Broj: Revt 236/10

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević, predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i mr.sc. Lucije Čimić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. T. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik Đ. M., odvjetnik u Z., protiv prvotuženika I. d.o.o. Z., kojeg zastupaju punomoćnici Ž. D., Ž. R., S. M. i D. D., odvjetnici u Z., te drugotuženika T. d.d. Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-5766/07 od 31. ožujka 2010., kojom su potvrđeni presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-5203/05 od 16. veljače 2007.,  u sjednici održanoj 19. listopada 2011.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

              Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je ovrha određena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu br. Ovr. 1977/99 od 25. svibnja 2005. proglasi nedopuštenom, dok je rješenjem naloženo tužitelju da prvotuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 11.405,00 kn, a zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen u cijelosti.

              Drugostupanjskom presudom i rješenjem odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska odluka.

              Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 – dalje: ZPP), budući da vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 100.000,00 kn. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati i da se ukine drugostupanjska presuda i predmet vrati na ponovni postupak.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

              Revizija tužitelja nije osnovana.

U smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

              Postupajući u skladu s gore citiranom odredbom ovaj sud ne nalazi da bi sud drugoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

              U konkretnom predmetu tužitelj je tražio utvrđenje da ovrha na nekretnini kčbr. upisanoj u zk. ul. … k.o. T. određena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu br. Ovr. 1977/99 nije dopuštena, budući da tužitelj ima pravo koje sprečava ovrhu, odnosno da je vlasnik predmetne nekretnine. Prvostupanjski sud je prihvatio prigovor nedostatka aktivne legitimacije za vođenje ove parnice, budući da tužitelj nije upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik sporne nekretnine.

              Kod toga je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno:

-          da je rješenje o ovrsi Ovr. 1977/99 Trgovačkog suda u Zagrebu doneseno 25. siječnja 2005.,

-          da je iz zemljišnoknjižnog izvatka br. 3869 k.o. T. vidljivo da tužitelj nije upisan kao vlasnik nekretnine na kojoj je određena ovrha,

-          da je vlasnik predmetne nekretnine i to kao fiducijarni vlasnik u periodu od 5. prosinca 2002. do zaključenja rasprave 8. veljače 2007. bilo P. poduzeće, time da je prijenos prava vlasništva izvršen u svrhu osiguranja tražbine,

-          da u zemljišnim knjigama ne postoji plomba iz koje bi bilo vidljivo da je tužitelj zatražio knjižni upis koji bi eventualno mogao dovesti do drukčijeg stanja vlasništva u spornom periodu.

Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zahtjev tužitelja odbili. Kod toga prvostupanjski sud pogrešno navodi da tužitelj ne bi imao aktivnu legitimaciju za vođenje ove parnice, budući da ta legitimacija tužitelja jasno proizlazi iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu kojim je tužitelj kao treća osoba upućena na parnicu.

Prema odredbi čl. 55. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 57/96, 29/99, dalje OZ) osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu može podnijeti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom. U smislu odredbe čl. 56. st. 1. OZ tužitelj je, kao treća osoba u ovršnom postupku, upućen na parnicu rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu Ovr. 1977/99 od 22. rujna 2005., budući da je tužitelj u tom ovršnom postupku kao treća osoba tvrdio da je sporna nekretnina njegovo vlasništvo, da je sporna nekretnina ušla u temeljni kapital tužitelja, a radi čega bi provođenje ovrhe na toj nekretnini bilo nedopušteno. Dakle, tužitelj tvrdi da je on vlasnik nekretnine na kojoj je određena ovrha, time da tužitelj nije ujedno i ovršenik u ovršnom postupku.

Suprotno tvrdnji tužitelja nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da tužitelj nije vlasnik sporne nekretnine, već da je vlasnik sporne nekretnine treća osoba – P. poduzeće Z. d.d., koje je to pravo steklo na temelju pravnog posla u smislu odredbe čl. 120. st. 1. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, dalje ZV) uknjižbom u zemljišnu knjigu.

Kod toga provedena uknjižba djeluje od trenutka kada je zemljišnoknjižnom sudu podnesen prijedlog za upis, a što u konkretnom slučaju znači da je P. poduzeće Z. d.d. bilo vlasnikom te nekretnine od 5. prosinca 2002. do 31. siječnja 2007., odnosno do zaključenja rasprave, budući da tužitelj nije do zaključenja rasprave dokazao da bi se kao vlasnik upisao u zemljišnu knjigu.

U reviziji se ističe da je tužitelj zadržao pravo vlasništva sve do trenutka vraćanja zajma zajmodavcu, te da bi P. poduzeće Z. d.d. moglo postati vlasnikom sporne nekretnine tek onog trenutka kada bi tražbina tog društva prema tužitelju dospjela, odnosno u slučaju ako tužitelj ne bi vratio zajam.

Ovakva tvrdnja tužitelja nije osnovana. Nije sporno da je u konkretnom slučaju došlo do prijenosa prava vlasništva u svrhu osiguranja, dakle da se radi o tzv. fiducijarnom prijenosu prava vlasništva u svrhu osiguranja, time da vlasništvo na spornoj nekretnini prešlo s tužitelja na P. poduzeće Z. d.d.

Neovisno o tome da li je u konkretnom slučaju provedeno sudsko ili javnobilježničko osiguranje prijenosom vlasništva na stvari i prijenosom prava u smislu odredbe čl. 273. do 279. OZ, kod fiducijarnog prijenosa prava vlasništva dolazi do bezuvjetnog prijenosa prava vlasništva na način da raniji vlasnik prestaje biti vlasnikom, a novi vlasnik, fiducijarni vlasnik stječe vlasništvo i to upisom u zemljišnu knjigu, jer se radi o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla.

Iz toga slijedi zaključak da je P. poduzeće Z. d.d. bilo vlasnik sporne nekretnine u odnosu na koju se traži da se ovrha proglasi nedopuštenom i to od 2002. do zaključenja glavne rasprave, slijedom čega to nije bio tužitelj. Prema tome tužitelj nema pravo koje bi spriječilo ovrhu na predmetnoj nekretnini.

Pogrešno je shvaćanje tužitelja da bi P. poduzeće Z. d.d. vlasništvo sporne nekretnine steklo tek dospijećem tražbine, odnosno tek u slučaju kada tužitelj ne bi vratio zajam, jer se kod fiducijarnog prijenosa prava vlasništva u svrhu osiguranja radi o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla, a u tom slučaju se vlasništvo stječe upisom u zemljišnu knjigu u smislu odredbe čl. 119. ZV.

Činjenica da je treća osoba, a ne tužitelj vlasnik predmetne nekretnine vidljiva je i iz zemljišnoknjižnog izvatka za spornu nekretninu na kojoj je jasno navedeno da je vlasnik iste treća osoba, a ne tužitelj.

Radi navedenog nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao i u izreci.

U Zagrebu, 19. listopada 2011.