- 1 -

Broj:Jž-1257/2020

U I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Anđe Ćorluka kao predsjednice vijeća te Ivanke Mašić i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Stanislava Walaszeka, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog D.P., zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj: 70/17, 126/19), odlučujući o žalbi okrivljenog D.P., podnijete protiv presude Općinskog suda u Puli, poslovni broj: 4.Pp J-205/2020 od 1. srpnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 12. kolovoza 2020.,

      p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog D.P. i prvostupanjska presuda potvrđuje.

II Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18) okrivljeni D.P. dužan je naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 (dvjesto) kuna, u roku od 60 (šezdeset) dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

Pobijanom presudom okrivljeni D.P. je proglašen krivim zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci prvostupanjske presude, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 2.500,00 kuna, a kojem je na temelju članka 40. Prekršajnog zakona i izrečenu kaznu uračunato vrijeme oduzimanja slobode kao dva dana zatvora odnosno 600,00 kuna i koji je upozoren da ako u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude plati dvije trećine izrečene novčane kazne u preostalom iznosu da će se smatrati da je ista u cijelosti plaćena.

Prvostupanjskom presudom su okrivljenom D.P. na temelju članka 16. i 17. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji izrečene zaštitne mjere zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja D.B. na udaljenost ne manju od 100 metara na svim područjima na kojima boravi te udaljenja iz zajedničkog kućanstva iz stana u xx, xx u trajanju od 3 mjeseca u koje će se uračunati vrijeme trajanja mjere opreza.

Istom presudom okrivljeni D.P. je dužan naknaditi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 200,00 kuna.

Okrivljeni D.P. pravodobno je podnio žalbu zbog bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavaka 1. točke 10. Prekršajnog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede materijalnog prekršajnog prava te zbog odluke o izrečenim sankcijama, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, navodeći u bitnome da se izreci presude navodi da je okrivljenik kažnjavan, ali da je nastupila rehabilitacija po sili zakona te da je svaka uporaba podataka u slučaju nastupa rehabilitacije zabranjena sukladno zakonskim odredbama te da u tom smislu nisu pravilno utvrđene odlučne činjenice i što predstavlja nezakoniti dokaz, a zbog čega su povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i zbog čega sankcija neprimjerena utvrđenim okolnostima.

Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, ista prihvati i pobijana presuda ukine odnosno preinači.

Žalba nije osnovana.

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi u žalbi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona te je utvrdio da je pobijana presuda zakonita i da su žalbeni navodi okrivljenika neosnovani.

Naime, okrivljenik u žalbi neosnovano navodi da se prvostupanjska presuda temelji na nezakonitom dokazu odnosno konkretno na prekršajnoj evidenciji u odnosu na raniju kažnjavanost okrivljenika. Analizirajući provedene dokaze ovaj sud je iz stanja spisa utvrdio da je prvostupanjski sud zakonito i pravilno proveo sve dokazne radnje tijekom žurnog postupka za čije je provođenje postojala osnova propisana odredbom članka 221. stavka 1. točke 3. Prekršajnog zakona, budući je okrivljenik uhićen, Prvostupanjski sud je na ročištu dana 27. svibnja 2020 godine pravilno ispitao okrivljenika te ga je zakonito upozorio na njegova prava i obveze kako je to propisano odredbama članka 171. i 172 Prekršajnog zakona i u njegovom prisustvu sukladno konfrontacijskoj klauzuli propisanoj u odredbi članka 85. stavku 2. Prekršajnog zakona ispitao žrtvu nasilja u obitelji D.B. koju je pravilno kao privilegiranu svjedokinju zakonito upozorio prije ispitivanja sukladno odredbama članka 285. i 288. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17) koje se supsidijarno primjenjuju u prekršajnom postupku na temelju članka 82. stavka 3. Prekršajnog zakona.

Nadalje, prvostupanjski sud je izvršio uvid u potvrdu Ministarstva pravosuđa, Klasa: 740-04/20-02/28324, Ur. broj: 514-06-02-01-02-20-02  od 27. svibnja 2020 godine radi utvrđivanja ranije kažnjavanosti okrivljenika, a što je u skladu sa odredbom članka 153. stavka 1. Prekršajnog zakona prema kojoj prekršajnu evidenciju ustrojava i vodi ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa, a iz koje je utvrđeno da je okrivljenik pravomoćno proglašen krivim za prekršaj iz članka 135. stavka 2. u svezi sa člankom 293. stavkom 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine, broj: 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 89/15, 108/17) na temelju odluke Prekršajnog suda u Puli poslovni broj Pp P.-2500/17 od dana 6. travnja 2018. godine. Stoga neosnovano žalitelj ističe u žalbi da je nastupila rehabilitacija budući je u odredbi članka 77. stavka 2. Prekršajnog zakona propisano da se protekom tri godine od pravomoćnosti odluke o prekršaju počinitelj prekršaja smatra se neosuđivanim po toj odluci o prekršaju i svaka uporaba tih podataka o njemu kao počinitelju prekršaja zabranjena je i nema nikakav pravni učinak jer u konkretnom slučaju u odnosu na gore citiranu pravomoćnu odluku od dana 6. travnja 2018. godine nije proteklo tri godine i nije nastupila rehabilitacija te se stoga ne radi o nezakonitom dokazu iz članka 90. Prekršajnog zakona kako to pogrešno ističe žalitelj, ali je pri tom prvostupanjski sud pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju okrivljenik nekažnjavana osoba budući se ne radi o istim odnosno istovrsnim prekršajnima te mu je utvrđenu nekažnjavanost pravilno uzeo kao olakotnu okolnost prilikom odmjeravanja kazne.

Nadalje, razmatrajući žalbene navode da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud izveo i druge dokaze radi potpuno i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja u granicama objektivnog identiteta optužbe, te je tijekom dokaznog postupka ispitao okrivljenika koji u obrani nije osporavao odlučne činjenice koje se odnose na tjelesno nasilje, te je ispitao i žrtvu nasilja u obitelji u prisutnosti okrivljenika i izvršio uvid u prekršajnu evidenciju koja se vodi kod nadležnog tijela, a koje je dokaze cijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti sukladno načelu slobodne ocjene dokaza propisanim u odredbi članka 88. stavka 2. Prekršajnog zakona i o čemu je dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud, dok žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga je prvostupanjski sud nakon svih pravilno provedenih dokaza nesporno utvrdio odlučne činjenice unutar objektivnog identiteta optužbe na koje je pravilno primijenio inkriminirajuću odredbu članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

Nadalje prvostupanjski sud je razmatrajući žalbene navode okrivljenika ispitivao i odluku u odnosu na izrečenu novčanu kaznu te je tvrdio da je ista primjerena stupnju krivnje počinitelja, opasnosti djela i drugim utvrđenim okolnostima.

Naime, za prekršaj iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji je alternativno propisana alternativno novčana kazna u iznosu od najmanje 2.000,00 kuna ili kazna zatvora u trajanju do 90 dana.

Prvostupanjski je sud okrivljenom D.P. za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu kao blaže propisanu kaznu za navedeni prekršaj, u gotovo minimalnom iznosu od 2.500,00 kuna, budući je mogao izreći novčanu kaznu do 50.000,00 kuna za navedeni prekršaj sukladno članku 33. stavku 3. Prekršajnog zakona u koju je na temelju članka 40. Prekršajnog zakona uračunao vrijeme oduzimanja slobode kao dva dana zatvora odnosno 600,00 kuna. Prvostupanjski sud je pravilno cijenio utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, uzimajući u obzir osobne i imovinske prilike okrivljenika, priznanje, iskreno žaljenje te raniju nekažnjavanost kao olakotne okolnosti, pa stoga ovaj Sud smatra da je tako izrečena novčana kazna primjerena krivnji okrivljenika, opasnosti djela kao i drugim okolnostima konkretnog slučaja te visini i vrsti propisane kazne za navedeni prekršaj te da će se ovako izrečenom novčanom kaznom ostvariti kako opća tako i specijalna svrha kažnjavanja iz članka 6. i članka 32. Prekršajnog zakona, te ako isti u roku od 30 dana po primitku ove presude plati dvije trećine izrečene novčane kazne u preostalom iznosu smatrat će se da je u cijelosti plaćena.

S obzirom na odredbu članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona, koja predviđa da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika ovaj je sud sukladno članku 139. stavka 3. i 5. Prekršajnog zakona obvezao okrivljenika na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, dana 12. kolovoza 2020. godine

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Puli, u 4 (četiri) otpravka: za spis, okrivljeniku i ovlaštenom tužitelju.