- 1 -              Rev 1747/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1747/2019-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. (OIB: ... ) iz P., kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u Z., protiv I. tuženika I., (OIB: ... ) iz M. S., kojeg zastupa punomoćnik Z. B., odvjetnik u Č. i II. tuženice G. K. (OIB: ... ) iz P., koju zastupa punomoćnik D. J., odvjetnik u Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, poslovni broj Gž-891/2017-2 od 2. studenoga 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na moru, poslovni broj P-1386/2016-3 od 20. prosinca 2016., u sjednici održanoj 18. kolovoza 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

r i j e š i o  j e:

 

I. Odbacuje se revizija tužitelja podnesena protiv odluke o troškovima postupka.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova revizije.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na proglašenje nedopuštenom ovrhe na pokretninama koje se nalaze u H. u P., koja ovrha je određena rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-2273/14 od 22 rujna 2014. (točka I. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi I. tuženiku parnični trošak u iznosu od 12.500,00 kuna (točka II. izreke).

 

Presudom suda drugoga stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljica podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže osporenu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Nižestupanjski sudovi u bitnome utvrđuju da su M. K. i G. K. zajednički obavljali ugostiteljski obrt. Nadalje utvrđuju da sav inventar koji je predmet ovrhe pripada ugostiteljskom obrtu. Isto tako utvrđuju da je II. tuženica u izjavi o istupanju iz obrta izjavila da sva njena prava i obveze prelaze na tužitelja.

 

U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nižestupanjski sudovi zaključuju da ovrha nije nedopuštena jer da pokretnine predstavljaju inventar ugostiteljskog objekta, ali i da tužitelj odgovara za dugove obrta svojom imovinom, pa da i činjenica da bi pokretnine bile njegovo vlasništvo ne sprječavaju ovrhu.

 

U odnosu na istaknutu bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a revidentu valja odgovoriti da je odluka posve jasna i razumljiva pri čemu su za takvu odluku dani jasni i neproturječni razlozi.

 

U odnosu pak na isticanje bitnih povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 5., 11., 296 i 298. ZPP-a revidentu valja istaknuti da one nisu počinjene pred drugostupanjskim sudom. Stoga je navod revidenta o počinjenim bitnim povredama posve neosnovan.

 

Što se pak tiče priznanja tužbenog zahtjeva od strane II. tuženice ono očito nije prihvaćeno iz razloga predviđenih čl. 3. st.3. ZPP-a.

 

Nije dvojbeno da je tužitelj vlasnik obrta i da je II. tuženica na njega prenesla sva prava i obveze. Isto tako nije dvojbeno da pokretnine predstavljaju imovinu obrta. Uostalom, kao što pravilno navode nižestupanjski sudovi, tužitelj za dugove obrta odgovara svom svojom imovinom, pa čak i kada bi bila njegova,pa ne može s uspjehom tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom (čl. 36. st. 1. Zakona o obrtu, "Narodne novine", broj 143/13, 127/19 i 41/20). Stoga se suprotni revizijski navodi ukazuju neosnovanim.

 

Stoga je materijalno pravo posve pravilno primijenjeno i revizija nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP-a).

 

Tužitelj je prigovorio i odluci o troškovima. U odnosu na reviziju protiv odluke o troškovima postupka tužitelju valja ukazati da rješenje o troškovima postupka prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a nije rješenje kojim se pravomoćno završava postupak (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-19/15-15 od 16. studenoga 2015), pa se u tom dijelu revizija ukazuje nedopuštenom radi čega ju je valjalo odbaciti (čl. 400. st. 1. ZPP-a). Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.

 

 

Kako tužitelj revizijom nije uspio, tako je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova revizije (čl. 166. st. 1. ZPP-a) i odlučeno je kao u točki. II. izreke rješenja.

 

Zagreb, 18. kolovoza 2020.