1

Broj: Jž-1206/2020

 

                                         

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. B. S., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 2. i dr. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17. i 126/19.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru od 26. svibnja 2020., broj: 17. Pp J-1496/2020-8, u sjednici vijeća održanoj 20. kolovoza 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I. U povodu žalbe okr. B. S., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je okr. B. S., djelom za koje je proglašen krivim u toč. 1.) izreke prvostupanjske presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji u vezi čl. 39. st. 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.).

 

II. Uslijed odluke pod točkom I., preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se okr. B. S., za prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji u vezi čl. 39. st. 3. Prekršajnog zakona, činjenično opisanog u toč. 1.) izreke prvostupanjske presude, na temelju čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, utvrđuje kazna zatvora u trajanju 15 (petnaest) dana, dok se za prekršaj iz čl. 24. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji je okrivljenik proglašen krivim u toč. 2.) izreke prvostupanjske presude, prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora u trajanju 10 (deset) dana, pa se okrivljeniku, na temelju čl. 39. st. 1. toč. 1. Prekršajnog zakona, izriče ukupna kazna zatvora u trajanju 25 (dvadesetpet) dana, u koju se lišenje slobode 18. svibnja 2020. uračunava kao 1 (jedan) dan zatvora pa je okrivljeniku preostala ukupna kazna zatvora u trajanju 24 (dvadesetčetiri) dana.

 

III. Odbija se žalba okr. B. S. kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

 

              IV. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, okr. B. S. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 (tristo) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru od 26. svibnja 2020., broj: 17. Pp J-1496/2020-8, proglašen je krivim okr. B. S. da je, na način činjenično opisan u toč. 1.) izreke pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju 15 dana, te da je na način činjenično opisan u toč. 2.) izreke pobijane presude počinio prekršaj iz čl. 24. istog Zakona, za koji mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju 10 dana, pa je okrivljeniku, na temelju čl. 39. st. 1. toč. 1. Prekršajnog zakona, izrečena ukupna kazna zatvora u trajanju 25 dana, u koju je vrijeme lišenja slobode uračunato kao jedna dan, tako da je preostala ukupna kazna zatvora u trajanju 24 dana.

 

Istom presudom, okrivljenik je obvezan naknaditi troškove prekršajnog postupka u iznosu 200,00 kuna.

 

Protiv te presude, žalbu je pravodobno podnio okrivljenik osobno zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava. Predlaže da se pobijana presuda ukine te da ga se oslobodi od prekršajne odgovornosti.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Tako je ispitivanjem po službenoj dužnosti utvrđeno da je prvostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 196. toč. 4. Prekršajnog zakona, na štetu okrivljenika, povrijedio materijalno prekršajno pravo.

 

Naime, prvostupanjski sud je okr. B. S. proglasio krivim da je, na način činjenično opisan u toč. 1.) izreke počinio prekršaj iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Navedena zakonska odredba glasi: „Tko ponovi nasilje u obitelji iz stavka 1. ovoga članka, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od najmanje 6.000,00 kuna ili kaznom zatvora u trajanju od najmanje 30 dana.“. Iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da je činjenica da se radi o ponovljenom nasilju u obitelji iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji jedna od odlučnih činjenica odnosno jedan od konstitutivnih elemenata koja čini biće prekršaja iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji prekršaj je prvostupanjski sud okrivljenika proglasio krivim u toč. 1.) izreke.

 

Međutim, kako je to vidljivo iz činjeničnog opisa toč. 1.) izreke pobijane presude, okrivljenik je proglašen krivim da se nasilnički ponašao prema svom ocu i majci, pri čemu nije naznačeno da bi okrivljenik već ranije bio pravomoćno osuđivan zbog bilo kojeg prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilje u obitelji. Slijedom navedenog, u činjeničnom opisu ovog prekršaja nedostaje jedan od konstitutivnih elemenata prekršaja iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Ovakav opis događaja, kako je naveden u izreci prvostupanjske presude, dakle bez jasno i izrijekom naznačene kvalifikatorne okolnosti da se radi o ponovljenom nasilju, nedvojbeno sugerira počinjenje prekršaja samo u njegovom osnovnom, a ne kvalificiranom obliku. S obzirom da je zakonski opis odnosno pravno kvalificiranje prekršaja podvođenje odlučnih činjenica sadržanih u činjeničnom opisu pod biće odgovarajućeg prekršaja, to iz navedenog razloga sve odlučne činjenice moraju biti navedene isključivo u činjeničnom opisu prekršaja.

 

Dakle, inkriminirani prekršaj, za koji je okr. B. S. pobijanom prvostupanjskom presudom proglašen krivim, prema činjeničnom opisu toč. 1.) izreke pobijane presude, predstavlja ostvarenje elemenata bića prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, a ne čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kako je to pogrešno i nepravilno pravno označio prvostupanjski sud i na taj način na štetu okrivljenika počinio povredu materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. toč. 4. Prekršajnog zakona. Stoga je ovaj drugostupanjski sud, postupajući po službenoj dužnosti, pravilnom primjenom zakona, preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela prekršaja, kako je to navedeno u toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.

 

Osim toga, iz činjeničnog opisa toč. 1.) izreke pobijane presude proizlazi da je okrivljenik identično nasilno ponašanje prema ocu i majci ostvario 16. svibnja 2020. te 17. svibnja 2020. pa sve do 18. svibnja 2020 u 8,00 sati. S obzirom da je, dakle, okrivljenik počinio više istih prekršaja, koji, s obzirom na način počinjenja i vremensku povezanost, čine jednu cjelinu, očigledno se radi o jednom produljenom djelu. Navedena okolnost, da se radi o produljenom djelu, treba biti jasno naznačena u pravnoj kvalifikaciji prekršaja za koji se okrivljenik proglašava krivim, a što je prvostupanjski sud propustio učiniti. Stoga je ovaj drugostupanjski sud, postupajući po službenoj dužnosti, pravilnom primjenom zakona, preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu i u tom dijelu, kako je to navedeno u toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik ističe povredu iz čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona. Obrazlažući ovu žalbenu tvrdnju, okrivljenik, nakon što citira zakonski tekst navedene zakonske odredbe, ističe da iz iskaza njegove majke proizlazi da se ona njega ne boji iako isti zna ponekad neprimjereno reagirati.

 

Po ocjeni ovog suda, takvo obrazloženje žalbene tvrdnje o počinjenoj bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka zapravo predstavlja prigovor pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja te povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, jer okrivljenik očigledno tvrdi da nije mogao biti proglašen krivim za prekršaj iz toč. 1.) izreke pobijane presude, zbog toga što iz iskaza njegove majke proizlazi da ga se ne boji. Međutim, nije u pravu okrivljenik kada prvostupanjsku presudu pobija u navedenom smislu, jer je, prema čl. 10. al. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, psihičko nasilje je ono nasilje koje je kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenost, dakle, zakonska posljedica je propisana alternativno. U ovom prekršajnom postupku, iz suglasnih i neproturječnih iskaza roditelja okrivljenika, nedvojbeno proizlazi da su se, uslijed inkriminiranog ponašanja okrivljenika, oboje osjećali uznemireno i da im je bilo povrijeđeno dostojanstvo. Kod takvog stanja stvari, po ocjeni ovog suda, nastupanje zakonom propisane posljedice kao učinka okrivljenikovog ponašanja na objektu radnje (žrtvama nasilja) je nesporno utvrđeno. Činjenica da majka okrivljenika, kako je to navela u svom iskazu, ne osjeća strah ne znači da okrivljenik nije ispunio obilježje prekršaja čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, jer je izazivanje osjećaja straha samo jedna od mogućih zakonskih posljedica i odsutnost te posljedice ne znači da nije ispunjena neka druga zakonom propisana posljedica, kako to neosnovano smatra okrivljenik.

 

Nadalje, u okviru žalbenih osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja te povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, okrivljenik navodi da je on samo malo glasnije vikao na svoje roditelje, što je učestala i svakodnevna situacija kod svih obitelji posebice kada se ima u vidu da je on mlađi punoljetnik. Međutim, prije svega treba navesti da okrivljenik nije mlađi punoljetnik, jer je, prema čl. 2. Zakona o sudovima za mladež, mlađi punoljetnik osoba koja je u vrijeme počinjenja djela navršila 18, a nije navršila 21 godinu života, a okrivljenik je predmetno djelo počinio s navršenih 25 godina života. Osim toga, neosnovano i neprihvatljivo okrivljenik u žalbi navodi da je vikanje na roditelje „učestala i svakodnevna situacija kod svih obitelji“, jer je notorno da to nije istina. Inkriminirano ponašanje okrivljenika (vikanje na roditelje, psovati ima oca, majku i braću te nazivati oca smradom), po svom sadržaju, nedvojbeno su izričaji kojima je jedina svrha, smisao i cilj da uvrijedi, ponizi i omalovaži osobu kojoj je upućena i ne može se smatrati i ocijeniti prihvatljivim načinom komuniciranja uopće pa tako ni između članova obitelji. Iz navedenih razloga, ponašanjem okr. B. S. opisanim u toč. 1.) izreke pobijane presude ostvarena su sva bitna obilježja psihičkog nasilja u smislu odredaba Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Pritom treba navesti da okrivljenik, za razliku od obrane, u žalbi uopće ne osporava objektivni učin prekršaja iz toč. 1.) izreke pobijane presude, jer jasno navodi da je vikao na svoje roditelje te da je burno i neprimjereno reagirao. Okrivljenik u žalbi, zapravo, smatra da njegovo ponašanje koje je utvrđeno provedenim dokaznim postupkom ne ispunjava bitna obilježja djela prekršaja za koji je proglašen krivim. Međutim, kako je to prethodno obrazloženo inkriminirano ponašanje okrivljenika ispunjava sva bitna obilježja psihičkog nasilja u smislu odredaba Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

 

Iz navedenih razloga, žalba okrivljenika nije osnovana. Pritom treba napomenuti da okrivljenik u žalbi ne iznosi ni jednu tvrdnju koja bi se odnosila na prekršaj činjenično opisan u toč. 2.) izreke pobijane presude pa ovaj sud nije imao ovlasti ispitivati pobijanu presudu u tom dijelu.

 

Odluka o prekršajnopravnoj sankciji razmatrana je uslijed preinake u pravnoj oznaci djela prekršaja (budući da je sukladno tome promijenjen i temelj za izricanje kazne za djelo iz toč. 1.) izreke pobijane presude), kao i na temelju čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, jer iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama.

 

Razmotrivši prvostupanjsku presudu u tom dijelu, ovaj sud smatra da je okrivljeniku, bez obzira što je ovom odlukom proglašen krivim da je djelom iz toč. 1.) izreke pobijane presude počinio blaži oblik prekršaja od onog za koje ga je prvostupanjski sud proglasio krivim, a imajući na umu činjenicu da je okrivljenik specijalni povratnik, jer je do sada već osuđivan za prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, koji je počinjen prema istim žrtvama i to samo nepuna četiri mjeseca prije te imajući na umu veću protupravnu količinu u ponašanju okrivljenika (više žrtava, dulje vremensko razdoblje počinjenja), trebalo, za djelo iz toč. 1.) izreke pobijane presude, utvrditi kaznu zatvora u istoj duljini trajanja kao što je to bio učinio i prvostupanjski sud te da nema osnove za izricanje ni blaže vrste kazne, a niti kazne zatvora u kraćem trajanju. Također, razmatrajući odluku o kazni utvrđenu za djelo iz toč. 2.) izreke pobijane presude, ovaj sud smatra da je utvrđena kazna zatvora u zakonom propisanom posebnom minimumu primjerena stupnju krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona, pogotovo imajući na umu da u konkretnom slučaju nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti koje bi opravdale primjenu instituta ublažavanja kazne. Po stanovištu ovog suda, cijeneći okolnosti počinjenja prekršaja i s time povezanu jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra i stupanj pogibeljnosti, kao i to da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja otklonjena je mogućnost izricanja blaže kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio nesposoban za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

 

Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 207. i čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 20. kolovoza 2020.

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 6 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, žrtve nasilja i tužitelja.