1

Poslovni broj: 32 UsI-2029/20-4

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Zagrebu, po sucu Janji Topol, uz sudjelovanje zapisničarke Spomenke Đurđević, u upravnom sporu tužitelja H. C. d.o.o., Z.,  OIB:..., kojeg zastupa opunomoćenik D. P., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, 22. travnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

                           

I              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtjeva poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak,  klasa: UP/II-471-02/20-01/57, ur. broj: 513-04-20-2 od 9. lipnja 2020. i poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., klasa: UP/I-471-02/18-01/40, ur. broj: 513-07-23-6/19-16 od 10. prosinca 2019.

 

II              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.               Osporavanim rješenjem tuženika klasa: UP/II-471-02/20-01/57, ur. broj: 513-04-20-2 od 9. lipnja 2020. odbijena je žalba tužitelja podnesena protiv poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., klasa: UP/I-471-02/18-01/40, ur. broj: 513-07-23-6/19-16 od 10. prosinca 2019., kojim je tužitelju utvrđeno umanjenje gubitka za prijenos za razdoblje oporezivanja 2015. godinu u iznosu od 12.756.323,57 kn te porezna obveza za razdoblje oporezivanja 2014. i 2015. godinu u ukupnom iznosu od 63.951.696,98 kn sa zateznim kamatama u iznosu od 27.083.648,13 kn. Porezna obveza za 2014. i 2015. godinu odnosi se na manje obračunate doprinose, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak s osnove „otpremnina“ te na manje obračunate doprinose, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak s osnove „kilometraže“. Tužitelju su naloženi rok i način plaćanja utvrđene obveze.

 

2.               Tužitelj u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je pogrešno tumačena odredba članka 13. stavka 2. točka 1. Pravilnika o porezu na dohodak i odredbe Zakona o radu. Smatra da se uz odredbe Zakona o radu moraju uzeti u obzir i odredbe kolektivnog ugovora te da postoji razlika između slučaja kada radni odnos prestaje kod poslodavca kod kojeg je nastala potreba za smanjenjem broja radnika i slučaja kada prestaje na zahtjev poslodavca kod kojeg ne postoji takva potreba. Istaknuo je da je on na istovjetan način postupao tijekom 2007. i 2008., kada vezano za isplatu poticajnih otpremnina na temelju sporazumnih raskida ugovora o radu nisu utvrđene nikakve nezakonitosti. Vezano za utvrđenje da tužitelj ne posjeduje putne naloge, tužitelj smatra da lokomotivski list i knjižice vlakopratnje faktično predstavljaju putne naloge te da sadrže sve podatke propisane za valjanost putnog naloga. Zahtijeva poništavanje rješenja tuženika i prvostupanjskog rješenja.

 

3.               Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev, pri čemu je ostao kod argumenata iznesenih u drugostupanjskom rješenju.

 

4.               Sud je održao usmenu i javnu raspravu čime je strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje ZUS).

 

5.               Ocjenjujući zakonitost osporavanih rješenja, sud je pročitao isprave u spisu i spis tuženika.

 

6.               Sud nije proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem te saslušanjem svjedoka kojima su, prema navodima tužitelja, izdani putni nalozi, jer je meritornu odluku mogao donijeti na temelju provedenih dokaza.  

 

7.               Tužbeni zahtjev je neosnovan.

 

8.               U ovom sporu i tijekom upravnog postupka nije bila sporna visinu obračunatog poreza i prireza porezu na dohodak, te obračunatih obveznih doprinosa. Sporno je da li je bilo osnove da se tužitelju utvrdi porezna obveza, odnosno da li je tužitelj osnovano koristio porezne olakšice na temelju isplaćenih otpremnina te na temelju isplate „kilometraže“.

 

9.               Iz obrazloženja rješenja tuženika proizlazi u bitnom da je do umanjenja gubitka došlo iz razloga što je tužitelj iskazao prihod od prodaje nekretnine povezanom društvu po kupoprodajnoj vrijednosti nižoj od njene tržišne vrijednosti, čime je iskazao manje prihode te je za taj iznos uvećana porezna osnovica poreza na dobit, te jer mu je utvrđen nepriznat trošak vrijednosnog usklađenja za 2015. godinu, za koji mu je uvećana osnovica poreza na dobit.

 

Sud utvrđuje rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje u ovom dijelu zakonitim te ističe da tužitelj u tužbenim navodima niti nije isticao argumente kojima bi osporavao zakonitost ovog dijela rješenja tuženika i poreznog rješenja.

 

10.          Vezano za utvrđenu obvezu za 2014. i 2015. s osnova manje obračunatih doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak s osnove „otpremnina“, obrazloženo je da je nadzorom utvrđeno da je za 242 radnika u 2014. i 8 radnika u 2015. godini radni odnos prestao sporazumno, a ne temeljem poslovno ili osobno uvjetovanog otkaza (članak 10. točka 9. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine broj: 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12. i 144/12., Odluka USRH - 120/13., 125/13., 148/2013, 83/2014. i 143/14. dalje: Zakon) i članak 13. stavak 2. točka 21. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine broj: 95/05., 96/06., 68/07., 146/08., 2/09., 9/09., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 79/13., 160/13., 157/14. i 137/15., dalje Pravilnik), odnosno sporazumno na prijedlog poslodavca (članak 12., 121. i 122. Zakona o radu ili članak 127. Zakona o radu koji je bio na snazi u 2015. godini) te se navedene isplate otpremnina stoga ne mogu smatrati neoporezivim primitkom. Obrazloženo je da su javnopravna tijela u konkretnom slučaju utvrđivala da li su isplaćene otpremnine, sukladno poreznim propisima, oporezive ili ne, a nije ispitivalo poslovnu odluku tužitelja o zbrinjavanju „kolektivnog viška radnika" niti odredbe kolektivnog ugovora.

 

Sukladno članku 10. točka 9. Zakona porez na dohodak ne plaća se na primitke radnika i fizičkih osoba iz članka 14. stavak 1. ovog Zakona. Člankom 14. stavak 1. točka 1. Zakona propisano je da se plaćom smatraju svi primici koje poslodavac u novcu ili u naravi isplaćuje ili daje radniku po osnovi radnog odnosa (u svezi sa sadašnjim radom po osnovi radnog odnosa ili budućim radom) i primici po osnovi naknada, potpora, nagrada i drugog, kojeg poslodavac isplaćuje ili daje radnicima iznad propisanih iznosa.

 

Odredbom članka 13. stavka 2. točke 21. Pravilnika propisano je da se oporezivim primicima po osnovi nesamostalnog rada ne smatraju iznosi što ih poslodavci isplaćuju svojim radnicima, i to: otpremnine zbog poslovno uvjetovanih otkaza i osobno uvjetovanih otkaza, prema Zakonu o radu, do visine 6.400,00 kuna za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca i otpremnine zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti do visine 8.000,00 kuna za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.

 

Člankom 104. Zakona o radu (Narodne novine broj: 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13., koji je bio na snazi u 2014. godini i istog je sadržaja i članak 112. Zakona o radu Narodne novine broj: 93/14. koji je bio na snazi u 2015. godini) propisani su načini prestanka ugovora o radu, odnosno propisano je da ugovor o radu prestaje smrću radnika, smrću poslodavca, istekom vremena na koje je sklopljen ugovor, kada radnik navrši 65 godina života, sporazumom radnika i poslodavca, odlukom nadležnog suda te otkazom.

 

Člankom 22. stavak 1. Zakona o doprinosima (Narodne novine broj: 84/08., 152/08., 94/09., 18/11., 22/12., 144/12., 148/13., 41/14. i 143/14.) propisano je da se osnovicom za obračun doprinosa za osiguranika po osnovi radnog odnosa smatraju i iznosi ostalih primitaka od nesamostalnog rada, oporezivih porezom na dohodak, a stavkom 3. propisano je da ostalim primicima iz stavka 1. i 2. ovoga članka smatraju se osobito: 1. primici po osnovi naknada, potpora, nagrada, darova, dnevnica, terenskog dodatka, pomorskog dodatka i otpremnine isplaćeni iznad neoporezivih iznosa, sukladno propisima o porezu na dohodak.

 

Člankom 23. Zakona o doprinosima propisano je da se obveze doprinosa obračunavaju pojedinačno - za svakog osiguranika i prema plaći za svaki mjesec ili dio mjeseca u kojemu je radnik bio u radnom odnosu, odnosno prema svakom pojedinačno isplaćenom ostalom primitku.

 

Dakle, u upravnom postupku utvrđeno je da se sve predmetne isplaćene otpremnine na temelju sporazuma smatraju isplatama plaće, jer ne postoji mogućnost neoporezive isplate otpremnine radnicima kojima je ugovor o radu prestao sporazumom radnika i poslodavca. Iz odredbe članka 13. stavka 2. točke 21. Pravilnika o porezu na dohodak jasno proizlazi da su neoporezivi primici isključivo one otpremnine isplaćene zbog poslovno i osobno uvjetovanih otkaza, a ne i one isplaćene uslijed sporazumnog prestanka ugovora o radu. Budući da odredbama Pravilnika nije propisano da se neoporezivim primicima smatraju otpremnine plaćene u slučaju prestanka ugovora o radu uslijed „kolektivnog viška radnika“ bez obzira na način prestanka radnog odnosa, odnosno uslijed sporazumnog prestanka ugovora o radu, već je decidirano propisano da se takvima smatraju samo otpremnine zbog poslovno uvjetovanih otkaza i osobno uvjetovanih otkaza, sud utvrđuje da su javnopravna tijela pravilno utvrdila činjenično stanje te da su na navedeno pravilno primijenila materijalno pravo.

 

Sud smatra da javnopravna tijela pravilno nisu uzela u obzir niti razmatrala odredbe kolektivnog ugovora, jer jasno propisana naplata poreznih obveza kao javni interes ne može biti podređena ugovornim odredbama kolektivnog ili bilo kojeg drugog ugovora. Nadalje, ističe se da je tužitelj sklapanjem kolektivnog ugovora iskazao svoju slobodnu i pravu volju za ugovaranjem svojih obveza te je time ujedno prihvatio i sve njihove pravne posljedice.

 

Konačno, ističe se da javnopravna tijela u odlučivanju nisu vezana svojim ranijim pravnim stavovima manifestiranima u prethodnim poreznim nadzorima (porezni nadzori za 2007. I 2008.), budući da se činjenično stanje i primjena materijalnog prava utvrđuje se zasebno u svakom pojedinom slučaju te navedeno ne isključuje odstupanje od dosadašnje prakse ukoliko je takvo odstupanje pravilno te valjano obrazloženo i utemeljeno na relevantnim zakonskim odredbama, kako je to slučaj u predmetnom upravnom postupku.

 

11.          Vezano za utvrđenu obvezu za 2014. i 2015. s osnova manje obračunatih doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak s osnove „kilometraže“, tužitelj isplatu ovih iznosa smatra „terenskim dodatkom“. Međutim, nadzorom je utvrđeno da tužitelj ne posjeduje putne naloge (vjerodostojne isprave) kako to propisuje članak 14. stavak 2. Pravilnika, niti se djelatnici (vozno osoblje - izvršni radnici i strojovođe) upućuju na službeno putovanje u smislu članka 13. stavak 3. Pravilnika.

 

Obrazloženo je da je nadzorom utvrđeno da djelatnici - vozno osoblje obavljaju posao iz ugovora o radu, između izdvojenih poslovnih jedinica poslodavca (između regionalnih centara-pruga i kolodvora) za što dobivaju veću plaću uvećanu za dodatke, te daje rad na terenu sadržan već u samom opisu radnog mjesta djelatnika - voznog osoblja, iz čega proizlazi da se isplata ,,kilometraže“ u smislu članka 13. stavak 2. točka 15. Pravilnika ne smatra isplatom terenskog dodatka, već ista čini dio naknade za redovan rad u okviru ugovora o radu.

 

Kako tužitelj za isplatu naknade troškova putovanja (kilometraže) voznom osoblju ne posjeduje putne naloge (vjerodostojne isprave) kako to propisuje članak 14. stavak 2. Pravilnika o porezu na dohodak, niti se djelatnici (vozno osoblje-izvršni radnici i strojovođe) upućuju na službeno putovanje u smislu članka 13. stavak 3. istog Pravilnika, već isti obavljaju posao iz ugovora o radu, te kako se isplata „kilometraže“ u smislu članka 13. stavak 2. točka 15. Pravilnika ne smatra isplatom terenskog dodatka, već ista čini dio naknade za redovan rad u okviru ugovora o radu i smatra se plaćom odnosno oporezivim primitkom po osnovi nesamostalnog rada te su na opisane isplate obračunani obvezni doprinosi i porezne obveze.

 

Tuženik je obrazložio da nisu osnovani navodi tužitelja u kojima tvrdi kako je u slučaju svih isplaćenih kilometraža, a što je dokumentirano lokomotivskim listovima, ispunjen uvjet trajanja tog terenskog rada. Prema odredbama Zakona i  Pravilnika terenski dodatak poslodavac može isplatiti kada zaposlenik boravi izvan mjesta svojeg prebivališta ili uobičajenog boravišta radi poslova koje obavlja izvan sjedišta poslodavca ili sjedišta izdvojene poslovne jedinice poslodavca i kada poslodavac obavlja takvu vrstu poslova koji su po svojoj prirodi vezani za rad na terenu (mjesto rada je različito od mjesta sjedišta poslodavaca ili njegove poslovne jedinice i različito je od mjesta prebivališta ili uobičajenog boravišta zaposlenika). Prema tome, bitan preduvjet isplate terenskog dodatka jest da je djelatnost poslodavca takva da je često, i u duljim trajanjima, vezana za obavljanje rada izvan mjesta njegovog sjedišta ili sjedišta njegove poslovne jedinice, ali i mjesta prebivališta ili uobičajenog boravišta njegovih zaposlenika.

 

Konačno, prema stavu ovog suda, iz istog razloga nisu od važnosti niti navodi tužitelja o tome da li lokomotivski listovi i knjižice vlakopratnje sadrže istovjetne podatke koje sadrže i pravilno sastavljeni putni nalozi, budući da je pravilno utvrđeno da predmetne isplate po svojoj gospodarskoj biti ne predstavljaju terenske dodatke. 

 

12.          Na temelju svega navedenog, sud je utvrdio da se tuženik detaljno očitovao na navode iz žalbe, da su javnopravna tijela pravilno i potpuno provela upravni postupak, utvrdila činjenično stanje te da su pravilno primijenila materijalno pravo te da tužbeni navodi nemaju utjecaj na drugačije rješavanje ove upravne stvari. Radi navedenog sud utvrđuje da osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja i da tužbeni navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješavanja ove upravne stvari, te je stoga odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan na temelju odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a.

 

13.          S obzirom na to da je sud tužbeni zahtjev tužitelja utvrdio neosnovanim, tužitelj nema pravo na naknadu troškova postupka na temelju odredbe članka 79. ZUS-s.

 

 

U Zagrebu, 22. travnja 2021.

 

 

              Sudac:

Janja Topol, v.r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. i članak 70. ZUS-a).