijedi načelo povjerenja u zemljišne knjige u korist trećih.

 

U konkretnom slučaju i ovaj drugostupanjski sud smatra utvrđenim da su sporne nekretnine stečene radom supružnika za vrijeme trajanja bračne zajednice te, obzirom na vrijeme stjecanja, kao mjerodavan zakon utvrđen je ZBPO prema kojem takva imovina predstavlja njihovu zajedničku imovinu (članak 277. ZBPO), kojom oni raspolažu sporazumno (članak 283. stavak 1. ZBPO) ali da se, u odsutnosti posebnih odredbi u tom zakonu kao lex specialis, u pogledu valjanosti raspolaganja tom imovinom kao zajedničkim vlasništvom primjenjuju odredbe općih propisa tj. ovdje odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO) koji se primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO/05) o apsolutnoj ili djelomičnoj ništetnosti pravnih poslova te Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12; dalje: ZV) o zajedničkom vlasništvu.

 

Slijedom navedenog, iz mjerodavnih odredbi ZV (članak 61. stavak 2.), proizlazi da iznimno, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća osoba može na temelju pravnog posla, koji nije sklopljen sa svim zajedničarima steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige, ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko. Naime, polazeći od načela zaštite povjerenja trećih u pravnom prometu, u takvoj situaciji treća osoba valjano će steći pravo vlasništva na cjelokupnoj zajedničkoj imovini, ako se utvrdi da je ta treća osoba pošteni stjecatelj.

 

Stoga je za prosudbu o pravnoj valjanosti odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom bitna pretpostavka savjesnost i poštenje i treće osobe ali i svih sudionika određenog pravnog odnosa (pa tako i drugog zajedničara).

 

Ovo stoga jer, nesporno je da je opće načelo prava da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima (nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habe.) ali i u tom slučaju prijenos mora biti u skladu sa drugim općim načelima prava, u koja svakako spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Primjenom navedenog stajališta na konkretan slučaj, to znači da se utvrđivanje savjesnosti u pravnom prometu ne može ograničiti samo na tuženike, već i na majku tužiteljica i tuženika 1. u smislu je li ista znala za raspolaganje svog supruga glede cijele nekretnine ili ne i je li isto odobrila.

 

Osim toga, kako ističe i Ustavni sud Republike Hrvatske, u času kad bračni drug koji je upisan kao isključivi vlasnik nekretnine raspolaže dalje tom nekretninom u korist treće osobe, zemljišnoknjižno stanje nije neistinito već nepotpuno pa u korist treće osobe, ako su za to ispunjene pretpostavke nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost a ne u istinitost zemljišnih knjiga. Dakle, uzimajući u obzir okolnosti svakoga konkretnog slučaja, valjanost raspolaganja mora se procijeniti ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji možebitno nije bio sudionik tog odnosa.

 

Iz ostavinskih spisa proizlazi da su tužiteljice priznale oporuku i tražile nužni dio da bi tužbenim zahtjevom tražile utvrđenje da u ostavinsku masu iza smrti pok. M. P. ulazi po 1/2 dijela istih nekretnina a što je kontradiktorno, pa je pravilno prvostupanjski sud imajući u vidu ponašanje tužiteljica u ostavinskom postupku kao i njihove stranačke iskaze, zaključio da je pok. S. P. (čak i na sugestiju tužiteljice 2. sačinio oporuku predmetnog sadržaja i da je svima u obitelji bilo poznato da pok. roditelji stranaka žele kuću u V. ostaviti potomcima prezimena P. te je pravilno zaključio da nema nesavjesnosti sudionika odnosno da je i majka stranaka bila upoznata i bila suglasna sa takovim raspolaganjem.

 

Pravilno sud prvog stupnja nije cijenio navod tužiteljica glede zahtjeva u svezi nužnog dijela postavljenog u ostavinskom postupku jer u ovoj pravnoj stvari njihov tužbeni zahtjev nije postavljen s navedene činjenične ni pravne osnove.

 

U odnosu na nekretninu u K.O. S. pravilno je nadalje, prvostupanjski sud utvrdio da ista predstavlja bračnu imovinu supružnika S. i M. P. za po 1/2 dijela, te da iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi da su zajedničari istom raspolagali zajednički ili da je pok. majka tužiteljica i tuženika 1. za života bila upoznata ili dala suglasnost svom suprugu S. P. za raspolaganje istom u cijelosti.

 

Budući je pok. M. P. umrla poslije zaključenja darovnog ugovora a njeni zakonski nasljednici u tom trenutku su bili suprug S. P., kćeri L. V. i A. G. te sin R. P., za po 1/4 dijela, to je pravilno zaključeno da je pok. S. P. koji je po osnovi bračne stečevine stekao 1/2 dijela tj. 4/8 dijela a nasljeđivanjem iza supruge 1/4 dijela od 1/2 dijela tj. 1/8 dijela, to da je isti u vrijeme sklapanja darovnog ugovora bio suvlasnik i mogao raspolagati sa 5/8 dijela cjeline i da nema mjesta primjeni načela zaštite povjerenja u zemljišne knjige jer je tuženik 1. kao njihov sin znao da se radi o zajedničkoj imovini pa stoga da (u odnosu na tužiteljice i tuženika 1. 3/8 dijela stana predstavlja ostavinsku masu iza pok. M. P.

 

Dodatno prednjem u odnosu na žalbu tužiteljica, za navesti je da se radi o navodima isticanima tijekom prvostupanjskog postupka koji su u cijelosti naprijed otklonjeni. Posebice, netočno je da bi se ovdje radilo o nasljedniku koji nije bio živ, upravo suprotno pok. S. P. bio je živ u trenutku smrti pok. M. P. te tako i nasljednik iste.

 

U odnosu na žalbu tuženika 1. za navesti je dodatno prednjem da u smislu odredbe članka 352. stavak 1. ZPP u žalbi nije dopušteno isticanje novih činjenica niti predlaganje novih dokaza (pa tako posebice u dijelu glede načina stjecanja stanarskog prava na stanu u O. koji je zamijenjen za stan u Z. a taj za predmetni stan u S.).

 

Sud je prvog stupnja dao svoju ocjenu provedenih dokaza sukladno obvezi iz odredbe članka 8. ZPP i njegova odluka nije arbitrarna. Stranke su u ovoj parnici sudjelovale potpuno ravnopravno te je u cijelosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora (materijalnopravnih i procesnopravnih), korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava, pa tako nije došlo do povrede prava stranke.

 

Stoga je sud prvog stupnja, djelomično prihvativši a djelomično odbivši tužbeni zahtjev, nakon što je proveo dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalnopravne propise te o svemu dao jasne razloge.

 

Pravilna je i odluka o parničnom trošku jer je ista utemeljena na odredbi članka 154. I članka 155. ZPP koji propis se glede troška primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 3. ZID ZPP.

 

Kako ispitujući pobijanu presudu u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbe stranaka valjalo odbiti te potvrditi presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

U Splitu, 20. kolovoza 2020.