Pristupanje sadržaju
Broj: Rev 754/11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej predsjednice vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasne Guštek članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. R. iz O., B., Republika Srbija, zastupanog po odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda M. i V. B. iz O., protiv tuženika Grada Osijeka, zastupanog po D. S., odvjetniku iz O., radi zaštite od uznemiravanja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3787/10-2 od 2. prosinca 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 19 P-1974/09-6 od 21. srpnja 2010., u sjednici održanoj 28. rujna 2011.,
p r e s u d i o j e
Odbija se revizija kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi koji glase:
„Nalaže se tuženiku Gradu Osijeku, …, O., da tužitelju M. R. iz O., B., …, isplati novčanu naknadu kao novčanu protuvrijednost zemljišnih čestica kčbr. 2521/149, kčbr. 2521/150, kčbr. 2521/207, kčbr. 2522/77, sve upisane u zk. ul. 83 k.o. B., u iznosu od 209.400,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe pa do konačne isplate, nakon čega će tužitelj u roku od 15 dana do isplate izdati tuženiku valjanu tabularnu ispravu temeljem koje će se tuženik u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Osijeku upisati kao vlasnik navedenih čestica, kao i da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
Nalaže se tuženiku Gradu Osijeku, …, O., da prestane uznemiravati i ograničavati tužitelja u izvršavanju njegovih vlasničkih ovlaštenja na kčbr. 2521/149 površine 1134 m2, kčbr. 2521/150 površine 2134 m2, kčbr. 2521/207 površine 638 m2, te kčbr. 2522/77 površine 264 m2, sve upisane u zk. ul. 83. k.o. B., na način da ukloni postavljenu asfaltnu podlogu s navedenih čestica u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, koje obveze se tuženik može osloboditi ukoliko tužitelju isplati tržišnu vrijednost predmetnih čestica u iznosu od 220.000,00 kn, nakon čega će mu tužitelj izdati valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na navedenim česticama na njegovo ime i vlasništvo u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Osijeku.
Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove sa zz kamatama od dana presuđenja, sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“, a tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 30.550,00 kn u roku 15 dana.
Protiv te drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da nižestupanjske presude budu ukinute i predmet da bude vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija je neosnovana.
Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga zbog kojih je izjavljena, a pazeći po službenoj dužnosti i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud je utvrdio da revizijski razlozi ne postoje.
Predmet ovog spora su kumulirani tužbeni zahtjevi i to zahtjev kojim se traži da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju naknadu vrijednosti tužiteljevih nekretnina – zemljišnih čestica broj 2521/149, 2521/150, 2521/207, 2522/77 sve upisane u zk. ulošku 83 k.o. B. u iznosu od 209.400,00 kn i zahtjev kojim se traži da se naloži tuženiku da prestane uznemiravati i ograničavati tužitelja u izvršavanju njegovih vlasničkih ovlaštenja na navedenim nekretninama na način da ukloni postavljenu asfaltnu podlogu s predmetnih zemljišnih čestica, te da se te obveze može osloboditi ako isplati tužitelju tržišnu vrijednost nekretnina u iznosu od 220.000,00 kn.
U postupku je utvrđeno da je na zahtjev prednika tužitelja M. R. 1979. i 1982. izvršena parcelacije njegove zemljišne čestice 2521/17 k.o. B. površine 3 h 59 a i 95 m2, koja je u naravi bila poljoprivredno zemljište, te je formirano 20-tak građevinskih čestica, a u svrhu omogućavanja pristupa tim česticama s prometne površine od iste čestice formirano je više čestica, među kojima su i predmetne čestice, na kojima je u zemljišnim knjigama upisano vlasništvo tužitelja, da su te čestice u naravi put i pješačka staza kojim su se koristili i koriste vlasnici kupljenih gradilišta, koji na drugi način ne mogu doći do svojih parcela, a koriste se i drugi građani, da je preko tih čestica postavljena komunalna infrastruktura i da je na traženje građana tuženik izvršio asfaltiranje puta, te da nije donesena odluka o eksproprijaciji, odnosno deposedaciji tih čestica.
Tužbene zahtjeve sudovi su ocijenili neosnovanim uz obrazloženje prvostupanjskog suda da je prednik tužitelja napustio sporno zemljište kada je parcelacijom formiran put i prodao formirana gradilišta i da postavljanjem asfaltne podloge tuženik nije smetao i ograničavao tužitelja u izvršavanju njegovih vlasničkih ovlasti, jer da se nakon asfaltiranja predmetne zemljišne čestice koriste na isti način, a osim toga s obzirom na činjenicu da se sporne čestice koriste kao putovi još od 1979. i 1982., da je zahtjev za isplatu njihove vrijednosti neosnovan zbog zastare.
Potvrdivši prvostupanjsku presudu drugostupanjski sud je zaključio da je u vrijeme parcelacije predmetno zemljište postalo društveno vlasništvo temeljem Zakona o nacionalizaciji građevinskog zemljišta, Zakona o građevinskom zemljištu i Zakona o prometu zemljišta i zgrada te da je Općina Osijek preuzela korištenje predmetnih nekretnina bez donošenja bilo kakvog rješenja, a da tužitelju kao prijašnjem vlasniku pripada pravo na novčanu naknadu za oduzeto zemljište na kojem je imao pravo korištenja i da je zbog toga neosnovan zahtjev za zaštitu od uznemiravanja, a zahtjev za isplatu naknade vrijednosti zemljišta da je neosnovan zbog zastare.
Obrazlažući postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP tužitelj u reviziji ističe da u odnosu na njegove žalbene navode da se tužitelj, a i njegov pravni prednik nikad nisu odrekli prava vlasništva na predmetnom zemljištu, drugostupanjski sud je nejasno iznio zaključak da je to zemljište postalo društveno vlasništvo ne navodeći niti jednu zakonsku odredbu na kojoj temelji svoju odluku, pa da stoga stavovi drugostupanjskog suda ne mogu ispitati. Potom tužitelj iznosi razloge zbog kojih smatra da je navedeno zaključivanje drugostupanjskog suda pogrešno.
Istina da u odnosu na svoju ocjenu da je sporno zemljište postalo društveno vlasništvo drugostupanjski sud nije iznio određene i jasne razloge jer nije naveo konkretne zakonske odredbe na kojima se ta ocjena temelji.
Međutim, time nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer odluka u ovom sporu ne ovisi o pitanju da li je predmetno zemljište postalo društveno vlasništvo.
Zaštita od uznemiravanja vlasnika u smislu odredaba čl. 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96 i dr.) može tražiti vlasnik posjednik stvari kojeg treća osoba uznemirava u izvršavanju njegovih vlasničkih prava na stvari.
Nesporna je činjenica da tužitelj nije posjednik predmetnih nekretnina jer je posjed izgubio 1979. i 1982., kada su sporne zemljišne čestice formirane kao putovi, a potom je preko njih provedena komunalna infrastruktura te izgrađen kolnik, pa sukladno zaključivanju prvostupanjskog suda postavljanjem asfaltne podloge tužitelj nije smetan i ograničen u izvršavanju svojih vlasničkih ovlasti jer se i nakon poduzimanja te radnje nekretnine koriste kao i prije postavljanja asfaltne podloge.
Stoga je zahtjev tužitelja kojim se potražuje zaštita od uznemiravanja neosnovan neovisno o tome jesu li nekretnine njegovo vlasništvo ili su bile društveno vlasništvo.
Kako tužitelj nije izgubio vlasništvo tih nekretnina, kao što to sada tvrdi, ne pripada mu pravo na naknadu njihove vrijednosti, pa je već i zbog toga neosnovan njegov zahtjev za isplatu te naknade, a ako je riječ o zahtjevu za naknadu štete zbog oduzimanja vlasništva sudovi su osnovano zaključili da je zahtjev neosnovan zbog zastare.
Ocjena sudova da je nastupila zastara tog potraživanja u reviziji se niti ne osporava.
Slijedom izloženog na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija je odbijena kao neosnovana.
U Zagrebu, 28. rujna 2011.
