Broj: Rev 1199/10

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, mr. sc. Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari I. tužitelja A. T. iz R., II. tužitelja J. T.₁ iz R., III. tužitelja M. T. iz R., IV. tužitelja J. T. iz R.₂, V. tužitelja F. T. iz R., VI. tužiteljice K. T. iz R., i VII. tužitelja V. T. iz R., svih zastupanih po punomoćniku P. J., odvjetniku iz R., protiv tuženika A. C. I. C. d.d. O., zastupanog po punomoćniku M. D., odvjetniku iz Z., uz sudjelovanje u postupku Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Crikvenici, kao umješača na strani tuženika, radi predaje posjeda, odlučujući o reviziji umješača na strani tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-3573/07-2 od 27. siječnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rabu posl. br. P-15/03-29 od 22. rujna 2006., u sjednici od 5. listopada 2011.,

p r e s u d i o   j e

I.  Revizija umješača na strani tuženika odbija se kao neosnovana.

II. Tužiteljima se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tuženika i umješača na strani tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je tuženiku naloženo vratiti tužiteljima posjed „dijela kčbr. 406/1 oranica sa 166 m² u površini od 35 m² i kčbr. 405 oranica 335 m² u površini od 92 m², obje nekretnine upisane u zk.ul.br. 1544 k.o. S. d., pomicanjem ograde A. m. S. d. na jugozapadnu među tih nekretnina“ kao i naknaditi im parnični trošak od 25.979,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude umješač na strani tuženika izjavio je reviziju zbog „razloga navedenih u čl. 382., a u svezi čl. 385.a Zakona o parničnom postupku“, s prijedlogom da se preinači.

Tužitelji su u odgovoru na reviziju predložili da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude revizija je dopuštena u smislu prethodne odredbe ZPP-a, dakle po vrijednosnom kriteriju - budući vrijednost pobijanog dijela presude i ujedno vrijednost predmeta spora (100.001,00 kn) prelazi 100.000,00 kn, pa se ne može razmatrati u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a (kao izvanredna revizija, sve da je u njoj naznačeno materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje), na koju se odredbu revident pozvao.

U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Nije ostvaren ni jedini određeni revizijski razlog: pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika vratiti tužiteljima posjed dijela nekretnine k.č.br. 406/1 u površini od 35 m² (od 166 m², koliku površinu nekretnina ima) i dijela nekretnine k.č.br. 405 u površini od 92 m² (od 335 m² te nekretnine), obih upisanih u z.k.ul.br. 1544 k.o. S. d., i to „pomicanjem ograde A. m. S. d. na jugozapadnu među tih nekretnina“.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da su prijeporne nekretnine u zemljišnim knjigama upisane u vlasništvu tužitelja,

- da su tužitelji vršili i posjed tih nekretnina (držeći na njima svoje stvari),

- da je tuženik ... ogradio prijeporne dijelove nekretnina i započeo ih (unutar ograđenog prostora marine) koristiti kao sastavni dio marine (kojom je upravljao), čime je tužiteljima oduzeo posjed tih njihovih dijelova (površine 35 m² i 92 m²),

- da tuženik po Ugovoru o koncesiji pomorskog dobra zaključenim ... s Vladom Republike Hrvatske i sada koristi (kao ovlaštenik koncesije) marinu, a s njom i prijeporne nekretnine - iako one nisu spomenute u Ugovoru o koncesiji,

- da nikada nije bio pokrenut postupak eksproprijacije ili izvlaštenja, odnosno ijedan drugi postupak u svezi kojeg bi tuženik eventualno mogao steći osnovu za posjed utuženih nekretnina, niti je o stjecanju prava na posjed s tužiteljima postigao sporazum - ili tužiteljima isplatio za to odgovarajuću naknadu,

- da prijeporne nekretnine „nisu direktno“ vezane za marinu, obzirom su dio pojasa marine koji je ostao izvan betoniranog dijela i čine prostor koji „nije neophodan za funkcioniranje marine“, s time što u katastarskim operatima i zemljišnim knjigama nisu evidentirane s statusom pomorskog dobra - a nije niti proveden postupak u kojemu bi takav njihov status bio utvrđen.

              Sporno je u revizijskom stadiju ima li tuženik pravnu osnovu za daljnje posjedovanje utuženih dijelova nekretnina, a sve obzirom na tvrdnju revidenta da je postupak trebalo prekinuti „do završetka postupka utvrđivanja granica pomorskog dobra“.

Nižestupanjski sudovi su na temelju izloženih utvrđenja tužbeni zahtjev ocijenili osnovanim i prihvatili - i time su pravilno primijenili materijalno pravo.

Naime, odredbom čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZV-a) propisano je: “Vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari“, dok su odredbama čl. 161. st. 3. i čl. 163. ZV-a uređeni prigovori kojima se tuženik može suprotstaviti zahtjevu vlasnika na predaju nekretnine, a koji prigovori negiraju ili ukidaju, odnosno zaustavljaju takav zahtjev.

U konkretnom slučaju tužitelji su, obzirom na tvrdnju da im je kao vlasnicima uskraćena ovlast posjedovati utužene nekretnine, trebali dokazati ono na čemu temelje tužbeni zahtjev - da na tim nekretninama imaju pravo vlasništva koje ih ovlašćuje na zahtijevani posjed, a budući je njihovo pravo vlasništva na nekretninama upisano u zemljišnim knjigama i vrijedi predmnjeva istinitosti upisa (prema kojoj se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno održava činjenično i pravno stanje zemljišta, a zemljišne knjige s izvacima uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava - prema odredbama čl. 8. st. 1. i 2. Zakona o zemljišnim knjigama, „Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07 i 152/08), tuženik je - kao posjednik nekretnina, a da bi uspio u sporu, trebao dokazati suprotno toj predmnjevi ili da ima pravo koje ga ovlašćuje na posjed.

S prethodnim u svezi, a budući su nižestupanjski sudovi ocjenom dokaza, a sve sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika - te u smislu odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), utvrdili da tuženik nije dokazao navedeno (nešto suprotno istaknutoj predmnjevi o vlasništvu tužitelja ili da ima pravo koje ga ovlašćuje na i daljnji posjed) - pa ni da (kako to revident drži) prijeporne nekretnine čine pomorsko dobro, pravilno je (prema odredbi čl. 161. st. 1. ZV-a) njihovo pravno shvaćanje da je tuženik obvezan učiniti ono što tužitelji (kao vlasnici nekretnina) traže: vratiti im posjed oduzetih nekretnina.

Uostalom revident u odnosu na takvo pravno shvaćanje u reviziji niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava - već (jedino) ističe prigovor da je postupak trebalo prekinuti do „završetka postupka utvrđivanja granice pomorskog dobra“, a takvim prigovorom, obzirom nije niti riječ o slučaju u svezi kojeg je sud bio dužan prekinuti postupak - te na utvrđenje da su predmetne nekretnine u vlasništvu tužitelja i ne predstavljaju pomorsko dobro, ne može u parnici ostvariti povoljniju poziciju.

Stoga, a budući iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, to je valjalo reviziju umješača na strani tuženika odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Tužiteljima nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer taj odgovor nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (prema odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu, 5. listopada 2011.