Broj: Rev-x 158/10

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice P. z. S. iz S., zastupane po punomoćniku M. R., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu I. R. i M. R. iz S., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Sisku, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. broj Gž-1878/09-2 od 19. studenoga 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku posl. broj P-279/08-84 od 19. ožujka 2009., u sjednici održanoj 16. studenoga 2011.,

p r e s u d i o   j e

I. Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

II. Tuženici se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženice platiti tužiteljici 20.324.721,67 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, i to na 97.375,84 kn od 30. svibnja 2003. do isplate - a na 20.227.345,83 kn od 21. lipnja 2003. do isplate, te naknadom za trošak parničnog postupka, dok je tužiteljici naloženo namiriti tuženici trošak postupka od 605.240,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju „radi povrede čl. 382. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku“, odnosno zbog počinjenih postupovnih povreda i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da se preinače i usvoji tužbeni zahtjev.

Tuženica je u podnesenom odgovoru na reviziju predložila da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,  84/08,  96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredaba čl. 53. st. 4. i čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama u njoj određeno navedenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Suprotno tvrdnji tužiteljice, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Drugostupanjski sud je ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan i provedeni dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

Ostalim navodima, kojima se kroz prigovor o učinjenim povredama ističe da je „u spis dostavila“ i u predmetu predložila sve potrebne dokaze - i da su sudovi odbili ove provesti i pogrešno zaključili da „nije dokazala tužbeni zahtjev“, revidentica u suštini prigovara po nižestupanjskim sudovima utvrđenom činjeničnom stanju, a kako se revizijom ne mogu pobijati utvrđene činjenice (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

Valja pritom imati na umu da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tužiteljice drugostupanjski sud nije ostvario povredu na koju se revizijom ukazuje.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev na obvezivanje tuženice platiti tužiteljici 97.375,84 kn na ime naknade štete prouzročene sječom topola koje je tužiteljica zasadila - a 20.227.345,83 kn na ime protuvrijednosti onog što je tužiteljica uložila u nekretnine koje su postale vlasništvo tuženice, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Tužiteljica drži da je ulaganja (koja procjenjuje na 20.227.345,83 kn) izvršila „na površini zemljišta od ukupno 395 ha“, te da je „kulturu domaće topole“ (s vrijednošću drvne mase od 97.375,84 kn) zasadila na tri lokacije (na području lokacije I., zvane G. g., p. 26.700 m²; na području lokacije II., zvane S. g., površine 2900 m²; na području lokacije III., uz cestu S. B. - F., površine 400 m²) - pa i na k.č.br. 142. k.o. G., u naravi na pašnjaku „K.“ površine 908.608 m², a da utuženu štetu trpi jer je tuženica stekla vlasništvo nekretnina na kojima je zasadila topole i ove posjekla - dok joj utužena naknada za izvršena ulaganja pripada budući je tuženica stjecanjem vlasništva nekretnina stekla i ono što je u te nekretnine uloženo.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužiteljica bila korisnik zemljišta „razne namjene i mogućnosti korištenja“, s time što je vršila razna ulaganja kako bi neke nekretnine „privela mogućnosti obrađivanja za ratarsku proizvodnju“, dok je na nekim nekretninama zasadila stabla topole, a tvrdi da je tuženica stekla vlasništvo svih tih nekretnina i (ujedno) svega što je stvorila navedenim ulaganjem te (na istim nekretninama) posjekla zasađene topole,

- da tužiteljica (u svezi činjenice da je rasprava o predmetu spora zaključena uz konstataciju da od stranaka „nema daljnjih dokaznih prijedloga“) nije dokazala da je topole (one koje drži posječenim po tuženici) zasadila i druga ulaganja vršila na nekretninama koje su postale vlasništvo tuženice, odnosno da je tuženica posjekla upravo te topole te stekla ono što je tužiteljica stvorila ulaganjima na koja se poziva.

Obzirom je na temelju odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, broj 34/91, 26/93, 79/93, 90/93, 54/94 - pročišćeni tekst, 21/95, 48/95 i 105/99 - dalje: ZPZ-a), a koji je Zakon stupio na snagu 24. srpnja 1991., Republika Hrvatska postala nositelj vlasničkih prava na svom poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na svom teritoriju - ali tvrdi (list 170 spisa) da nije postala i vlasnicom zemljišta na kojemu je tužiteljica zasadila topole i vršila prijeporna ulaganja, sporno je u revizijskom stadiju je li tuženica stupanjem na snagu ZPZ-a postala vlasnicom i nekretnina na kojima je tuženica vršila spomenuta ulaganja, odnosno, ako je postala vlasnicom ovih, sporno je pripada li tužiteljici naknada za ono što je uložila u te nekretnine - te naknada za štetu koju trpi, kako drži, time što je tuženica posjekla topole koje je zasadila na istim nekretninama.

Na temelju navedenih utvrđenja, koja u revizijskom stadiju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio - i time je pravilno primijenio materijalno pravo.

Naime, sve da tužiteljica i trpi štetu sječom topola koje je zasadila - pa i da je vršila određena ulaganja na poljoprivrednom zemljištu, trebala je - da bi zahtjevom uspjela, dokazati (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) činjeničnu osnovu svoga zahtjeva (prema kojoj bi se moglo odlučiti o pravnoj osnovi i visini zahtjeva) i ujedno ono (spomenuto) što tvrdi: da je topole (one koje drži posječenim po tuženici) zasadila i druga ulaganja vršila na nekretninama koje su postale vlasništvo tuženice, odnosno da je tuženica posjekla upravo te topole te stekla ono što je stvoreno ulaganjima na koja se poziva.

Izloženo je trebala dokazati neovisno od toga temelji li zahtjev:

- na odštetnoj odgovornosti tuženice (obzirom da bi odgovornost tuženice za utuženu štetu postojala uz utvrđenje postojanja općih pretpostavki te odgovornosti: štetne radnje, protupravnosti štetne radnje, subjekta obveznog odnosa odgovornosti za štetu te uzročne veze između štetne radnje i štete), prema odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91 i 3/94 - dalje: ZOO-a), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima(„Narodne novine“, broj 35/05), a kojom je propisano: „Tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje“, odnosno prema odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00 - vjerodostojno tumačenje čl. 2. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona, 48/99, 59/01, 190/03 - pročišćeni tekst, 199/203 i 79/07) prema kojoj „štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska“,

- na institutu „stjecanja bez osnove“, u smislu odredaba čl. 210. ZOO-a, a kojima je propisano: „Kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“,

- na odredbi čl. 164. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09) prema kojoj „Zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni“.

Međutim, a obzirom da tužiteljica navedeno nije dokazala - i to ne proizlazi samo iz činjenice što je tužiteljica bila korisnik zemljišta „razne namjene i mogućnosti korištenja“ i vršila razna ulaganja kako bi neke nekretnine „privela mogućnosti obrađivanja za ratarsku proizvodnju“, odnosno iz činjenice što je na nekim nekretninama zasadila stabla topole - i (na što se pozivala tijekom postupka, a ističe i u reviziji) ulaganja (koja procjenjuje na 20.227.345,83 kn) izvršila „na površini zemljišta od ukupno 395 ha“, te „kulturu domaće topole“ (s vrijednošću drvne mase od 97.375,84 kn) zasadila na tri lokacije (na području lokacije I., zvane G. g., površine 26.700 m²; na području lokacije II., zvane S. g., površine 2900 m²; na području lokacije III., uz cestu S. B. - F., površine 400 m²) - pa i na k.č.br. 142. k.o. G., u naravi na pašnjaku „K.“ površine 908.608 m², tuženica se ne može obvezati na ono što tužiteljica traži: na isplatu naknade za ono što je tužiteljica uložila u nekretnine - te naknade za štetu koju tužiteljica trpi u svezi posječenih topola s istih nekretnina.

Stoga, a budući iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi koji bi zahtjev tužiteljice činili osnovanim i razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je valjalo reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl 393. ZPP-a).

Tuženici nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer taj odgovor nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (prema odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu, 16. studenoga 2011.