3 P-152/2019-24 

 

 

 

 

 

 

          

   Republika Hrvatska

Trgovački sud u Osijeku

  Osijek, Zagrebačka 2                                                              Poslovni broj: 3 P-152/2019-24 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A 

 

 

TRGOVAČKI SUD U OSIJEKU, po sucu pojedincu Gordana Njari, u pravnoj stvari  tužitelja A.-M. K. S., O., , OIB …  kojeg zastupa punomoćnik V. P. odvjetnik iz O. protiv tuženika R. H., OIB … kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvu u Osijeku, Građansko-upravni odjel Osijek, radi naknade štete VPS 261.212,50 kn, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 14. srpnja 2020. u nazočnosti pun. tužitelja i zak. zastupnika tuženika, na ročištu za objavu presude od 13. kolovoza 2020.                                                            

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

                      I Tuženik R. H., OIB … dužan je tužitelju A.-M. K. S., O., OIB … isplatiti iznos od 12.335,00 kn (slovima: dvanaesttisućatristotridesetpetkuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. ožujka 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31 prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82 % godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje, od  1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje, od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje i od 1 srpnja 2020. do isplate po stopi od 5,89% godišnje, odnosno u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

              II Odbija se tužbeni zahtjev za dio glavnog duga u iznosu od 248.877,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. ožujka 2016. do isplate. 

 

              III Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 33.000,00 kn u roku od 8 dana.

 

              IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 7.500,00 kn.

Obrazloženje

 

 

Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je dana 11. veljače 1997. prema zapisniku br. 13/97. preuzeo od MUP-a PU Osječko-baranjske, osobno vozilo marke Mercedes 280E diesel, reg. oznake …, broj šasije …, privremeno oduzeto od I. T. iz B., a na temelju dopisa navedene Policijske uprave broj 511-07-90-786/96. od 11. veljače 1997. kojim se traži stavljanje pod nadzor spomenutog vozila.

 

Dodaje da je rješenjem Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 14 Kv-111/14-3, K-313/05. od 11. travnja 2014. koje je postalo pravomoćno i ovršno s danom 8. lipnja 2015. naloženo da se predmetno vozilo uništi, a što je MUP PU Osječko-baranjska i učinila 1. ožujka 2016. iz čega je razvidno da se je navedeno vozilo nalazilo na smještaju i čuvanju kod tužitelja u razdoblju od 11. veljače 1997. do izuzimanja vozila radi uništenja 1. ožujka 2016. odnosno ukupno 6959 dana.

 

Navodi da prema Cjeniku Hrvatskog auto kluba koji je nositelj javne ovlasti preuzimanja, prikupljanja i čuvanja motornih i priključnih vozila, jedan dan čuvanja i smještaja vozila iznosi 30,00 kn slijedom čega potražuje od tuženika na ime naknade za nastale troškove čuvanja i smještaja vozila iznos od 208.770,00 kn koji se dobije kada se broj dana od 6959 pomnoži sa cijenom čuvanja po danu od 30,00 kn, a sve uvećano za pripadajući PDV od 25% što ukupno iznosi 261.212,50 kn.

 

Nadalje, navodi da je tužitelj sukladno čl. 186a. st. 1 ZPP-a podnio nadležnom državnom odvjetništvu zahtjev za mirno rješenje spora radi isplate predmetnih troškova koje je dostavilo tužitelju odgovor kako nema mogućnosti za mirno rješenje spora slijedom čega su ispunjene i procesne pretpostavke za podnošenje tužbe.

 

Također navodi da se je glede navedenih troškova obratio i Općinskom sudu u Varaždinu, međutim bez uspjeha, te da je zaprimio i odgovor Općinskog državnog odvjetništva u kojem se navodi da ono ne raspolaže podatkom da li je tužitelj zaprimio pravomoćnu kaznenu presudu odnosno rješenje, ali da je isti znao ili morao znati da je donesena kaznena presuda.

 

Predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev i obveže tuženika da tužitelju isplati iznos od 261.212,50 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. ožujka 2016. do isplate i troškovima postupka.

 

U odgovoru na tužbu tuženik čini nespornim da je tužitelj dana 11. veljače 1997. preuzeo MUP-a PU Osječko-baranjske, osobno vozilo marke Mercedes 280E diesel, reg. oznake …, broj šasije …, a koje vozilo je privremeno oduzeto od I. T. iz B., u kaznenom postupku protiv okrivljenog Z. B. kao i da se je vozilo nalazilo u posjedu tužitelja do 1. ožujka 2016. kada je temeljem rješenja Općinskog suda u Varaždinu broj Kv-111/14-3 od 11. travnja 2014. MUP PU Osječko-baranjska uništila navedeno vozilo.

 

Također čini nespornim da se je tužitelj obratio Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu sa zahtjevom za mirno rješenje spora 15. siječnja 2018., a koji zahtjev je ustupljen Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku na nadležno postupanje sukladno čl. 31. Zakona o državnom odvjetništvu, te je radi donošenja odluke o zahtjevu tužitelj pozvan da dostavi svu potrebnu dokumentaciju, odnosno da dopuni svoj zahtjev budući se iz dostavljenog zahtjeva i isprava nije moglo odlučiti o njegovoj osnovanosti jer tužitelj u razdoblju od 11. veljače 1997. do 1. ožujka 2016. nije dostavio MUP-u ili Općinskom sudu u Varaždinu ni jedan račun, bilo s dnevnim, mjesečnim ili godišnjim dospijećem.

 

Osporava navode tužitelja da je tužitelj obaviješten kako nema mogućnosti za mirno rješenje spora jer Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku nije donijelo odluku o odbijanju ili prihvaćanju zahtjeva tužitelja upravo iz razloga što je zahtjev bio nepotpun i nedovoljno određen pa je dvojbeno da li su uopće nastupile procesne pretpostavke za podnošenje tužbe sukladno čl. 186a. ZPP-a.

 

Nadalje, navodi da je tužitelj bio u obvezi izdavati račune za izvršenu uslugu sukladno odredbi čl. 78. st. 4 Zakona o porezu na dodanu vrijednost, najkasnije do petnaestog dana u mjesecu nakon isporuke usluge, te suprotnim postupanjem čini prekršaj iz čl. 42. Zakona o računovodstvu i čl. 131. Zakona o porezu na dodanu vrijednost.

 

Također ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja za svaki dan čuvanja predmetnog vozila unazad 3 godine od dana podnošenja tužbe sukladno čl. 228. ZOO-a izuzevši period od 15. siječnja 2018. do 15. travnja 2018. kada je sukladno čl. 186a. ZPP-a, zastarijevanje zastalo podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora.

 

Tužitelj osporava navode tuženika ističući da do okončanja sudskog postupka nije poznat obveznik plaćanja nastalih troškova slijedom čega opisani postupak ispostavljanja računa u odgovoru na tužbu nije nikada tako provodio jer to nije bilo moguće budući da tužitelj nije znao tko će i kada navedeno vozilo preuzeti ili na drugi način s istim raspolagati.

 

Ističe da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti čl. 1 čl. 2, čl. 6. st. 2, čl. 14. st. 1,2 i 3 i čl. 16. Uredbe o posebnim mjerama za ostvarivanje carinskog nadzora u svezi s prikupljanjem, preuzimanjem i čuvanjem motornih i drugih vozila te plovnih objekata i njihovih dijelova, pod carinskim nadzorom, te načinu njihove prodaje i rasporedu sredstava dobivenih njihovom prodajom, iz kojih odredbi je razvidno da nema osnove za ispostavljanje računa niti se može bilo kome ispostaviti račun za nastale troškove obzirom da nije poznat  status vozila niti obveznik plaćanja troškova do okončanja nekog od postupaka, a tužitelj je isključivo poslije 1. ožujka 2016. mogao označiti tuženika kao obveznika plaćanja predmetne naknade i obračunati naknadu.

 

Tuženik osporava navode tužitelja ističući da predmetno vozilo nije oduzeto povodom carinskog, upravnog ili prekršajnog postupka nego povodom kaznenog postupka slijedom čega se Uredba koju navodi tužitelj ne primjenjuje u konkretnom slučaju, a kada bi se i primjenjivala, tada bi se u tom slučaju radilo o eventualno upravnom postupku, a ne sudskom.

 

Ističe da je u trenutku dostavljanja vozila tužitelju povodom kaznenog postupka između R. H. i A.-moto kluba S. nastao dužničko vjerovnički odnos, odnosno sklopljen je ugovor o uskladištenju, a nastali troškovi predstavljaju troškove kaznenog postupka.

 

Osporava navode tužitelja da je svoju tražbinu kao i njenu visinu, te osobu koja snosi troškove čuvanja vozila mogao odrediti tek po pravomoćno okončanom kaznenom postupku te s tim u svezi i navode da zastara počinje teći onog trenutka kada je tužitelj preuzeo vozilo i kada je mogao obračunati svoju tražbinu ističući da se odluka u kaznenom postupku tiče isključivo odnosa tuženika i okrivljenika.

 

Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

              U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u spisu koju čine: zahtjev za mirno rješenje spora od 3. siječnja 2018., dopis Općinskog državnog odvjetništva u Varaždinu od l9. siječnja 2018., dopis Županijskog državnog odvjetništva u Varaždinu od 31. siječnja 2018., dopis Općinskog državnog odvjetništva u Varaždinu od 29. prosinca 2016. i  dopis Općinskog suda u Varaždinu od 15. prosinca 2017., dopis tužitelja Općinskom sudu u Varaždinu od 4. siječnja 2017., dopis MUP PU Osječko-baranjska PP Osijek od 11. veljače 1997. i od 12. veljače 2016., zapisnik o primopredaji sredstva od 12. veljače 2016., račun br. 81363 od 11. veljače 1997., obračun za plaćanje na iznos od 261.212,50 kn od 29. kolovoza 2016. i Cjenik usluga tehničke pomoći na cesti, i preslika Odluke o proglašenju Zakona o hrvatskom autoklubu od 6. siječnja 1994. i Uredbe o posebnim mjerama za ostvarivanje carinskog nadzora u svezi s prikupljanjem, preuzimanjem i čuvanjem motornih i drugih vozila te plovnih objekata i njihovih dijelova, pod carinskim nadzorom, te načinu njihove prodaje i rasporedu sredstava dobivenih njihovom prodajom od 2. listopada 1992., dopis Carinarnice Osijek od 7. svibnja 1997. i dopis tužitelja od 19. veljače 2016.

 

              Osim toga izvršen je uvid u kazneni predmet Općinskog suda u Varaždinu broj K-313/05.

 

              Nije sporno tijekom postupka da je tužitelj dana 11. veljače 1997. preuzeo od MUP-a PU Osječko-baranjske, osobno vozilo marke Mercedes 280E diesel, reg. oznake …, broj šasije …, koje je  privremeno oduzeto od I. T. iz B., u kaznenom postupku koji se vodio kod Općinskog suda u Varaždinu protiv okrivljenika B. Z. i T. Ž. pod poslovnim brojem K-313/05 ( ranije K-272/00. i K-483/03.) zbog sumnje da je broj šasije krivotvoren, što je razvidno iz dopisa navedene Policijske uprave broj 511-07-90-786/96. od 11. veljače 1997.(list spisa 16)

 

              Također je nesporno da je Županijski sud u Varaždinu donio presudu poslovni broj Kž-311/06-4 od 25. rujna 2006. kojom je preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Varaždinu od 6. srpnja 2006. poslovni broj K-313/05-70 i odbio optužbu protiv optuženika Z. B. te je odredio da na temelju čl. 123. st. 1 ZKP-a troškovi kaznenog postupka iz čl. ll9. st. 2 t. 1-5 ZKP-a, padaju na teret proračunskih sredstava, te da je rješenjem Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 14 Kv-111/14-3, K-313/05. od 11. travnja 2014.  koje je postalo pravomoćno i ovršno dana 8. lipnja 2015. naloženo da se navedeno vozilo uništi.

 

              Ovo je sud utvrdio uvidom u kazneni predmet Općinskog suda u Varaždinu  poslovni broj K-313/05., a preslika navedene presude i rješenja je priložena uz zapisnik od 14. srpnja         2020. (list spisa 111-115)

 

              Nesporno je da je RH MUP PU Osječko-baranjska Postaja prometne policije Osijek dopisom poslovni broj 511-07-31-KU-140-1490/97 od 12. veljače 2016. navedeno rješenje dostavila tužitelju radi uništenja vozila, te da je dana 1. ožujka 2016. tužitelj izvršio primopredaju predmetnog vozila navedenoj postaji prometne policije, a što je razvidno iz zapisnika o primopredaji sredstva od 1. ožujka 2016. (list spisa 17-19)

 

              U konkretnom slučaju tužitelj na ime troškova smještaja i čuvanja predmetnog vozila potražuje od tuženika ukupan iznos od 261.212,50 kn za razdoblje od preuzimanja vozila na čuvanje 11. veljače 1997. do primopredaje vozila nadležnoj postaji prometne policije 1. ožujka 2016., odnosno za ukupno 6959 dana, a što pomnoženo sa cijenom od 30,00 kn po danu iznosi 208.770,00 kn te iznos od 200,00 kn za prijevoz vozila, a što uvećano za PDV od 25%  iznosi ukupno 261.212,50 kn.

 

              Tužitelj je priložio uz tužbu  obračun za plaćanje na iznos od 261.212,50 kn te Cjenik usluga HAK-a iz kojeg je razvidno da usluga čuvanja vozila do 6 m dužine i 4 m širine iznosi 30,00 kn po danu. (list spisa 20-21)

 

              Nesporno je da se je tužitelj prije podnošenja tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, a koje je zaprimljeno kod Općinskog državnog odvjetništva u Varaždinu dana 15. siječnja 2018. i proslijeđeno Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku dana 31. siječnja 2018. o kojem zahtjevu nadležno državno odvjetništvo nije donijelo odluku u roku od 3 mjeseca, slijedom čega su ispunjene pretpostavke za podnošenje tužbe iz čl. 186a. st. 5 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01., 117/03., 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13., 89/14. i 70/19. u daljnjem tekstu ZPP).

 

              Naime, tužitelj nije dostavio dokaz o tome da li je nadležno državno odvjetništvo prihvatilo  ili odbilo zahtjev tužitelja za mirno rješenje spora, a tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku nije donijelo o zahtjevu tužitelja niti odluku o odbijanju, a niti odluku o prihvaćanju zahtjeva iz razloga što je zahtjev bio nepotpun i nedovoljno određen.

 

              Troškovi čuvanja vozila oduzetog za potrebe kaznenog postupka u kojem je odbijena optužba predstavljaju troškove kaznenog postupka koji se financiraju iz Državnog proračuna u smislu čl. 149. st. 1 Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19.- u daljnjem tekstu ZKP-a) odnosno u smislu čl. 123. st. 1 ranije važećeg Zakona o kaznenom postupku (NN br. 62/03, 115/06.).                                            

 

Sukladno čl. 149. st. 1 ZKP-a, kad se obustavi kazneni postupak ili kad se donese presuda kojom se okrivljenik oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija, izreći će se u rješenju, odnosno presudi da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ovog Zakona te nužni izdaci okrivljenika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava osim u slučajevima određenim u st.  2-5 ovog članka.

 

Nesporno je da je tužitelj podnio zahtjev Općinskom sudu u Varaždinu radi naknade troškova smještaja i čuvanja koji su predmet ovog tužbenog zahtjeva dana 23. studenog 2016. (list spisa 97) koji je dopisom poslovni broj K-313/05-100 od 15. prosinca 2007. izvijestio tužitelja da troškovi čuvanja i smještaja vozila nakon 26. svibnja 2014. ne mogu pasti na teret suda iz razloga što je Policijska postaja Osijek zaprimila pravomoćno rješenje izvan raspravnog vijeća toga suda od 26. svibnja 2014. i od toga dana je bila dužna vozilo uništiti. (list spisa 90)

 

              Nakon oduzimanja predmetnog vozila i njegovog povjeravanja na čuvanje tužitelju nastali su troškovi čuvanja tog vozila odnosno nastao je ugovorni odnos o uskladištenju između tužitelja i Republike Hrvatske iz čl. 730. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96. u daljnjem tekstu ZOO-a) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje budući da je ugovorni odnos nastao 11. veljače 1997. kada je vozilo predano tužitelju na čuvanje.

 

              Naime, određenjem čuvanja predmetnog vozila kod pravne osobe koja se bavi takvom vrstom poslova zaključen je ugovor o uskladištenju pri čemu je obveznik namirenja nastalih troškova pravna osoba koja je korisnik takve usluge, a u konkretnom slučaju se radi o državnim tijelima koja nemaju samostalnu pravnu osobnost, a čije poslovanje financira tuženik, pa je tuženik obveznik namirenja nastalih troškova čuvanja predmetnog vozila u utuženom vremenskom razdoblju.

 

Tuženik je istaknuo i prigovor zastare potraživanja tužitelja za svaki dan čuvanja unazad 3 godine od podnošenja tužbe koji prigovor je sud ocijenio djelomično osnovanim.

 

              Sukladno čl. 374. st. 1 ZOO-a, međusobna potraživanja društvenih pravnih osoba iz ugovora u prometu robe i usluga te potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za 3 godine.

 

              Podnošenjem prijedloga za mirno rješenje spora koje je prema navodima tuženika zaprimljeno kod Općinskog državnog odvjetništva u Varaždinu dana 15. siječnja 2018. došlo je do zastoja zastare, a budući da nadležno državno odvjetništvo nije donijelo odluku o predmetnom zahtjevu, zastara nije ponovno počela teći.

 

              Slijedom navedenog, potraživanje tužitelja na ime troškova smještaja i čuvanja predmetnog vozila koje je dospjelo unazad 3 godine od podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora odnosno u razdoblju od 15. siječnja 2015. do 15. siječnja 2018. u ukupnom iznosu od 12.335,00 kn nije u zastari (potraživanje za 2015. u iznosu od 10.950,00 kn i potraživanje za siječanj i veljaču 2016. u iznosu od 1.800,00 kn), dok je potraživanje tužitelja na ime navedenih troškova koje je dospjelo u razdoblju od 11. veljače 1997. do 15. siječnja 2015. u ukupnom iznosu od 248.877,50 kn u zastari.

 

              Sud nije  tužitelju na iznos od 12.335,00 kn dosudio PDV od 25% budući da tužitelj nije tuženiku ispostavljao račune račune  za troškove čuvanja i smještaja predmetnog vozila u skladu s čl. 78. st. 1 Zakona o porezu na dodanu vrijednost, a navode tuženika da nije bilo osnove za ispostavljanje računa u skladu sa Uredbom o posebnim mjerama za ostvarivanje carinskog nadzora u svezi s prikupljanjem, preuzimanjem i čuvanjem motornih i drugih vozila te plovnih objekata i njihovih dijelova, pod carinskim nadzorom, te načinu njihove prodaje i rasporedu sredstava dobivenih njihovom prodajom od 2. listopada 1992. je sud ocijenio neosnovanim iz razloga što predmetno vozilo nije oduzeto povodom carinskog, upravnog ili prekršajnog postupka nego u povodu kaznenog postupka slijedom čega se u konkretnom slučaju ova Uredba ne primjenjuje.

 

              Ovo je razvidno i iz dopisa Carinske uprave Osijek od 7. svibnja 1997. u kojem ista obavještava tužitelja da navedeno vozilo nije carinska roba te da se za sve daljnje radnje obrati nadležnoj Policijskoj postaji. (list spisa 54)

 

              Tuženik tijekom postupka nije osporavao visinu obračunatih troškova čuvanja i smještaja vozila koje je tužitelj obrazložio u zahtjevu za mirno rješenje spora i specificirao po danima podneskom od 29. lipnja 2020., pa sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja smatrajući da predloženi dokaz nije potreban za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

 

              Također sud nije prihvatio niti dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja Z. L. smatrajući da navedeni dokaz također nije potreban za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari jer je činjenično stanje dovoljno utvrđeno na temelju materijalne dokumentacije u spisu.

 

              Na temelju rezultata ovako provedenog dokaznog postupka, svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan za dio glavnog duga u iznosu od 12.335,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. ožujka 2016. do isplate, pa je presudio kao u točki I izreke presude sukladno čl. 374. i čl. 730. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96.) i čl. 29. t. 1 i i 2 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05.,  41/08., 78/15.  i 29/18.), dok je u točki II odbio tužbeni zahtjev za dio glavnog duga u iznosu od 248.877,50 kn zbog zastare.

 

Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. l54. st. 5 a u svezi s čl. l55. i čl. 163. ZPP-a je tuženiku koji nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (manje od 10%) dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 33.000,00 kn na ime troškova zastupanja po punomoćniku  – državnom odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14. i 107/15.) Tbr. 8. t. 1 i  Tbr. 9 t. 3 i 5 - za sastav odgovora na tužbu  – 5.000,00 kn, za pristup na ročište od 15. listopada 2019. – 5.000,00 kn, sastav podneska od 31. listopada 2019. – 5.000,00 kn, pristup na ročište od l9. studenog 2019. – 5.000,00 kn, pristup na ročište od l9. prosinca 2019. – 1.250,00 kn, pristup na ročište od 29. siječnja 2020. – 1.250,00 kn, pristup na ročište 9. lipnja 2020. – 5.000,00 kn, pristup na ročište od 14. srpnja 2020. – 5.000,00 kn, pristup na ročište za objavu presude 500,00 kn.

 

Sud nije tuženiku priznao pravo na trošak pristupa na ročište od 19. prosinca 2019. i 29. siječnja 2020. u zatraženom iznosu od 2.500,00 kn budući su navedena ročišta odgođena prije početka raspravljanja pa tuženiku pripada pravo na 25% punog iznosa odnosno iznos od 1.250,00 kn za svako ročište sukladno Tbr. 9. t. 5 OT, kao niti trošak  sastava podneska od 6. ožujka 2020. u iznosu od 5.000,00 kn budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje postupka jer je navode iznijete u tom podnesku tuženik mogao iznijeti na ročištu od 9. lipnja 2020.

 

Slijedom navedenog valjalo je u točki IV izreke odbiti zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u ukupnom iznosu od 7.500,00 kn.

 

 

U Osijeku, 13. kolovoza 2020. 

 

ZAPISNIČAR                                                                                                     S U D A C

Sanja Ban                                                                                                          Gordana Njari

 

 

 

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude može nezadovoljna stranka izjaviti žalbu Visokom Trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 8  dana pismeno u 2  primjerka putem ovog suda.