1

Poslovni broj: Gž-519/2019-2

 

 

Poslovni broj: Gž-519/2019-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sucu Milošu Lojenu kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužiteljice D. M. E., OIB..., B., zastupane po punomoćnici M. J., odvjetnici iz R., protiv tuženice M. M. O., OIB ..., Rijeka, radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3073/2017-15 od 14. prosinca 2018. godine, 31. srpnja 2020.,

 

presudio je

 

Odbijaju se žalbe tužiteljice kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3073/2017-15 od 14. prosinca 2018. godine.

 

Obrazloženje

 

Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

„1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Obvezuje se tužena M. M. O. iz R., isplatiti tužiteljici D. M. E. iznos od ukupno 3.750,00 CHF (tritisućesedamstopedesetšvicarskihfranka) plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate te isplatiti istoj daljnji iznos od 4.000,00 EUR (četiritisućeeura) plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate s zateznom zakonskom kamatom koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena   tekućom na iznose od:

- 300,00 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate počev od 31. ožujka 2003. pa do isplate

- 250,00 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate počev od 02. svibnja 2003. pa do isplate

- 4.000,00 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate počev od 3. studenog 2003. pa do isplate

- 600,00 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate počev od 18. travnja 2005. pa do isplate

- 600,00 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate počev od 09. prosinca 2009. pa do isplate

- 1.500,00 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate počev od 05. prosinca 2013. pa do isplate

- 500,00 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate počev od 14. prosinca 2006. pa do isplate

sve u roku od 15 dana.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu joj parničnog troška."

Protiv prvostupanjske presude pravodobnu i dopuštenu žalbu podnijela je tužiteljica po punomoćnici odvjetnici neposrednom predajom tog podneska 27.12.2018. zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu i preinači pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz naknadu parničnog troška i troška žalbenog postupka.

Pravovremenu i dopuštenu žalbu protiv prvostupanjske presude podnijela je tužiteljica i osobno poštom preporučeno 29.12.2018. godine te se razabire da je žalba podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i u toj žalbi tužiteljica predlaže usvajanje žalbe i preinačenje presude te usvajanje tužbenog zahtjeva uz naknadu svih troškova parničnog postupka.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalbe tužiteljice nisu osnovane.

U ovom sporu prvostupanjski sud je odlučivao o novčanom tužbenom zahtjevu tužiteljice za isplatu 3.750,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i iznosa od 4.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti s kamatama kako je to specificirano u tom tužbenom zahtjevu na pojedine iznose glavnice.

Nakon ocjene provedenih dokaza koji su navedeni u obrazloženju prvostupanjske presude utvrđeno je slijedeće činjenično stanje:

- da iznosi, i to; od 300 CHF predan od strane tužiteljice tuženoj 31. ožujka 2003., iznos od 250 CHF predan 2. svibnja 2003., te iznos od 4.000,00 eura predan 3. studenog 2003., nisu predani kao pozajmica već su ti iznosi predani na ime pokrića pogrebnih troškova majke stranaka, te kao rođendanski poklon tuženoj (300 odnosno 250 CHF), a iznos od 4.000,00 eura na ime isplate suvlasničkog dijela za tuženu glede stana u R., koji su stan stranke zajedno sa sestrom A. M. naslijedile iza smrti njihove majke, te da je u odnosu na ove zatražene iznose isplate osnovan prigovor zastare tuženice obzirom na zastarni rok od pet godina iz odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 125/11 i 78/15 – dalje u tekstu: ZOO),

- da iznos od 600 CHF predan 18. travnja 2005. nije zajam tužiteljice tuženoj već iznos za uređenje grobnog mjesta njihove majke, a iznos od 600 CHF predan 9. prosinca 2009. je tužiteljica predala tuženoj za pokriće odvjetničkih i sudskih troškova nastalih u postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice u pogledu stana koji se vodio pred istim sudom pod brojem R1-283/08, osim toga, da je u odnosu na ove iznose osnovan i prigovor zastare tuženice obzirom na propisani opći zastarni rok od pet godine iz odredbe čl. 225. ZOO,

- da iz provedenih dokaza proizlazi da je neosnovani dio tužbenog zahtjeva za iznos od 1.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s kamatom od 5. prosinca 2013. budući to slijedi iz ocjene iskaza svjedoka A. E., supruga tužiteljice te iskaza tužene, jer je taj iznos predan od strane tužiteljice tuženoj za podmirenje dugovanja za pričuvu za stan u R. na adresi Z. K. koji su stranke naslijedile zajedno sa sestrom A., a da je također neosnovan i dio tužbenog zahtjeva za isplatu 500 CHF koji je prema tvrdnjama tužiteljice iz tužbe i u postupku pozajmljen tuženici budući isto nije dokazano (tvrdnja tužiteljice da je novčani iznos od 500 CHF uplaćen na račun B. B., pa da je suprug B. B. taj novac predao tuženici).

Ovo su temeljni razlozi prvostupanjskog suda zbog kojih je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice prvenstveno primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 219. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP) te odredbe čl. 221.a. istog zakona, i zbog zastare primjenom čl. 225. st. 1. ZOO-a, te je prvostupanjski sud konačno i odbio zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova, a sve kako je to pobliže navedeno u izreci presude.

Utvrđeno činjenično stanje te primjenu materijalnog prava prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

U postupku koji je prethodio pobijanoj presudi te i samoj presudi nisu počinjene bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Naprotiv, presuda ima jasne razloge i da se ispitati, i donesena je nakon pravilne ocjene izvedenih dokaza u smislu čl. 8. ZPP-a i sud je dao razloge zbog čega prihvaća iskaz tuženice te je pravilno ocjenjen i iskaz svjedoka A. E. supruga tužiteljice koji je svjedok "po čuvenju", te da svojim iskazom pogoduje tužiteljici radi uspjeha u sporu.

Prvostupanjski sud je također u vezi sa prije navedenim provedenim dokazima ocijenio i činjenicu da su stranke zajedno sa sestrom A. nasljednice iza svoje pokojne majke I. M. rođ. M., te da je doneseno rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Rijeci broj O-853/03 od 3. listopada 2003. godine kojim su nasljednice, ovdje parnične stranke, te njihova sestra A. M. J. naslijedile stan u R., opisan u pravomoćnom rješenju Općinskog suda u Rijeci broj R-I-283/08 od 19. listopada 2009. koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Rijeci br. Gž-211/10-2 od 19. ožujka 2020., a kojim se ta nekretnina, stan, razvrgava civilnom razdiobom.

Preciznije, prema stanju spisa predmeta još uvijek nije došlo do realizacije navedenog rješenja i navedene civilne diobe iako tužiteljica u tužbi i u postupku tvrdi da je između parničnih stranaka postignut dogovor da 1/3 stana u Rijeci vrijedi 20.000,00 eura te je na ime toga tužiteljica tuženici isplatila 4.000,00 eura 3.11.2003., 300 CHF 31.3.2003., 250 CHF 2.5.2003., te 600 CHF 18.4.2005.

U samoj tužbi, historijatu tužbe tužiteljica tvrdi da je navedene dužne utužene iznose isplaćivala na ime dogovorene cijene za suvlasnički dio tuženice na stanu, dio na ime plaćanja pričuve za stan, za grobno mjesto, na ime pozajmice, te na ime plaćanja odvjetničkih i sudskih troškova, no, međutim da tuženica uopće nije prema dogovorenoj namjeni i svrsi utrošila navedene iznose i pozajmice nije vratila te zbog toga tužiteljica traži povrat navedenih iznosa.

Nakon zaključenja prethodnog postupka određeno je izvođenje dokaza ispitivanjem svjedoka E. A. i B. B. te je određeno saslušanje tužiteljice i tuženice. Tužiteljica nije pristupila na raspravu 6. studenog 2011. godine budući se odrekla svog saslušanja, te je sudu prezentirala izjavu koja se nalazi u spisu predmeta (list 128 spisa).

Prvostupanjski sud je, kako je i prije navedeno, pravilno ocijenio provedene dokaze i temeljem čl. 8. ZPP-a i temeljem pravila o teretu dokazivanja. Tužba tužiteljice je podnesena 6.12.2017. Iznosi koji su po samoj tvrdnji tužiteljice pozajmljeni 31. ožujka 2003., 2. svibnja 2003., 3. studenog 2003., te 18. travnja 2005., 9. prosinca 2009., te 14. prosinca 2006. (iznosi od 300 CHF, 250 CHF, 4.000 eura, 600 CHF, 600 CHF, te 500 CHF, u svakom slučaju su obuhvaćeni zastarom obzirom na opći zastarni rok od pet godina shodno odredbi čl. 225. ZOO-a.

Osim toga, i sama tužiteljica tvrdi da je te iznose davala za određene namjene svojoj sestri, tuženici (vođenje sudskog postupka, razvrgnuća, plaćanje pričuva za stan i grobno mjesto, plaćanje odvjetničkih i sudskih troškova, a s druge strane je sama tuženica (a što djelomično slijedi iz isprava u spisu predmeta) detaljno obrazložila da je sredstva predana po tužiteljici utrošila upravo za namjene vođenja sudskog postupka, plaćanja troškova odvjetnika, plaćanja troškova pričuve stana koji je bio predmet nasljeđivanja, te troškove uređenja grobnog mjesta pok. majke, a da se iznos od 4.000,00 eura odnosi na uplatu njoj, tuženici, za kaparu njezinog suvlasničkog dijela stana, s time da ona, tuženica, nije isplaćena u cijelosti prema dogovoru nje i tužiteljice pa zato nije dužna niti vratiti navedeni iznos.

U odnosu na iznos od 1.500,00 CHF za koji iznos tužiteljica tvrdi da je isplaćen za pričuvu stana te za grobno mjesto, prvostupanjski sud je, a temeljem pravila o teretu dokazivanja utvrdio da se isto odnosi na ta dugovanja, a ne da bi to bila pozajmica tuženici.

U svojoj žalbi, a pobijajući pravilnost primjene materijalnog prava tužiteljica zapravo prigovara utvrđenom činjeničnom stanju, te iznosi razloge koji su opisno bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a (suprotnosti prvostupanjske presude između iskaza tuženice te navoda u podnescima tuženice).

No, međutim, činjenično stanje je pravilno utvrđeno, kako je prije navedeno, a pretežni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice obuhvaćen je zastarom, osim iznos od 1.500,00 CHF koji je predan tuženici 5. prosinca 2013., no međutim, sa sasvim određenom namjenom, no tužiteljica nije dokazala da tuženica ne bi predmetni iznos namjenski iskoristila (plaćanje troškova pričuve za stan i grobne naknade za grobno mjesto pok. majke). Materijalno pravo je stoga pravilno primijenjeno kada je sud prihvatio prigovor zastare u odnosu na pretežni dio tužbenog zahtjeva te je utvrdio da se između stranaka u odnosu na preostali dio dužnog iznosa od 1.500,0 CHF ne radi o zajmu tužiteljice tuženici, već o predaji novca za plaćanje dugova koji se odnosi na stan u suvlasništvu odnosno na troškove grobnog mjesta njihove majke. Tome u prilog govori i činjenica da je tužiteljica živjela i živi u inozemstvu u Š., B., a tuženica živi u R., te je logično da je realno ista mogla obavljati u R. sve poslove vezano za vođenje sudskog postupka koji je prije spomenut oko razvrgnuća suvlasništva, te poslove oko namirenja dužnih računa. Zbog toga prvostupanjska presuda nije opterećena navedenom bitnom povredom, naprotiv ima jasne razloge.

Slijedom toga žalba podnesena po punomoćnici odvjetnici u okviru prezentiranih žalbenih razloga, a i ostalih razloga je neosnovana.

Žalba koju je podnijela tužiteljica osobno sadrži činjenične prigovore te tvrdnje koje je tužiteljica mogla iznositi u postupku prilikom svog saslušanja od kojeg je odustala te je stoga s tim svojim pravom je prekludirana u smislu odredbe čl. 352. st. 1. ZPP-a.

Zbog toga i ovaj drugostupanjski sud prilikom ocjene osnovanosti žalbe tužiteljice osobno nije razmatrao te navode, a s druge strane je prvostupanjski sud upravo temeljem raspoloživih dokaza, dakle svih onih koje je tužiteljica predložila donio pobijanu presudu. Upravo je bio procesno-pravni rizik same tužiteljice koje će dokaze predložiti u ovom postupku radi utvrđenja činjenica na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev, pa kako je sama odustala od svog saslušanja u prvostupanjskom postupku i odrekla se je tog prava, to ne može sada, kako je prije izloženo, u žalbi iznositi te tvrdnje i time dovoditi u pitanje pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje.

Nije sporno da je tužiteljica uz samu tužbu priložila i bankarsku dokumentaciju koja se odnosi na pojedine uplate na račun tuženice, te se u spisu nalazi i potvrda u odnosu na otkup suvlasničkog dijela stana te da je istoj isplaćeno 2003. godine 4.000,00 eura na ime djelomične isplate, no međutim, kako je prije ocijenjeno, u ovoj drugostupanjskoj presudi, a navedeno je u prvostupanjskoj presudi, utuženi iznosi obuhvaćeni su pretežno zastarom, a u odnosu na jedan dio tužiteljica nije dokazala pravnu osnovu svog potraživanja – pozajmicu.

Slijedom izloženih razloga prvostupanjska presuda je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrđena, a žalba tužiteljice odbijena kao neosnovana.

 

Koprivnica, 31. srpnja 2020.