- 1 -              II Kž 331/2020-4

Broj: II Kž 331/2020-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ratka Šćekića, kao predsjednika vijeća, te Perice Rosandića i Ranka Marijana, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog V. J., zbog kaznenog djela iz članka 110. u svezi s člankom 34. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 16. srpnja 2020. broj Kv I-41/2020 (K-20/2020), o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 11. kolovoza 2020.,

r i j e š i o   j e :

Odbija se žalba optuženog V. J. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Splitu, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog V. J., zbog kaznenog djela iz članka 110. u svezi s člankom 34. KZ/11. i kaznenog djela iz članka 231. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. KZ/11., na temelju članka 127. stavka 4. i članka 131. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv optuženog V. J. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., koji mu traje od 23. srpnja 2019.

Protiv tog rješenja žali se optuženi V. J. osobno i po branitelju, odvjetniku V. Lj. U osobno podnesenoj žalbi nije izrijekom naznačen prijedlog u kojem smislu postupiti s pobijanim rješenjem, dok je u žalbi podnesenoj po branitelju predloženo pobijano rješenje preinačiti i istražni zatvor ukinuti te ga zamijeniti s jednom ili s više mjera opreza. Budući da se ove žalbe međusobno sadržajno podudaraju i nadopunjavaju, bit će razmotrene kao jedinstvena žalba optuženog V. J.

Žalba nije osnovana.

Optuženik u svojoj žalbi ističe da je inkriminirane zgode bio napadnut te da je isključivo branio svoj goli život.

Ti žalbeni navodi kojima optuženik, pozivajući se na nužnu obranu, osporava osnovanu sumnju, međutim, nisu osnovani. Naime, osnovana sumnja da je optuženi V. J. počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 110. u svezi s člankom 34. KZ/11. i kazneno djelo razbojničke krađe iz članka 231. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. KZ/11. proizlazi iz dokaza na kojima se temelji potvrđena optužnica. Time je ispunjena opća pretpostavka za primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženika propisana člankom 123. stavkom 1. ZKP/08., dok sudovi prilikom odlučivanja o primjeni mjere istražnog zatvora nisu ovlašteni upuštati se u preispitivanje i ocjenu činjeničnih utvrđenja i kaznene odgovornosti optuženika. To je, naime, zadatak raspravnog suda.

Osporavajući pravilnost odluke prvostupanjskog suda u pogledu posebne pretpostavke za primjenu istražnozatvorske mjere iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08., žalitelj ističe da nije prijeporno da je on do sada osuđivan, no, da se radilo o kaznenom djelu koje je ostalo u pokušaju, a sam činjenični opis te inkriminacije da govori o količini kriminalne aktivnosti. Što se tiče prekršajne kažnjavanosti, ističe da je ona rezultat neosnovanih prekršajnih prijava protiv njega, a što se tiče psihijatrijskog vještačenja, navodi da je ono provedeno prije godinu dana te da je sasvim sigurno za očekivati da neprekidni boravak u zatvoru utječe na njegovo shvaćanje i ponašanje. Osim toga, da nisu točni navodi iz obrazloženja pobijanog rješenja da je on višegodišnji konzument kokaina te da ga je to „najvjerojatnije dovelo do ovisnosti“.

Ni istaknutim žalbenim navodima nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o ispunjenosti posebne pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

Prije svega, riječ je o već osuđivanoj osobi i to zbog kaznenog djela prisile prema službenoj osobi u pokušaju iz članka 314. stavka 2. u svezi s člankom 34. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci uz izrečenu sigurnosnu mjeru obveznog psihosocijalnog tretmana. Točno je da je, kako to tvrdi žalitelj, to kazneno djelo ostalo u pokušaju. Međutim, kada se ima u vidu da je optuženik, unatoč toj ranijoj osudi na kaznu zatvora za kazneno djelo koje karakterizira element primjene sile, ovdje osnovano sumnjiv za počinjenje dvaju novih, još težih kaznenih djela, također karakteriziranih elementom nasilja, očito je da ta ranija osuda na njega nije utjecala na način da shvati pogibeljnost postupanja protivnih pravnom poretku i da se ubuduće suzdrži od istih. Optuženik je, osim toga, i višekratno prekršajno kažnjavan, od čega u šest navrata zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji ("Narodne novine", broj 137/09., 14/10., 60/10. i 70/17.). Konačno, psihijatrijskim vještačenjem optuženika utvrđeno je da isti iskazuje višegodišnje smetnje u ponašanju, poteškoće prilagodbe na profesionalno, obiteljsko i socijalno funkcioniranje te je kod njega prisutna emocionalna nestabilnost, manjak empatije i impulzivnost, sniženog je praga tolerancije na frustracije, što se sve može podvesti pod dijagnozu asocijalnog poremećaja ličnosti, a politoksikomanske sklonosti koje iskazuje i višegodišnja zlouporaba kokaina vjerojatno su doveli do razvoja ovisnosti o istom. Kako se, dakle, radi o utvrđenjima vještaka psihijatra, potpuno su neosnovane prethodno istaknute žalbene tvrdnje optuženika o tome da su navodi prvostupanjskog suda u obrazloženju pobijanog rješenja u pogledu njegove ovisnosti netočni.

Uzevši u obzir značaj, brojnost i međusobnu povezanost svih prethodno izloženih okolnosti, kao i imajući na umu okolnosti počinjenja kaznenih djela za koja je optuženik ovdje osnovano sumnjiv (a pri tome ne obezvrjeđujući značaj presumpcije nevinosti), prvostupanjski sud je pravilno zaključio da postoji opravdana bojazan od ponavljanja kaznenih djela na strani optuženika u slučaju da ga se pusti na slobodu. Stoga je, i prema ocjeni ovoga suda, primjena istražnozatvorske mjere protiv njega iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. i nadalje opravdana te na zakonu osnovana, dok se ista svrha za sada ne bi mogla ostvariti nekom drugom mjerom blažom od istražnog zatvora.

Očito upirući na povredu načela razmjernosti, žalitelj ističe da se u istražnom zatvoru, koji je najstroža mjera, nalazi neprekidno nešto više od godinu dana.

Imajući, međutim, na umu razmjer između težine kaznenih djela za koja se optuženik tereti, kazne koja se prema podacima kojima sud raspolaže može očekivati u slučaju osuđujuće presude i potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora, s obzirom na prethodno izložene okolnosti koje upućuju na postojanje iteracijske opasnosti na strani optuženika, načelo razmjernosti iz članka 122. stavka 2. ZKP/08. za sada nije povrijeđeno.

Budući da žalba optuženog V. J. nije osnovana te da ni ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08. nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 11. kolovoza 2020.