Poslovni broj: 57 Pž-2321/2018-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 57 Pž-2321/2018-2

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Mirta Matić, u pravnoj stvari tužitelja K. T. d.o.o. V., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik Ž. D., odvjetnik u P., protiv tuženika S. ′99 d.o.o. Z., OIB ..., radi isplate iznosa od 30.000,51 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2236/2017-11 od 21. veljače 2018., 17. kolovoza 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2236/2017-11 od 21. veljače 2018.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom, Trgovački sud u Zagrebu je ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika N. T. iz Z. poslovni broj Ovrv-1386/2017 od 13. ožujka 2017. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 30.000,51 kn i troškove ovršnog postupka u iznosu od 975,00 kn sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke) i naložio tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 3.150,00 kn (točka II. izreke).

 

U obrazloženju pobijane presude sud, navodi da je primjenom odredbe čl. 13. st. 2. Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom (Dodatak Službenom listu FNRJ broj 11/58), preuzete na temelju točke III. Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 53/91), utvrdio; da iz priloženog tovarnog lista broj 6423 nije razvidno ni vrijeme obavljanja prijevoza niti tuženikovo preuzimanje robe jer se iz rubrika broj 21 i 24 ne može utvrditi potpisnik; da iz priloženog tovarnog lista broj 66783 proizlazi da nije ugovoreno plaćanje vozarine od strane tuženika kao pošiljatelja; da iz priloženog tovarnog lista broj 3444 proizlazi da prijevoz nije obavio tužitelj već treća osoba, T. L.. Stoga je sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan jer naknadu za obavljene međunarodne prijevoze robe nije dužan platiti tuženik. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

 

Protiv presude žalbu je izjavio tuženik navodeći, u bitnome, da je sud osim spornih tovarnih listova propustio uzeti u obzir druge dokaze koji nedvojbeno potvrđuju da je usluga obavljena i pravilno fakturirana upravo tuženiku kao drugoj ugovornoj strani. Sud je pogrešno primijenio odredbe CMR-a jer je odredbom čl. 9. CMR-a propisano da je tovarni list dokaz da je ugovor o prijevozu zaključen, ali ne da bi nedostaci glede sadržaja tovarnog lista značili da ugovor nije zaključen. Navodi i da činjenicu da je ugovor sklopljen potvrđuje narudžba te potvrda prihvata od strane tužitelja slijedom čega je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 13. st. 2. CMR-a smatrajući da kada nije ugovoreno tovarnim listom da naručitelj plaća prijevoz onda je u obvezi plaćati primatelj.

 

Žalba nije osnovana.

 

Presuda je ispitana, po čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Predmet spora je plaćanje naknade za obavljenu uslugu međunarodnog prijevoza cestom na relaciji, Republika Hrvatska (V. M.) i S. R. N. (B. R.) u iznosu od 30.000,51 kn.

 

Žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u ovom sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a) sud nije ovlašten ispitivati jer se, u skladu s odredbom čl.

467. st. 1. ZPP-a, presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9. 10. i 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U tijeku postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Prvostupanjski sud je izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, je li tuženik obvezan platiti naknadu za prijevoz u utuženoj visini te kako ih je i zašto utvrdio, izvođenjem dokaza – uvidom u priložene račune i tovarne listove, na temelju čega je utvrdio da u rubrici koja se odnosi na plaćanje naknade za prijevoz nije označeno da je tuženik kao pošiljatelj ili treći obvezan isplatiti tužitelju kao prijevozniku naknadu za prijevoz budući da su te rubrike ili ostale nepopunjene ili su navedene druge osobe, a ne tuženik.

 

Naime, iz utvrđenog činjeničnog stanja i podatka u spisu jasno proizlazi da na CMR- ovima u rubrici koja se odnosi na plaćanje naknade za prijevoz nije navedeno tko plaća tu naknadu ili je ostala nepopunjena.

 

Neosnovan je žalbeni navod žalitelja kojim smatra da je tuženikovo dostavljanje tužitelju naloga za utovar tužitelj preuzeo obvezu na plaćanja naknade za prijevoz jer je odredbama CMR-a jasno propisano tko je u obvezi plaćanja naknade.

 

Prema pravnom shvaćanju ovog suda zauzetom na 17. sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova ovog suda održanoj 20. prosinca 2012., kad u tovarnom listu u međunarodnom prijevozu robe nije naznačeno tko plaća troškove prijevoza i kad nema dokaza da su stranke nakon sastavljanja toga lista izmijenile ugovor o prijevozu na način da su ugovorile da će troškove prijevoza platiti osoba različita od primatelja robe, onda je troškove prijevoza dužan platiti primatelj robe. Budući da u konkretnom slučaju u tovarnim listovima (CMR-ovima) nije naznačeno tko plaća troškove prijevoza, odnosno ta rubrika je ostala nepopunjena, a tužitelj nije dokazao da je s tuženikom kao osobom koja mu je nesporno dala nalog za prijevoz robe izmijenio ugovor o prijevozu na način da će troškove prijevoza platiti osoba različita od osobe primatelja, u konkretnom slučaju tuženik, troškove međunarodnog prijevoza robe je dužan platiti primatelj robe.

 

Stoga je neosnovan žalbeni navod kojim žalitelj tvrdi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo odredbe čl. 13. st. 2. Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom jer je tom odredbom nije propisano da u slučaju kada nije ugovoreno tovarnim listom naručitelj plaća prijevoz. U tom slučaju obveznik plaćanja naknade za međunarodni prijevoz robe je primatelj, što je prvostupanjski sud pravilnom primjenom navedene odredbe jasno naveo.

 

Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o troškovima postupka na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, dosudivši ih tužitelju, koji je u cijelosti uspio u parnici.

 

Zbog svih navedenih razloga ne postoje žalbeni razlozi, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa je tužiteljevu žalbu trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu kao na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

Zagreb, 17. kolovoza 2020.

 

Sudac

Mirta Matić, v.r.