Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Broj: Rev 2345/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Makarskoj, protiv tuženika prof. dr. sc. M. M. iz O., zastupanog po punomoćniku mr. sc. Ž. R., odvjetniku u M., radi predaje nekretnina, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžst-392/09 od 21. svibnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-660/07 od 22. travnja 2009., u sjednici održanoj 12. listopada 2011.

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tuženika M. M. odbacuje se.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

„Prihvaća se uređeni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

1. „Nalaže se tuženiku predati tužitelju nekretnine označene kao čest. zemlje 131/1, 131/2, 131/3, 131/4, 1932/2, 1933/4, 1933/5, 1933/6, 1934/2, 1937/2, 1938/3, 1938/4, 1939, 1940/2, 1940/3, 1942/2, 1943, 1944, 1945/2, 1948/22, 1955/1, 1955/2, 1956, 1967/1, 1957/2, 1957/3, 1958, 1959, 1960, 1961, 1962/1, 1962/2, 1963, 1964, 1965/1, 1965/2, 1966, 1967/1, 1952/37, 1978 i 1941, sve k.o. G. kao i sve objekte izgrađene na navedenim nekretninama, sve slobodno od stvari i osoba u roku od 15 dana.

 

2. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 18.100,00 kuna u roku od 15 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv navedene presude reviziju u smislu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/01, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/02, 2/07, 84/08 i 96/08 – dalje: ZPP) izjavljuje tuženik smatrajući da postoji pitanje važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana jer je odluka suda drugog stupnja suprotna pravnom stavu izraženom u odluci ovog suda broj I Kž-Us-98/09-10 od 17.veljače 2010.

 

Pitanje važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana nalazi u primjeni i tumačenju Zakona o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije i Aneksa G tog Ugovora ("Narodne novine", broj 2/04 – dalje: Aneks G).

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Kada se izjavljuje revizija u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a ovaj sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja zbog kojeg je izjavljena.

 

U ovom postupku utvrđeno je:

 

- da su predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama prvostupanjskog suda upisane „društveno vlasništvo s pravom upravljanja u korist O. K.“,

 

- da su predmetne nekretnine evidentirane u Hrvatskom fondu za privatizaciju kao imovina Republike Hrvatske, a na temelju Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba ("Narodne novine", broj 29/94),

 

- da se predmetne nekretnine u katastarskom operatu vode na ime Hrvatski fond za privatizaciju,

 

- da su dana 12. srpnja 2006. G. K., zastupan po gradonačelniku V. S. i prof. dr. sc. M. M. sklopili Ugovor o zaštiti nekretnina (dalje: Ugovor) kojim G. K. povjerava na čuvanje i skrb predmetne nekretnine (čišćenje, saniranje postojećih ograda, zaštita od prokišnjavanja zgrada, krađe i sl.),

 

- da se tim Ugovorom utvrđuje da se nekretnine nalaze u evidenciji Hrvatskog fonda za privatizaciju i da M. M. „može stupiti u kontakte s Hrvatskim fondom za privatizaciju i nadležnim tijelima jedinica lokalne samouprave radi dogovora o realizaciji ovog Ugovora“ (čl. 4. Ugovora),

 

- da ovaj Ugovor ima važnost do zaključenja međunarodnog ugovora između Republike Hrvatske i Republike Srbije, odnosno do ratifikacije sukcesije od strane Republike Hrvatske (čl. 5.),

 

- da je Hrvatski fond za privatizaciju dana 8. siječnja 2007. poslao odgovor na zahtjev tuženika od 17. studenog 2006., u kojem ga izvještava da je stručna služba HFP dana 23. i 24. studenog 2006. izvršila pregled stanja predmetnih nekretnina, kojom prilikom je ustanovljeno da su objekti devastirani i da su u vrlo lošem stanju, te radi sprečavanja daljnjeg propadanja, HFP daje suglasnost tuženiku da izvrši nužne građevinske radove na predmetnim objektima, te tuženiku napominje da odobrenje vrijedi do sklapanja međunarodnog ugovora o razrješavanju imovinskopravnih odnosa između Republike Hrvatske i Republike Srbije, odnosno do raspisivanja javnog natječaja o zakupu ili do opoziva.

 

Sudovi nižeg stupnja prihvaćaju tužbeni zahtjev držeći da je tužiteljica dokazala da je vlasnica predmetnih nekretnina i to na temelju Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba i na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 40/92), te da tuženik predmetne nekretnine drži bez pravovaljane osnove, pa je naloženo tuženiku da iste preda tužiteljici u posjed slobodne od osoba i stvari.

 

To stoga što temeljem odredbe čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99 – odluka Ustavnog suda U-I-58/97, 22/00 – odluka Ustavnog suda U-I-1094/99, 73/00, 114/01 – dalje: ZV) vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, a iz odredbe čl. 162. st. 1. ZV-a proizlazi da u takvom postupku tužitelj mora dokazati svoje vlasništvo i da se stvar nalazi u posjedu tuženika.

 

Kako je tužiteljica vlasništvo stekla temeljem zakona u skladu s odredbama Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94), a nije sporno da nekretnine u posjedu drži tuženik to sudovi udovoljavaju tužbenom zahtjevu.

 

Tuženik smatra da za  posjed spornih nekretnina ima valjanu pravnu osnovu, već citirani Ugovor o zaštiti nekretnina od 12. srpnja 2006. argumentirajući to odredbama Aneksa G.

 

Ovaj sud je glede pitanja domašaja , primjene i tumačenja Aneksa G zauzeo stanovište kao primjerice u odluci Rev- 470/08 od 28.listopada 2009 u kojoj stoji:

 

Prema odredbi čl. 1. Aneksa G privatna imovina i stečena prava građana i pravnih osoba SFRJ države slijednice štitit će u skladu s odredbama ovoga Aneksa, a prema odredbi čl. 2. st. 1. podst. a Aneksa prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi slijednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se, te će biti zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivalište tih osoba.

 

Dakle, tim odredbama države članice bivše SFRJ obvezale su se priznati pravo na imovinu fizičkih i pravnih osoba bivše SFRJ te vratiti tu imovinu ako postoji mogućnost njezina vraćanja, a u suprotnom platiti odgovarajuću naknadu.

 

Predlagatelj je stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine na temelju Uredbe iz 1991., odnosno pravnih akata donesenih u skladu s tom Uredbom, a revident i ne tvrdi da je nadležno tijelo Republike Hrvatske u provedbi Aneksa G donijelo akt u postupku vraćanja imovine kojim bi se pravo vlasništva oduzelo predlagatelju i prenijelo na ime revidenta.

 

Riječ je o stjecanju vlasništva na temelju zakona kod kojeg upis vlasništva u zemljišnu knjigu nema konstitutivni značaj.

Sporno vlasništvo predlagatelja stečeno je prije stupanja na snagu međunarodnog ugovora na koji se poziva protustranka, pa za ocjenu pitanja dopuštenosti upisa nije od značaja okolnost da je rješenje o upisu donijeto nakon stupanja na snagu tog Sporazuma.

 

U reviziji se neosnovano tvrdi da su prema odredbama Aneksa G svi pravni akti o raspolaganju nekretninama doneseni nakon 13. prosinca 1990. ništavi jer se te odredbe ne odnose na propise, kao što je to u konkretnom slučaju Uredba Vlade Republike Hrvatske na temelju koje je predlagatelj stekao sporno pravo vlasništva.

 

Istovjetno pravno shvaćanje ovaj sud je izrazio i u odluci Rev- 306/08 od 17. prosinca 2008.

 

U tim odlukama, a kako je vidljivo iz citiranog pravnog shvaćanja, jasno je da je ovdje tužiteljica – Republika Hrvatska stekla pravo vlasništva na nekretninama temeljem zakona i da odredbe Aneksa G nisu zakona i druge opće akte stavile izvan snage što znači da niti pravo vlasništva tužiteljice nije prestalo i da joj slijedom toga pripadaju sva prava štiti to pravo vlasništva.

 

S druge strane, odluka na koju se tuženik poziva u reviziji ima za predmet odlučivanja pitanje postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti i odnosi se na posve drugi pravni supstrat i stoga nije i ne može biti relevantna za materijalnopravno pitanje važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana.

 

Dakle, kako je o materijalnopravnom pitanju ovaj sud već zauzeo pravno stanovište u citiranim revizijskim odlukama to ono nije važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana valjalo je reviziju tuženika kao nedopuštenu odbaciti temeljem čl. 392. st. 2. ZPP-a.

 

Zbog svih gore navedenih razloga odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, 12. listopada 2011.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu