Poslovni broj: 7. Pn-143/2019-21

                                                                                                                                           

 

 

 

 

Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

                                                                                                                   Poslovni broj: 7. Pn-143/2019-21

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški po sutkinji Mirjani Šebalj Meglajec kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja S. P. iz G. V., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima iz OD J. i dr. j.t.d. iz N. G., protiv tuženika L. u „NAZIME“ G., OIB:…, zastupanog po punomoćnici K. P. odvjetnici iz S. B., radi naknade štete, dana 7. srpnja 2020., nakon održane glavne javne rasprave, u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika I. J., a u nenazočnosti uredno pozvane punomoćnice tuženika, dana 31. srpnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Nalaže se tuženiku L. U. „NAZIME“ G., OIB:…, da tužitelju S. P. iz G. V., OIB:…, na ime naknade imovinske štete isplati iznos od 1.088,00 kn (tisuću osamdeset osam kuna) sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, koje teku od dana presuđenja, tj. 31. srpnja 2020., do isplate, kao i da tužitelju naknadi trošak ovoga parničnog postupka u iznosu od 4.121,87 kn, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, koje teku od dana presuđenja, tj. 31. srpnja 2020., do isplate, sve u roku od 8 dana. 

 

              Tužitelj se odbija sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 625,01 kn.

 

 

                                                                 Obrazloženje

 

              Tužitelj je utužio tuženika radi naknade štete navodeći u tužbi da je korisnik i posjednik nekretnine-parcele koja u Arkod sustavu nosi br…., te je evidentirana površina cijele parcele 1,22 ha, a od toga pod kulturom kukuruza se nalazi površina od 0,61 ha. Naveo je da je to zemljište 2018., obrađivao, odnosno na istome uzgajao kukuruz, te da su u mjesecu svibnju, lipnju, srpnju i kolovozu 2018., njegove usjeve kukuruza, sustavno uništavale divlje svinje iz lovišta "M.", kojim gospodari tuženik. Prije podnošenja tužbe prijavio je štetu, te je procjenitelj tuženika dana 8. svibnja 2018., napravio pretprocjenu, a dana 24. kolovoza 2018., konačnu procjenu kojom prilikom je utvrđeno da ukupna uništena površina usjeva iznosi 1090 m2 (površina od 610 m2, vađenjem sjemena, te površina od 480 m2, gaženjem stabljika i odgrizanjem zrna), te je prema procijenjenom urodu suhog zrna kukuruza i obzirom na uništenu površinu, utvrđeno da je ukupno uništeno 845 kg zrna kukuruza. Tužitelj je naveo da je prihvatio navedenu komisijsku procjenu tuženika u pogledu ukupne količine uništenog kukuruza u kilogramima, te da uvažavajući uništenu količinu suhog zrna kukuruza i tržišnu cijenu koja na dan podnošenja tužbe iznosi 1,38 kn/kg, smatra da je pretrpio štetu u iznosu od 1.166,10 kn. Naveo je i da se prije podnošenja tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom za naknadu štete koji zahtjev je tuženik primio, ali mu u ostavljenom roku štetu nije naknadio.

 

              Slijedom navedenoga, predložio je donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku da mu na ime naknade štete isplati iznos od 1.166,10 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, kao i da mu naknadi troškove ovoga parničnog postupka.     

             

              U odgovoru na tužbu tuženik je osporio visinu tužbenog zahtjeva. Učinio je nespornim da mu se tužitelj obratio zahtjevom za naknadu štete kako to stoji u tužbi, a na koji zahtjev tužitelja se očitovao, te je tužitelju predložio podmiriti iznos naknade štete prema procijenjenoj vrijednosti, dijelom u novcu, a dijelom u mesu divljači, na što se tužitelj nije očitovao već je podnio tužbu, što tuženik smatra objesnim parničenjem. Tuženik je napomenuo i da je tužitelja obavijestio o postavljanju električnih pastira i potrebi održavanja istih od strane oštećenika, kao jedinih efikasnih repelenata u svrhu sprječavanja štete od divljači, a u skladu sa čl. 79. Zakona o lovstvu, međutim, naveo je da se tužitelj nije pridržavao mjera održavanja električne mreže na svom posjedu, slijedom čega je i sam odgovoran za štetu na usjevima, a što je razvidno i iz zapisnika o očevidu i procjeni štete br…., dakle, tužitelj je samo djelomično pridonio sprječavanju štete, a istu potražuje u cijelosti.

 

              Slijedom navedenoga, tuženik je predložio da se tužitelj odbije sa tužbom i tužbenim zahtjevom uz obvezu da mu naknadi troškove postupka.      

 

Nakon provedenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za agronomiju i procjenu poljoprivrednog zemljišta, dipl. ing. D. O., tužitelj je u podnesku od 23. lipnja 2020., te konačno na ročištu održanom dana 7. srpnja 2020., uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem poljoprivrednog vještaka, na način što je predložio da se tuženiku naloži da mu na ime naknade štete isplati iznos od 1.088,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja.

 

Naveo je da prihvaća nalaz i mišljenje poljoprivrednog vještaka u pogledu uništene količine kukuruza od 845 kg, kao i u pogledu tržišne cijene kukuruza prema podacima TISUP-a u iznosu od 1,14 kn/kg bez PDV-a, međutim smatra da se obračun naknade štete za uništenu stvar treba izvršiti prema tržišnoj cijeni koja u sebi uključuje PDV, jer je isti sastavni dio cijene i da bi nadoknadio uništenu količinu kukuruza, morati će na tržištu kupiti identičnu količinu uništenog kukuruza po tržišnoj cijeni koja u sebi uključuje PDV.  

 

U postupku su provedeni dokazi uvidom ispis iz Arkod preglednika, preslik zahtjeva za potporu za 2018., zapisnike o očevidu i procjeni štete od divljači od 8. svibnja 2018. i 24. kolovoza 2018., zahtjev za naknadu štete od 12. lipnja 2019., sa preslikom povratnice, zamolbu od 31. svibnja 2019., račun od 31. svibnja 2019., očitovanje na prijavu štete na usjevima sa preslikom potvrde o primitku, obavijest o postavljanju i poziv za održavanje električnih pastira od 30. rujna 2019., nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka D. O., dipl. ing. agr.,  te su saslušani svjedoci G. H. i M. H.   

 

Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje ZPP), utvrđeno je da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

 

              U ovoj pravnoj stvari nesporno je utvrđeno da je tužitelj 2018. godine, bio korisnik i posjednik nekretnine-parcele u G. V., koja je u Arkod sustavu označena brojem:…,  u površini od 1,22 ha, od čega je kulturom kukuruza bila zasijana površina od 0,61 ha, što proizlazi iz ispisa Arkod preglednika (str. spisa 2), te zapisnika o očevidu i procjeni štete od divljači br…, od 8. svibnja 2018., te br…od 24. kolovoza 2018 (str. spisa 14-15), a isto niti tuženik ne osporava.  

 

              Kao nesporno je utvrđeno i da je na usjevima kukuruza koje je tužitelj zasijao na navedenoj nekretnini, 2018., divljač iz lovišta M., kojim gospodari, odnosno u kojem je tuženik lovoovlaštenik, počinila štetu, pa je tuženik pasivno legitimiran u ovome postupku, što niti ne osporava, a navedeno je razvidno i iz spomenutih zapisnika o očevidu i procjeni štete od divljači sačinjenim od procjenitelja iz trgovačkog društva P. d.o.o., V.

 

              Nesporno je i da je konačnom procjenom od strane ovlaštenog procjenitelja tuženika u zapisniku od 24. kolovoza 2018., utvrđeno da ukupna uništena površina usjeva iznosi 1090 m2 i to površina od 610 m2 koja je uništena vađenjem sjemena, te površina od 480 m2, gaženjem stabljika i odgrizanjem zrna, te je prema procijenjenom urodu suhog zrna kukuruza i obzirom na uništenu površinu, utvrđeno da je ukupno uništeno 845 kg zrna kukuruza, što je razvidno iz zapisnika o očevidu i procjeni štete od divljači od 24. kolovoza 2018. (str. spisa 15), a niti ove činjenice tuženik ne osporava.

 

              Sporna je visina tužbenog zahtjeva, te osnovanost prigovora tuženika o doprinosu tužitelja nastanku, odnosno visini štete.

 

              U podnesku od 10. listopada 2019., tužitelj je učinio nespornim da mu je tuženik predložio štetu naknaditi djelomično u mesu divljači, vezano s čime se ističe da tužitelj nije bio dužan primiti takav vid obeštećenja, jer je tuženik sukladno odredbi čl. 1085. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO) dužan tužitelju kao oštećeniku štetu naknaditi isključivo u novcu, pa nema niti govora da se ovdje radi o obijesnom parničenju.

 

              U odnosu na obavijest o postavljanju i pozivu za održavanje električnih pastira koju je tuženik dostavio u privitku odgovora na tužbu (str. spisa 27), navodi se da se radi o obavijesti od 30. travnja 2019., slijedom čega ista nema veze sa predmetnom štetom koja je nastupila 2018. godine.

 

Napose se ističe kako se tuženik u odgovoru na tužbu pozvao na odredbu čl. 79. Zakona o lovstvu, koji se ne primjenjuje u ovoj pravnoj stvari, obzirom da je taj Zakon (Narodne novine 99/18, 32/19, 32/20) stupio na snagu 17. studenog 2018. godine. U konkretnom slučaju radi se o šteti koja je tužitelju nastala u mjesecu svibnju, lipnju i kolovozu 2018., za vrijeme važenja Zakona o lovstvu (Narodne novine 140/05, 75/09, 153/09, 14/14, 21/16, 41/16, 67/16, 162/17), koji se ima primijeniti u ovoj pravnoj stvari, sukladno odredbi čl. 101. Zakona o lovstvu (Narodne novine 99/18, 32/19, 32/20).

 

              Uvidom u zapisnike o očevidu i procjeni štete od divljači od 8. svibnja 2018. i 24. kolovoza 2018. (str. spisa 14-15) sačinjenim od strane ovlaštenog procjenitelja iz trgovačkog društva P. d.o.o. iz V., koji je na procjenu pozvan od strane tuženika, kako je već naprijed navedeno, kao nesporno je utvrđeno da su divlje svinje 2018., počinile štetu na usjevima kukuruza tužitelja zasijanim u k.o. G. V. i to na ukupnoj površini od 1090 m2, od čega je na površini od 610 m2, šteta nastala vađenjem sjemena, a na površini od 480 m2, gaženjem stabljika i odgrizanjem zrna, uslijed čega je procijenjeno da je tužitelju uništeno 845 kg zrna kukuruza.

 

Na tim zapisnicima navedeno je i da je lovište ograđeno i zaštićeno od izlazaka divljači na parcelu, električnim pastirom. Nije navedeno da je vlasnik parcele, dakle tužitelj dobio od tuženika sredstva zaštite, npr. repelente, a u odnosu na poduzete preventivne zaštitne mjere, navedeno je da je tužitelj iste djelomično poduzeo na način što je na sjevernom dijelu parcele postavio kolce sa PVC vrećicama.          

 

              Svjedok G. H., koji ima njivu pokraj njive tužitelja na kojoj je nastala predmetna šteta, iskazao je da mu je poznato da je tužitelj 2018., svoju njivu zasijao kukuruzom, te da je i na njegovoj i na tužiteljevoj njivi nastala šteta od divljači koju su počinile divlje svinje iz lovišta kojim gospodari tuženik. Iskazao je da je tužitelj u više navrata zvao tuženika zbog pričinjene mu štete, nakon čega je na procjenu štete izašao procjenitelj tuženika. Poznato mu je da je na usjevima tužitelja šteta nastala uslijed rovanja, rušenja stabljika kukuruza, jedenja kukuruza, a obzirom da on i tužitelj imaju njivu do njive, zajedno su poduzimali mjere zaštite od divljači na način što su njive opkošavali,  po noći palili gume, te stavljali vreće, plašila oko njive.

Svjedok je iskazao da je na udaljenosti od oko 200-300 m, od njive tužitelja, tuženik postavio električni pastir, međutim nije ga održavao, nije redovito kosio travu oko pastira, već ju je samo ponekad pošpricao, a čim trava naraste, pastir nema snagu da tjera divljač, pa su zbog takvog postupanja tuženika, on-svjedok i tužitelj vršili košenje trave oko električnog pastira, te popravljali koje na kojem je pastir bio postavljen kada bi ga divlje svinje srušile, međutim, unatoč poduzetim mjerama zaštite došlo je do štete na usjevima kukuruza. Iskazao je i da nikakve druge mjere zaštite tužitelj nije mogao poduzeti nego ga je jedino tuženik mogao odstrelom i izgonom divljači spriječiti štetu. Poznato mu je da tuženik tužitelju nije platio nastalu štetu, te da je tužitelj kukuruz zasijao kako bi ga koristio za svoje potrebe, odnosno za hranjenje svoje stoke, a zbog toga što mu je kukuruz uništen, isti je morao kupiti za prehranu stoke.

 

              Svjedok M. H. je iskazao da u blizini parcele tužitelja u G. V. i on ima svoju parcelu, pa mu je zbog toga poznato da je tužitelj 2018., na svojoj parceli imao zasijan kukuruz na kojem je pričinjena šteta od divljih svinja iz lovišta kojim gospodari tuženik.  Poznato mu je da je tužitelj štetu prijavio i da je netko procijenio štetu, a divlje svinje su na usjevima kukuruza tužitelja počinile štetu rovanjem, rušenjem stabljika kukuruza, jele su kukuruz i sl., a svjedok je iskazao da je on to osobno i vidio. Nadalje je iskazao da je tužitelj poduzimao mjere zaštite od divljači tako što je svoju parcelu opkošavao, stavljao plašila i vreće na granje i kolje. Iskazao je i da je tuženik na udaljenosti od oko 400 m od parcele tužitelja, postavio električni pastir, a koji je po njegovom znanju i viđenju, tuženik slabo održavao, jer je rijetko opkošavao zemljište ispod pastira, pa je viđao tužitelja kako opkošava zemljište ispod pastira, a to je i on-svjedok i osobno radio. Tužitelj je i ispravljao kolje na koje je električni pastir bio postavljen kad bi ga srušile divlje svinje. Prema mišljenju svjedoka, tužitelj nije mogao poduzeti nikakve druge mjere zaštite, osim onih koje je poduzeo, jer su divlje svinje nezaustavljive, čak i bez obzira na postavljeni električni pastir, a osim toga, čak i u prostoru ograđenom električnim pastirom, postoje boravišta divljih svinja koje nit električni pastir ne može zaustaviti jer se nalazi unutar ograđenog prostora. Svjedok je iskazao da tuženik nije tužitelju naknadio štetu nastalu na njegovim usjevima, te da je tužitelj sijao kukuruz koji je koristio za ishranu svoje stoke, da je zemlju obrađivao za svoje potrebe i kukuruz sušio u svojoj kukuruzani, a obzirom na pričinjenu štetu, kukuruz je morao kupovati.

 

              Opisanim iskazima svjedoka, poklonjena je vjera u cijelosti jer su isti iskazivali logično, uvjerljivo, u bitnome suglasno, ono što im je osobno poznato o predmetnom štetnom događaju, kao i iz razloga što se radi o osobama nezainteresiranim za ishod ovoga spora koje nemaju interesa svojim iskazima pogodovati niti jednoj stranci u postupku.            

 

Uobzirujući suglasne iskaze svjedoka G. H. i M. H. vezane za mjere koje je tužitelj poduzeo kako bi spriječio štetu od divljači na svojim usjevima, nije poklonjena vjera navodu iz zapisnika od 8. svibnja 2018. i 24. kolovoza 2018., da je tužitelj samo djelomično poduzeo propisane mjere za sprečavanje štete od divljači. To više, što se na zapisniku od 24. kolovoza 2018., u kojem je konačno procijenjena šteta, uopće niti ne nalazi potpis tužitelja, kao i iz razloga što na okolnost navodno samo djelomično poduzetih preventivnih zaštitnih mjera, tuženik nije predložio saslušati osobu koja je vršila procjenu štete. Tuženik nije dokazao niti da je tužitelju radi sprečavanja štete od divljači dao  kemijska zaštitna sredstva, tj. repelente. Iz suglasnih iskaza svjedoka, utvrđeno je da je tužitelj poduzeo sve preventivne mjere  koje je bio u mogućnosti poduzeti u svrhu zaštite svojih usjeva, čak je umjesto tuženika održavao električni pastir, opkošavajući zemljište ispod pastira i popravljanje kolja na kojima je pastir bio postavljen, međutim, unatoč poduzetim mjerama nastala je šteta.

 

Stoga je neosnovan prigovor tuženika o postojanju doprinosa tužitelja nastanku odnosno visini štete. 

 

              Radi utvrđivanja visine štete nastale na usjevima tužitelja, proveden je dokaz  vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za agronomiju i procjenu poljoprivrednog zemljišta D. O., dipl. ing. agr.

 

Nakon uvida u dokumentaciju koja priliježe spisu, u nalazu i mišljenju, vještak je utvrdio da je šteta od divljači na kukuruzu tužitelja ekvivalentna gubitku 845 kg suhog zrna kukuruza. Naveo je da tržišna cijena u vrijeme izrade njegove procjene (12. lipanj 2020.), prema podacima TISUP-a (Tržišni cjenovni informacijski sustav u poljoprivredi) iznosi 1,14 kn/kg, bez PDV-a, što bi odgovaralo šteti u iznosu od 963,30 kn (845 kg x 1,14 kn/kg).   

 

              Na ročištu održanom dana 7. srpnja 2020., vještak je iskazao i da je cijena koju je izrazio u pisanom nalazu i mišljenju, identična i na taj dan, te da se očekuje da će ista biti približno slična do berbe novih kukuruza u mjesecu listopadu (moguća razlika u nekoliko lipa).

 

Kada je vještaku predočen navod iz podneska tužitelja od 23. lipnja 2020., iskazao je da cijena kukuruza uvećana za PDV, u konkretnom slučaju iznosi 1.088,00 kn, obzirom da je PDV na poljoprivredne proizvode 13%, te da ukoliko je poljoprivrednik vlasnik OPG-a, te u sustavu PDV-a u tom slučaju bi cijenu plaćao kao veleprodajnu kako je to izraženo u pisanom nalazu, međutim u slučaju da nije u sustavu PDV-a ili da nema OPG koji bi bio u sustavu PDV-a, cijenu plaća na tržištu sa PDV-om.  Što se tiče tužitelja, iskazao je da je tužitelj zbog uništene količine usjeva kukuruza, morao kupiti zamjensku količinu kukuruza na tržištu, koju je platio 1.088,00 kn sa PDV-om, te da su troškovi branja, kombajniranja, sušenja kukuruza sadržani u izraženoj cijeni i da je tužitelj tu cijenu bio dužan platiti. 

 

Na pitanje da li je električni pastir jedina efikasna mjera zaštite, vještak je iskazao da postoji više mjera zaštite poljoprivrednih kultura od divljači, koje se mogu svrstati u više kategorija i to kao mehaničke (ograda), kemijske (kemijski repelenti), zvučne (plinski topovi koji bukom rastjeruju divljač), te da su tu svakako i električne ograde u vidu električnog pastira.

Iskazao je da svaka od tih mjera pridonosi smanjenju šteta od divljači, te da je praksa dokazala da je u većem ili manjem postotku moguća šteta od divljači i unatoč primjeni svih tih mjera zaštite. Dodao je i da je u praksi najčešći slučaj da lovačko društvo nabavi uređaj električni pastir i da ga na korištenje vlasniku usjeva isključivo za njegovo polje, u kojem slučaju se uobičajeno, potpisuje ugovor u kojem se definira tko je vlasnik električnog pastira, na koji rok se daje na korištenje i koje su obveze korisnika, a to su najčešće obveze održavanja uređaja u funkcionalnosti. Ukoliko takvog ugovora nema između tužitelja i tuženika, mišljenja je da onda tužitelj nije bio dužan održavati električni pastir koji je na većoj udaljenosti od njegovog polja i štiti više polja na dotičnom području.

 

              Tužitelj i tuženik nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke, a i ovaj sud je istome poklonio vjeru, smatrajući ga stručnim, obrazloženim, te danim u skladu sa pravilima znanosti i vještine, a tužitelj je prema istome i uskladio tužbeni zahtjev. 

 

Nakon tako provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da je tužitelj predmetnu štetu koju je počinila divljač na njegovim usjevima kukuruza 2018., prijavio tuženiku, povodom koje prijave je na očevide izašao procjenitelj angažiran od strane tuženika, te je nesporno da je tužitelju pričinjena šteta ekvivalentna gubitku od 845 kg suhog zrna kukuruza. Tužitelj je bio dužan kao korisnik zemljišta poduzimati propisane mjere za sprečavanje štete od divljači, koje je i poduzimao tako što je opkošavao svoju parcelu, palio gume, stavljao plašila i vreće na kolje oko njive, te održavao električni pastir koji je bio postavljen na udaljenosti od oko 200 do 400 metara od njegove njive, na način što je vršio košenje trave ispod i oko električnog pastira, te popravljao kolje na kojima je pastir bio postavljen, nakon što bi ga srušile divlje svinje. Tuženik nije dokazao da je kao lovoovlaštenik poduzimao sve zakonom određene mjere za sprečavanje štete od divljači, a kako je već naprijed navedeno, nije dokazao niti da je tužitelju na raspolaganje dao kemijska sredstva zaštite, tj. repelente, a nije dokazao niti da je sa tužiteljem zaključio ugovor vezan za održavanje električnog pastira, koji inače nije uopće niti bio postavljen neposredno oko parcele tužitelja, već na većoj udaljenosti od njegove parcele, tako da nije bio namijenjen da štiti samo usjeve sa parcele tužitelja, već i usjeve na susjednim parcelama, a bez obzira na to, tužitelj je održavao tako postavljeni električni pastir, međutim, unatoč svim poduzetim preventivnim mjerama, na njegovim usjevima je nastala šteta, slijedom čega je neosnovan prigovor o postojanju doprinosa tužitelja nastanku, odnosno visini štete.

 

Odredbom čl. 75. Zakona o lovstvu (Narodne novine 140/05, 75/09, 153/09, 14/14, 21/16, 41/16, 67/16, 162/17), propisane su mjere za sprečavanje štete od divljači: smanjivanje broja divljači do brojnog stanja koje se može uzgajati u lovištu, osiguravanje dovoljno vode i hrane za divljač u lovištu, čuvanje usjeva i nasada, izgon divljači s ugroženog zemljišta, ograđivanje zemljišta te uporaba mehaničkih, električnih i kemijskih zaštitnih sredstava, vidljivih i zvučnih plašila, elektronskih detektora divljači kao i ostale uobičajene mjere zaštite za određeno područje i vrstu divljači.

              Na temelju odredbe čl. 77. Zakona o lovstvu, obveza je lovoovlaštenika poduzimati određene mjere za sprječavanje štete od divljači, dok su korisnici zemljišta dužni omogućiti poduzimanje mjera za sprječavanje štete od divljači koje terete lovoovlaštenika. Na temelju odredbe čl. 79. st. 1. toč. 1., korisnik zemljišta ima pravo i dužnost odgovarajućim sredstvima poduzimati mjere radi sprečavanja štete od divljači, te u poduzimanju tih mjera surađivati, sredstvima dobivenim od lovoovlaštenika prema njegovim uputama, a u konkretnom slučaju je utvrđeno da je korisnik, odnosno tužitelj poduzeo sve mjere radi sprečavanja štete, sukladno svojim mogućnostima.

 

Smatra se da divljač stalno živi u lovištu u kojem je počinjena šteta, ako lovoovlaštenik u tom lovištu ne dokaže protivno, a u ovome postupku tuženik protivno nije dokazao.

 

U konkretnom slučaju, tužitelj nije sprečavao lovoovlaštenika da poduzima mjere za sprječavanje štete, a pravo da sam poduzima odgovarajuće mjere zaštite, tužitelj je koristio. U zapisnicima o očevidu i procjeni štete od divljači, sastavljenim i potpisanim od strane ovlaštenog procjenitelja kojega je tuženik sam angažirao, nije navedeno na kojoj se blizini nalaze poljoprivredne površine koje je tužitelj obrađivao i na kojima mu je nastala šteta od divljači iz lovišta kojim gospodari tuženik, u odnosu na to državno lovište, a čak i da se ta poljoprivredna zemljišta nalaze u blizini državnog lovišta, nije dokazano da bi tuženik tužitelju zabranio da ta zemljišta obrađuje, niti mu je to mogao zabraniti. Nadalje u zapisnicima nije navedeno da bi se radilo o česticama u blizini naselja do 300 m.

 

Dakle, tužitelju je uništeno ukupno 845 kg suhog zrna kukuruza, a na dan zaključenja glavne rasprave, tj. 7. srpnja 2020., cijena suhog zrna kukuruza bez PDV-a, iznosila je 1,14 kn/kg, a sa PDV-om koji na poljoprivredne proizvode iznosi 13%, 1,288 kn/kg, tako da u konkretnom slučaju šteta od divljači na usjevima kukuruza tužitelja iznosi 1.088,00 kn sa PDV-om.

 

              Iz iskaza saslušanih svjedoka te nalaza i mišljenja poljoprivrednog vještaka, utvrđeno je da je tužitelj zbog uništene količine usjeva kukuruza morao kupiti zamjensku količinu kukuruza na tržištu koju je platio 1.088,00 kn. Tuženik nije dokazao da je tužitelj poljoprivrednik vlasnik OPG-a, te da je u sustavu PDV-a, u kojem bi slučaju platio veleprodajnu cijenu bez PDV-a. Čak naprotiv iz preslika zahtjeva za potporu za 2018. (str. spisa 3-13), razvidno je da je tužitelj taj zahtjev podnio kao fizička osoba, a ne kao vlasnik OPG-a.

 

              Stoga tužitelj ima pravo na naknadu štete prema tržišnoj cijeni koja u sebi uključuje PDV, jer je PDV sastavni dio cijene. Tužitelj je da bi nadoknadio uništenu količinu kukuruza istu morao kupiti na tržištu, po tržišnoj cijeni koja u sebi uključuje PDV. U situacijama u kojima oštećenik ima pravo na naknadu štete, isplatom novčanog iznosa, naknada se određuje u onom iznosu koji je prema redovnom tijeku stvari potreban da bi se materijalna situacija oštećenika dovela u prijašnje stanje, a u konkretnom slučaju radi se o nenovčanoj imovinskoj šteti, u kojem slučaju oštećenik ima pravo na naknadu štete prema cijenama u vrijeme presuđenja, koja uključuje i PDV. 

 

Stoga je uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, valjalo naložiti tuženiku, a na temelju odredbe čl. 83. st. 1. Zakona o lovstvu, u svezi s odredbom čl. 1090. ZOO-a, da tužitelju naknadi štetu u iznosu od 1.088,00 kn, kako tužbom i potražuje.

 

U ovoj pravnoj stvari radi se o nenovčanoj imovinskoj nerepariranoj šteti, visina koje je utvrđena prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke,  sukladno odredbi čl. 1089. st. 2. ZOO-a.

             

Obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete, pa na naknadu novčane imovinske štete, zakonska zatezna kamata teče od dana nastanka štete kada se šteta smatra dospjelom, a na iznos naknade štete za uništene usjeve dosuđene u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, zakonska zatezna kamata teče od dana presuđenja, jer je riječ o nenovčanoj imovinskoj šteti, pa je stoga tužitelju valjalo dosuditi i zakonske zatezne kamate kako tužbom potražuje od dana presuđenja, tj. 31. srpnja 2020. godine. 

 

Visina stope zakonske zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.

 

Odluka o parničnom trošku određena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, u svezi sa odredbom čl. 155. ZPP-a.

 

Visina troškova određena je prema vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku, te u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje OT). 

 

              Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška konferencije sa strankom u iznosu od 500,00 kn, obzirom da se sam sastanak stranke sa odvjetnikom radi zastupanja u pojedinom predmetu ne priznaje kao trošak za sudjelovanje na konferencijama, obzirom na potrebu dosljedne primjene odredbe tbr. 31 OT, kao i iz razloga što u troškovniku nije navedeno, niti koliko je navodna konferencija trajala, niti u čemu se sastojala.

 

              Trošak tužitelja sastoji se od sastava tužbe po tbr. 7/1 OT u iznosu od 250,00 kn, sastava zahtjeva za naknadu štete po tbr. 28 OT u iznosu od 250,00 kn, sastava podnesaka od 10. listopada 2019. i 23. lipnja 2020. po tbr. 8/1 OT u iznosima od po 250,00 kn, zastupanja po punomoćniku na ročištima održanim dana 4. ožujka 2020. i 7. srpnja 2020. po tbr. 9/1 OT u iznosima od po 250,00 kn, pristupa na ročište dana 5. lipnja 2020. po tbr. 9/5 OT u iznosu od 62,50 kn, pristupa na ročište za objavu presude po tbr. 9/3 OT u iznosu od 125,00 kn, pribave isprava po tbr. 32/3 OT u iznosu od 250,00 kn, PDV-a u iznosu od 484,37 kn, a ne kako je u troškovniku traženo, troška poljoprivrednog vještačenja u iznosu od 1.500,00 kn, te sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 200,00 kn, što ukupno iznosi 4.121,87 kn, koji trošak je u cijelosti osnovan i u skladu sa OT, pa ga je tužitelju valjalo dosuditi, a sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 625,01 kn, odbiti.  

 

              Uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, odlučeno je kao u izreci.

 

                                             U Novoj Gradiški, 31. srpanj 2020.                                                         

                                                                                            Sutkinja

 

                                                                                          Mirjana Šebalj Meglajec v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 8 dana po primitku prijepisa istih. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna pisana primjerka pozivom na br. gornji. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. stavka 2. točke 3. istoga Zakona. U postupku u povodu žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370. ZPP-a.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava  presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.