Broj: Pž-807/07

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća te mr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. J. iz V., kojeg zastupa punomoćnik Z. C., odvjetnik u V., protiv tuženika S. M. O. d.d. u stečaju V., kojeg zastupa punomoćnik Đ. P., odvjetnik u V., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-765/06-12 od 22. studenoga 2006., u sjednici vijeća održanoj 24. listopada 2011.

 

p r e s u d i o   j e

 

            Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-765/06-12 od 22. studenoga 2006.

 

Obrazloženje

 

            Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da se poslovni prostor koji se nalazi na dijelu nekretnina upisanih u z.k.ul. … k.o. V. i to: k.č.br. … M. C., N. u Z. ulici sa 67194 m² i to poslovnog prostora u površini od 58,70 m² , u dijelu koji se nalazi u sklopu prijavnice, a koji služi kao prodavaonica prehrambenih artikala – bio vlasništvo O. d.d. i kao takav je ušao u postupak pretvorbe O. d.d. V. te je slijedom toga valjanim pravnim poslom, mješovitim ugovorom od 8. srpnja 1999. prenesen sa O. d.d. na tužitelja što je tuženik dužan priznati.

 

Prvostupanjski sud je zaključio da je vlasnik spornih nekretnina Bolnica, a tuženikovo priznanje tužbenog zahtjeva protivno je moralu i prisilnim propisima. Budući da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 i 38/09, dalje: ZV), tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

 

            Protiv ove presude tužitelj je podnio žalbu navodeći u njoj da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov prijedlog za donošenje presude na temelju priznanja što je prvostupanjski sud obrazložio s tim da se tuženik u drugoj parnici koja se vodila pred istim sudom (P-561/00) odrekao tužbenog zahtjeva za utvrđenje da je on vlasnik tih nekretnina te da je Bolnica vlasnik tih nekretnina. Tužitelj smatra da je stekao vlasništvo od tuženikovog pravnog prednika na temelju ugovora od 8. srpnja 1999. i da su nekretnine ušle u vrijednost društvenog kapitala poduzeća O. V., što znači da ih je on zakonito kupio. Tuženik se odrekao od tužbenog zahtjeva za utvrđenje njegovog prava vlasništva u drugoj parnici protiv Bolnice, jer je prije toga tužitelj postao vlasnik tih nekretnina. Konačno, on ima pravni interes za tu tužbu jer bi presuda bila osnova za tužbu protiv Bolnice kao zemljišno-knjižnog vlasnika. Zato je predložio da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači.

 

            Tužiteljeva žalba nije osnovana.

 

Nakon što je pobijana presuda ispitana na temelju odredbe čl. 365. st . 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st . 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

 

Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome:

 

- da je vlasnik tih nekretnina tuženik, iako je zemljišnoknjižni vlasnik Bolnica. Naime, iako je tuženikov pravni prednik P. V. sudjelovao u izgradnji nekretnine, tuženik se nikada u zemljišnoj knjizi nije uknjižio kao vlasnik,

- da je Rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju (dalje: HFP) od 29. travnja 1997. taj prostor ušao u temeljni kapital prilikom pretvorbe O. V.,

- da je on taj prostor kupio od tuženika Mješovitim ugovorom od 8. srpnja 1999. i da je on u posjedu prostora,

- da je u vrijeme sklapanja tog ugovora bio u tijeku parnični postupak po tužbi tuženika protiv Bolnice radi uknjižbe prava vlasništva. U tom je postupku donijeta presuda na temelju odricanja (P-561/00 od 11. prosinca 2000.), jer se tuženikov stečajni upravitelj odrekao tužbenog zahtjeva.

 

Prvostupanjski sud je pravilno zaključio o sljedećim odlučnim činjenicama:

 

- radnički savjet O. B. D. je odlukom od 29. prosinca 1978., odlučio pristupiti izgradnji zgrade na ulazu u bolnicu u koju će biti smještena ljekarna i trgovina P. V. s nadstrešnicom i vratarnicom, a u izgradnji sudjelovat će P. V. razmjerno vrijednosti trgovine i taj će dio biti vlasništvo P.-a o čemu će se sklopiti poseban ugovor (list 5. spisa);

- tužitelj nije dokazao da je tuženik pravni slijednik P.-a V.;

- HFP je rješenjem od 29. travnja 1997., u postupku pretvorbe društvenog poduzeća O. V., predmetnu nekretninu procijenio u vrijednost društvenog kapitala, s napomenom da je izvršena rezervacija dionica u protuvrijednosti nekretnine, zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa (list 6. - 7. spisa);

- između tuženika i Bolnice, bio je u tijeku postupak pred prvostupanjskim sudom poslovni broj P-561/00 (pokrenut tužbom od 8. srpnja 1999.) radi utvrđenja tuženikovog prava vlasništva na spornoj nekretnini. U tom postupku raspravljalo se i o tuženikovom zahtjevu za utvrđenje prava vlasništva i protiv Republike Hrvatske, Ministarstvo, po tužbi od 4. listopada 1999.
(P-1318/99), jer je sud odlučio o tim zahtjevima zajednički raspravljati. Na temelju izjave tuženikovog stečajnog upravitelja, kojom se tuženik odrekao tužbe i tužbenog zahtjeva (iz razloga što je nekretnina prodana prije otvaranja stečajnog postupka), prvostupanjski sud je donio presudu na temelju odricanja 11. prosinca 2000.

            - mješovitim ugovorom sklopljenim između O. d.d. V. i tužitelja od 8. srpnja 1999., proizlazi da su stranke sklopile ugovor radi rješenja pravnog stanja tog prostora za koji je bila u tijeku parnica radi utvrđenja prava vlasništva. Dogovoreno je da stranke sklapaju kupoprodajni ugovor za cijenu od 154.000,00 kn (40.000,00 DEM) koju se tužitelj kao kupac obvezao platiti u dva obroka i to polovinu u roku od tri dana od sklapanja ugovora, a preostali iznos, u roku od petnaest dana. Stranke su ugovorile da će se izvršiti prijenos prava vlasništva na tužitelja, a nakon okončanja parnice koja se vodi kod Općinskog suda u Vinkovcima, odnosno, kada te nekretnine budu uknjižene kao tuženikovo vlasništvo s tim što ako se nekretnine ne budu mogle uknjižiti kao tuženikovo vlasništvo, plaćeni iznos cijene ima se smatrati najamninom i najam počinje teći od sklapanja ugovora na rok od 15 godina.

 

Nakon okončanja parnice koja se vodila kod Općinskog suda u Vinkovcima a potom Trgovačkog suda u Osijeku, nije bilo moguće izvršiti prijenos prava vlasništva s tuženika na tužitelja, jer se tužitelj odrekao tužbenog zahtjeva pa se njihov odnos ima cijeniti najmom (zakupom), u skladu s njihovom voljom iskazanom u tom ugovoru.

 

Vlasnik predmetne nekretnine upisan u zemljišnoj knjizi je Bolnica (list 4. spisa).

 

Dakle, u postupku pretvorbe izvršena je rezervacija dionica u protuvrijednosti nekretnine zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa. To rješenje od 29. travnja 1997., nije valjana osnova za stjecanje odnosno upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, jer je tuženik nakon rješavanja imovinskopravnih odnosa bio dužan od HFP zatražiti donošenje rješenja o iskazu nekretnina, u slučaju da je spor o toj nekretnini riješen u njenu korist. Međutim, tuženik se odrekao tužbenog zahtjeva.

 

U odnosu na tužiteljev prijedlog za donošenje presude na temelju priznanja, na temelju izjave tuženikovog stečajnog upravitelja o priznanju tužbenog zahtjeva s ročišta 9. studenoga 2006., ovaj sud prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda koji je odbio donošenje presude na temelju priznanja, cijeneći da se radi o tuženikovom raspolaganju koje je u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala (čl. 331. st . 3., u vezi s čl. 3. st . 3. ZPP-a).

 

Naime, tuženik je u postupku koji se vodio pred istim sudom poslovni broj
P-561/00, izrijekom naveo da nema pravni interes da se utvrdi tuženikovo vlasništvo na tim nekretninama, i tada se stečajni upravitelj odrekao tužbenog zahtjeva i donesena je presuda na temelju odricanja. Prvostupanjski sud je zaključio i to kako tuženik ne može zakonito priznati tužbeni zahtjev, jer se u zemljišnim knjigama kao vlasnik vodi Bolnica, a osim toga, iz sadržaja Mješovitog ugovora proizlazi da će se on smatrati ugovorom o najmu ako se zbog objektivnih razloga utvrdi da O. nije vlasnik.

 

Dakle, tuženik se kao tužitelj u drugoj parnici odrekao tužbenog zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva na istoj nekretnini za koju sada tužitelj traži da je na njoj stekao pravo vlasništva od tuženika, Ugovorom od 8. srpnja 1999. Tužitelju je poznato da se taj ugovor, ako nije kupoprodajni, ima smatrati ugovorom o najmu na rok od 15 godina, koji rok nije istekao. Osim toga, tuženik je imao pravni interes da se utvrdi njegovo pravo vlasništva, jer je od Hrvatskog fonda za privatizaciju za vrijednost prostora izvršena rezervacija dionica upravo zbog neriješenih imovinskih odnosa. Iako je stečaj zaključen i društvo brisano iz registra, tuženik bi priznanjem tužbenog zahtjeva zapravo raspolagao pravima kojima ne može raspolagati.

 

Zato ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da u ovom slučaju nema uvjeta za primjenu čl. 390.a ZV-a.

 

Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“ broj 19/91, 83/92, 84/92, 94/93, 2/94, 9/95, 21/96 i 118/99), propisan je postupak pretvorbe poduzeća s društvenim kapitalom u poduzeće kojem je određen vlasnik.

 

Sukladno čl. 42. Zakona o privatizaciji („Narodne novine“ broj 21/96, 71/97, 16/98 i 73/00), HFP izdaje rješenje kojim se utvrđuju nekretnine koje su procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi.

 

Kako bi se pojasnile dvojbe oko pretvorbe prava upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenih poduzeća u smislu navedenog, donesena je odredba čl. 390.a. ZV-a, kojom je određeno da trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik je nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile (kumulativno):

- društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i

- koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva i

- čija je vrijednost procijenjena u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapital društva.

 

Osim navedenih pretpostavki, za stjecanje nekretnine bio je potreban i modus, tj. upis prava vlasništva u zemljišnu knjigu.

 

Iz spisa proizlazi da je tuženik imao namjeru uključiti predmetnu nekretninu u društveni kapital u postupku pretvorbe, kada je izvršena rezervacija dionica u protuvrijednosti nekretnine, a zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa. Nakon rješavanja imovinskopravnih odnosa, tuženik je trebao predložiti donošenje rješenja o iskazu nekretnina, ali u slučaju da je spor o toj nekretnini riješen u njegovu korist. Međutim, on se odrekao tužbenog zahtjeva i pravomoćnom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje njegovog prava vlasništva na tim nekretninama, protiv tuženika Bolnice i protiv Republike Hrvatske, Ministarstva.

 

Odatle i pravilnost pobijane presude i odluka iz izreke (čl. 368. st . 1. ZPP-a).

 

U Zagrebu 24. listopada 2011.