1

  Poslovni broj: 4 Gž-534/2018-2

 

 

 

 

                     

              Republika Hrvatska

      Županijski sud u Dubrovniku                                                                                                 

                    Dubrovnik                                                                                   

Poslovni broj: 4 Gž-534/2018-2

 

 

 

U    I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca, Marije Vetme kao predsjednice vijeća, Srđana Kuzmanića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Noemi Butorac kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. P. iz V., OIB:…, kojeg kao punomoćnici zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom uredu R. P. i G. S. iz Z., protiv tuženice C. o. d.d., Z., OIB:…, radi utvrđenja, odlučujući o tužiteljevoj žalbi podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 48 P-7393/16-17 od 26. travnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 4. kolovoza 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba se uvažuje, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 48 P-7393/16-17 od 26. travnja 2018. preinačuje tako da glasi:

 

              "I Utvrđuje se da je tuženi C. o. d.d., Z., OIB:…, vjerovnik u smislu odredaba glave "IV.A Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama sa valutnom klauzulom u CHF" Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 ) te da je kao takav dužan napraviti izračun konverzije s ponudom novog ugovora i otplatnim planom te ga dostaviti tužitelju Ž. P., V., OIB:…, sve temeljem ugovora o kreditu broj … ( koji je tužitelj sklopio ) sa P. b. Z. d.d. dana 21. rujna 2006. godine u iznosu od 97.000,00 CHF odnosno temeljem potraživanja s osnova otkaza navedenog ugovora o kreditu, a koje potraživanje je preneseno na tuženika.

 

              II Nalaže se tuženiku da izradi i dostavi tužitelju izračun konverzije kredita prema stanju na dan 15. svibnja 2014. godine zajedno sa prijedlogom novog ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 ), člancima od 19a sve do 19i u odnosu na potraživanje prema tužitelju temeljem ugovora o kreditu broj …, sklopljenog između tužitelja i P. b. Z. d.d. dana 21. rujna 2006. godine kojim se reguliraju međusobni odnosi tužitelja i tuženika s osnova otkaza navedenog ugovora o kreditu od 21. rujna 2006. godine, sve u roku od 15 dana.

 

              III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove u iznosu od 5.187,50 kn sa zateznim kamatama od 4. kolovoza 2020., pa sve do naplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

Obrazloženje

 

 

              Prvostupanjskom presudom suđeno je doslovno:

 

              „Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

              'I. Utvrđuje se da je tuženi C. o. d.d., Z., OIB:…, vjerovnik u smislu odredaba glave "IV.A Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama sa valutnom klauzulom u CHF" Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 ) te da je kao takav dužan napraviti izračun konverzije s ponudom novog ugovora i otplatnim planom te ga dostaviti tužitelju Ž. P., V., OIB:…, sve temeljem ugovora o kreditu broj … ( koji je tužitelj sklopio ) sa P. b. Z. d.d. dana 21. rujna 2006. godine u iznosu od 97.000,00 CHF odnosno temeljem potraživanja s osnova otkaza navedenog ugovora o kreditu, a koje potraživanje je preneseno na tuženika.

              II. Nalaže se tuženiku da izradi i dostavi tužitelju izračun konverzije kredita prema stanju na dan 15. svibnja 2014. godine zajedno sa prijedlogom novog ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 ), člancima od 19a sve do 19i u odnosu na potraživanje prema tužitelju temeljem ugovora o kreditu broj …, sklopljenog između tužitelja i P. b. Z. d.d. dana 21. rujna 2006. godine kojim se reguliraju međusobni odnosi tužitelja i tuženika s osnova otkaza navedenog ugovora o kreditu od 21. rujna 2006. godine, sve u roku od 15 dana.

              III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju sve prouzročene parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude.'"

 

Tužitelj je protiv navedene presude podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povrede odredaba parničnog postupka, žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. i 25/13. i 89/14. i 70/19. – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev i tuženicama naloži naknaditi mu parnični trošak, a podredno da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

              Tuženik nije odgovorio na žalbu.

 

              Žalba je pravovremena i dopuštena.

 

              Žalba je osnovana.

 

              U tužbi se navodi da je tužitelj 21. rujna 2006. sklopio ugovor o kreditu sa P. b. Z. d.d. u iznosu od 97.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da uslijed promjena u odnosu valuta CHF i HRK koje su nastale od dana sklapanja ugovora o kreditu tužitelj nije bio u mogućnosti redovno ispunjavati svoje obveze preuzete po tom kreditu, pa da mu je P. b. Z. d.d. dopisom od 29. travnja 2014. sukladno odredbama tog ugovora  otkazala sklopljeni ugovor, te je time na naplatu dospio njegov cjelokupni dug u iznosu od 79.540,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a sam raskid ugovora o kreditu je prema odredbama tog ugovora nastupio 15. travnja 2014. P. b. Z. d.d. je nakon toga temeljem ugovora o osiguranju potraživanja podnijela odštetni zahtjev ovdje tuženiku, koji ga je 19. kolovoza 2014. prihvatio u iznosu od 464.705,81 kn. Temeljem tog ugovora tražbina je prenesena na tuženika, a tuženik je dopisom od 27. listopada 2014. obavijestio tužitelja o stanju njegova duga s tim danom u iznosu od 475.094,85 kuna.

 

              U tužbi se dalje ističe da je tuženik tužiteljev vjerovnik u smislu odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine”, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15 – u daljnjem tekstu: ZOPK) te da je u smislu odredbi tog Zakona bio dužan izraditi konverziju kredita s ponudom novog ugovora o kreditu za tužitelja, kao i da je tužitelju trebao dostaviti izračun konverzije kredita i ponudu novog ugovora u roku od 45 dana od dana nastupanja na snagu ZOPK-a, što nije učinio. Navodi se da iz članka 19.e ZOPK-a nedvojbeno proizlazi tuženikova obveza ponuditi tužitelju novi ugovor o kreditu s obzirom je raniji ugovor o kreditu otkazan, jer je navedenom odredbom za slučaj da ugovor o kreditu nije raskinut vjerovnik obvezan ponuditi izmjenu ugovora, a u slučaju kad je ugovor raskinut odnosno otkazan vjerovnik je obvezan ponuditi novi ugovor o kreditu.

 

              Pobijanom presudom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev zbog promašene pasivne legitimacije. Prvostupanjski sud utvrđuje da je obveza koju tužitelj kao dužnik ima prema tuženiku sasvim nova obveza koja se definira u smislu obveznopravnog odnosa tužitelja i tuženika, te da je riječ o drugoj pravnoj osnovi – pravu regresa svote isplaćene na ime osiguranja kredita, pa da se na predmetni ugovor o kreditu i na sami odnos tužitelja i tuženika ne primjenjuju odredbe glave IV. A i članka 19. stavka 3. ZOPK-a.

 

              Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da se na kunsko potraživanje tuženika iz regresa osiguranja kredita ne mogu primijeniti odredbe ZOPK-a, jer je potraživanje koje tuženik ima prema tužitelju u kunama, a ne u CHF, budući je isti prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZIDZPK/15) i to dana 19. kolovoza 2014. svojoj osiguranici P. b. Z. d.d. isplatio štetu u kunama, a po postavljenom odštetnom zahtjevu koji je ista učinila kroz konverziju svog potraživanja iz CHF u kune i koji je tuženik platio.

 

              Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj sud je utvrdio da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

              Ostvaren je, međutim, žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a koja pobijanu presudu čini nerazumljivom, jer se u obrazloženju presude na jednom mjestu navodi kako su prava s osnove otkazanog kredita prešla na tuženika temeljem subrogacije (odredbe članka 90. i 91. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18 – u daljnjem tekstu: ZOO), a odmah nakon toga se utvrđuje kako sama tražbina nije prenesena na tuženika te da je nastala sasvim nova obveza i nova odnosno druga pravna osnova potraživanja.

 

              Pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda o tuženikovoj promašenoj pasivnoj legitimaciji. U žalbi se s pravom ukazuje da je prvostupanjski sud nije uzeo u obzir izvorno zakonodavčevo tumačenje dano prilikom donošenja ZIDZPK/15 koje se odnosi na ovopredmetno pravno pitanje, prema kojem su tim Zakonom obuhvaćeni svi krediti u CHF odnosno s valutnom klauzulom u CHF, te se njime osigurava konverzija svih kredita koji su u redovitoj otplati, raskinuti, prodani ili na neki drugi način preneseni ili ustupljeni drugoj strani te koji su u postupku namirenja, a ovo zadnje je i konkretan slučaj.

 

              Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kad je utvrdio da tuženik nije obveznik izrade konverzije. Prema odredbi članka 19.a stavka 2. ZOPK-a obveza konverzije izričito postoji u slučaju prestanka ugovora o kreditu, a sukladno odredbi članka 19. stavka 5. ZOPK-a obveznik konverzije je i osoba na koju je prenesena tražbina. Pored toga je odredbom članka 19.c stavka 2. ZOPK-a propisano da se kao kao trenutak izračuna konverzije uzima dan prestanka ugovora o kreditu, što također ukazuje da se konverzija odnosi i na predmetni slučaj.             

 

              Svrha odredaba o konverziji je zaštita potrošača koji nisu namirili dug u cijelosti ili ranije izvršili konverziju, a tužiteljev dug nije namiren niti je tužitelj izvršio konverziju kredita. Protivno zaključku prvostupanjskog suda, činjenica da je došlo do promjene subjekta na strani vjerovnika ne znači da novi vjerovnik nema nikakve obveze prema dužniku te da je došlo do sasvim novog odnosa između tužitelja i tuženika. Navedeno je suprotno institutu subrogacije, kojom dolazi do promjene na strani jednog od subjekata pravnog odnosa, u ovom slučaju vjerovnika, na kojeg je prešla tražbina zajedno sa svim pravima i obvezama. Tužitelj prema tuženiku kao novom vjerovniku ima sva prava i prigovore koje je imao i prema starom vjerovniku, a njegova dotadašnja obveza prema ranijem vjerovniku promjenom osobe vjerovnika nije prestala, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud.

 

              Pogrešan je i zaključak prvostupanjskog suda da se na kunsko potraživanje tuženika iz regresa osiguranja kredita ne mogu primijeniti odredbe ZOPK-a, jer da je potraživanje koje tuženik ima prema tužitelju u kunama, a ne u CHF. Ovo stoga jer je predmetni Ugovor o kreditu od 21. rujna 2006. glasio na kune uz valutnu klauzulu u CHF i on je predmet konverzije u smislu odredbe članka 19.a stavka 2. ZOPK-a, kojom je propisano da se odredbe te glave primjenjuje na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojima dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka nije ispunjena ili prisilno ostvarena.

 

              Budući je tuženik pasivno legitimiran u ovom predmetu, jer je P. b. Z. d.d. dopisom od 29. travnja 2014. tužitelju otkazala sklopljeni Ugovor o kreditu, čime je na naplatu dospio cjelokupni tužiteljev dug u iznosu od 79.540,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a koji raskid ugovora o kreditu je nastupio 15. travnja 2014. (prema Ugovoru otkaz se smatra uručenim danom slanja otkaza koji je u ovom slučaju bio 29. travnja 2014., a otkazni rok je 15 dana), te da je na tuženika prenesena tražbina P. b. Z. d.d. iz Ugovora o kreditu i to temeljem Ugovora o osiguranju potraživanja sklopljenog s tom Bankom i isplate izvršene toj Banci na temelju navedenog Ugovora o osiguranju, o čemu je tužitelj obaviješten dopisom od 27. listopada 2014. kao i o stanju svog duga, tuženik je tužiteljev vjerovnik u smislu odredbe članka 19.a stavka 5. ZOPK-a.

 

              Tuženik je stoga u smislu odredbi članka 19.c ZOPK-a bio dužan izraditi izračun konverzije kredita s ponudom novog ugovora o kreditu za tužitelja, kao i dostaviti mu sukladno odredbi članka 19.e stavka 1. ZOPK-a izračun konverzije kredita i ponudu novog ugovora u roku od 45 dana od 30. rujna 2015., kao dana stupanja na snagu ZIDZPK/15, što nije učinio.

 

              Tuženik je također bio dužan napraviti otplatni plan novog ugovora o kreditu i dostaviti ga tužitelju temeljem odredbe članka 19.c stavka 1. točke 3. ZOPK-a.

 

Slijedom navedenog valjalo je uvažiti tužiteljevu žalbu i odlučiti kao u izreci pod I i II temeljem odredbi članka 373.a stavka 1. i 3. ZPP-a.

 

              Kako je tuženik izgubio spor valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka.

 

              Odluka o troškovima u točki III izreke ove presude temelji se na odredbama članka 166. stavka 2., članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a. Tuženiku, koji je izgubio spor, naloženo je tužitelju naknaditi troškove zastupanja po odvjetniku prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – u daljnjem tekstu: OT), a odnose se na sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 7. točka 1. OT), zastupanja na jednom ročištu glavne rasprave u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 9. točka 1. OT), pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 500,00 (Tbr. 9. točka 3. OT), te sastav žalbe u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 10. točka 1. OT), ukupno 3.750,00 kn, sve uvećano za PDV (25%) u iznosu od 937,50 kn, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 500,00 kn, sveukupno iznos od 5.187,50 kn. Određene zatezne kamate na navedene troškove temelje se na odredbi članka 29. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18). Početak tijeka zateznih kamata određen je temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17.) od dana donošenja ove presude, pa sve do naplate.

 

Dubrovnik, 4. kolovoza 2020.

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća:

 

                                                                                                                                  Marija Vetma