Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U RIJECI
Rijeka, Zadarska 1 i 3
Poslovni broj: 4.P-71/2018-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Nataši Malvich,
u pravnoj stvari tužitelja Zavod., OIB: …, protiv tuženika C. O. d.d. Z., OIB: …,
kojeg zastupa punomoćnica A. J., odvjetnica iz Z. odvjetničkog ureda T. Z.-J. i A. J. iz R.,
radi naknade štete 29.221,40 kuna s kamatama, nakon održane glavne i javne rasprave
zaključene 6. srpnja 2020., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika,
30. srpnja 2020.,
p r e s u d i o j e
Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju 29.221,40 kuna zajedno sa zakonskim zateznim
kamatama koje na taj iznos teku od 24. siječnja 2018. do isplate po stopi od 6,82% godišnje, a
u slučaju promjene stope, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 8 (osam) dana.
Obrazloženje
Tužitelj je 24.1.2018. podnio tužbu radi naknade štete od 29.221,40 kuna s kamatama.
Štetu predstavlja 40% isplaćene invalidske mirovine osiguraniku Č. B. za razdoblje od
1.3.2015. do 31.7.2017.. Rješenjem HZMO Područne službe u R. od 15.4.2010. Č.B.
priznato je pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad nastale
djelomično zbog bolesti (60%), a djelomično zbog ozljede izvan rada (40%). Za ozljedu izvan rada
(40%) odgovornost snosi tuženik kao osiguratelj po polici obveznog osiguranja od automobilske
odgovornosti. Ozljedu izvan rada osiguranik tužitelja je zadobio u prometnoj nezgodi od 11.11.2007.
koju je prouzročila V. Ž. u Rijeci, upravljajući vozilom marke F. F. reg. oznake RI ….
Osiguranica tuženika je u vezi te prometne nezgode prekršajno kažnjena rješenjem
Prekršajnog suda u Rijeci broj P-11072/07-LM od 17.1.2008.. Tuženik je tužitelju već naknadio štetu
za prethodna obračunska razdoblja. Kako je tužitelj nastavio s isplatama priznate invalidske mirovine
osiguraniku Č. B., to za daljnje razdoblje od 1.1.2014. do 28.2.2015. zahtjeva naknadu
stvarne štete u visini od 40% od stvarno isplaćene mirovine i to od 29.221,40 kuna na temelju odredbi
čl. 161.-170. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/2013). Obratio se tuženiku
odštetnim zahtjevom od 16.4.1.2018., međutim zatraženi iznos naknade štete nije plaćen. Predložio je
da sud prihvati tužbeni zahtjev.
Tuženik je podnio odgovor na tužbu. Priznao je pasivnu legitimaciju i da je izdao policu
osiguranja od automobilske odgovornosti za vozilo reg. oznake RI …. Osporio je osnovanost
tužbenog zahtjeva. Tužitelj neosnovano zahtjeva obračun stvarne štete prema Zakonu o mirovinskom
osiguranju iz 2013.. Prometna nezgoda se dogodila 11.11.2007. pa se na štetu imaju primijeniti propisi
koji su važili na taj dan, odnosno Zakon o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 102/98) i
Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05). Osporava visinu tužbenog
zahtjeva jer obračun nije sačinjen temeljem propisa koji se ovdje imaju primijeniti. Tvrdi i da je
osiguranik tužitelja 11.7.2012. navršio 65 godina života pa bi tada stekao uvjete za punu starosnu
mirovinu tako da bi stvarna šteta predstavljala jedino iznos eventualne razlike između pune starosne
mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari tužitelj isplaćivao svom osiguraniku i iznosa isplaćene
invalidske mirovine uz uračunavanje doprinosa koji nisu uplaćeni u razdoblju od stjecanja prava na
invalidsku mirovinu pa do navršenih 65 godina života. Na tu okolnost je predložio provođenje dokaza
financijskim vještačenjem. Predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev.
Predmet spora je naknada štete od 29.221,40 kuna s kamatama koja se odnosi na 40%
isplaćene invalidske mirovine Č. B. u razdoblju od 1.3.2015. do 31.7.2017., koja je
djelomično posljedica ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi od 11.11.2007. za koju je
odgovoran tuženikov osiguranik.
Među strankama su nesporne slijedeće odlučne činjenice:
-da je u prometnoj nezgodi 11.11.2007. tužiteljev osiguranik Č. B. zadobio ozljedu izvan rada;
-da je za prometnu nezgodu odgovoran osiguranica tuženika V. Ž. koja je upravljala vozilom F. F. registarskih oznaka RI …;
-da je rješenjem HZMO Područne službe u R. broj … od 15.4.2010. određena isplata
invalidske mirovine osiguraniku Č. B.;
-da je za period od 1.3.2015. do 31.7.2017. tužitelj isplatio 73.053,52 kuna, te da na ozljedu izvan rada pripada 40% što ukupno daje 29.221,40 kuna.
Kako navedene činjenice nisu sporne i kako iste proizlaze iz isprava koje su parnične
stranke dostavile u spis, to sud nije niti provodio dokaze na okolnost utvrđivanja nespornih
činjenica (čl. 221. st. 1. Zakona o parničnom postupku, dalje: ZPP-a, Narodne novine br.
53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08,
57/11, 148/11, 89/14 i 70/19).
Među strankama su sporne slijedeće odlučne činjenice:
-da li se ovdje primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme prometne nezgode 2007. ili u
vrijeme izvršenih isplata invalidske mirovine u utuženom periodu od 2015.-2017., te u svezi s
time i visina stvarne štete;
-da li činjenica što je osiguranik tužitelja 11.7.2012. navršio 65 godina i uvjete za starosnu
mirovinu utječe na tužiteljevo pravo da i nakon tog perioda potražuje stvarnu štetu za
isplaćenu invalidsku mirovinu.
Radi razjašnjenja spornih i odlučnih činjenica sud je proveo dokaz uvidom u
dokumentaciju u spisu, uvidom u tužiteljev spis …, te vještačenjem po vještaku
financijske struke I. M..
Navedene dokaze sud je cijenio svakog zasebno, jednako kao i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, te je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.
Za ocjenu tužiteljeva zahtjeva kao mjerodavno pravo ima se primijeniti Zakon o
mirovinskom osiguranju (dalje: ZOMO-a, Narodne novine broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15,
120/16, 18/18, 62/18, 155/18 i 102/19) koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate
mirovina, budući da je tužitelju nastala šteta isplatom invalidske mirovine, a ne nastankom
štetnog događaja. Pri tome, suprotno tuženikovim navodima, ZOMO u konkretnom slučaju
predstavlja poseban zakon koji ima prednost u primjeni u odnosu na odredbe Zakona o
2
obveznim osiguranjima u prometu i čl. 27. istog. Stoga je sud zahtjev tužitelja sagledao kroz odredbe čl. 161. do 170. ZOMO-a.
Odredbom čl. 164. st. 1. ZOMO koji se primjenjuje u utuženom periodu propisano je
da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ovog zakona i izravno
od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani
od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete). Odredbom čl. 164. st. 5. ZOMO za
utvrđivanje visine stvarne štete u slučaju st. 1. mjerodavne su odredbe ovog zakona.
Odredbom čl. 161. st. 2. ZOMO propisano je naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo
zahtijevati u slučajevima iz ovog zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se
isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava
na mirovinu u punom iznosu. Čl. 162. st. 1. ZOMO Zavod ima pravo na naknadu šteta od
osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost,
djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe.
Tuženik je tvrdio da tužitelj nema pravo na naknadu štete jer je njegov osiguranika 11.
srpnja 2012. navršio 65 godina života te bi po redovnom tijeku stvari tada stekao pravo na
starosnu mirovinu. Radi utvrđenja kolika bi bila pretpostavljena starosna mirovina tužiteljeva
osiguranika predložio je provođenje financijskog vještačenja. Sud je prihvatio dokazni
prijedlog financijskog vještačenja te je vještakom financijske struke imenovao I.
M. koji je pisani nalaz i mišljenje podnio 18.10.2019. (list 81-117 spisa) i usmeno ga
obrazložio na ročištu 6.7.2020. (list 131-133 spisa). Iz nalaza i mišljenja proizlazi da je
vještak izračun pretpostavljene prijevremene i starosne mirovine izvršio na dan 11.7.2012. i
da bi i prijevremena starosna i starosna mirovina bile veće od invalidske koja je određena. Ta
razlika bi se nastavljala za cijelo naredno razdoblje i utuženo. Dakle, da je ostala prijevremena
mirovina i da je osiguranik ostvario starosnu mirovinu, isti trend bi se nastavio i u utuženom
razdoblju pa i danas jer se takav trend nastavlja i dalje zbog usklađenja mirovine sa
troškovima života koja se vrši kontinuirano kako za invalidsku, tako za privremenu starosnu,
tako i za punu starosnu mirovinu. Zaključak vještaka je da bi hipotetska starosna mirovina i
prijevremena starosna mirovina bile uvijek veće od invalidske, te bi se ta razlika kontinuirano
i povećavala.
Na nalaz i mišljenje vještaka stranke nisu imale primjedbi, te ga je sud prihvatio kao
logičan i utemeljen dokumentaciji u spisu i dokumentaciji iz mirovinskog spisa ….
Iako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da bi hipotetska starosna mirovina i
prijevremena starosna mirovina bile uvijek veće od invalidske, sud je ocijenio neosnovanim
tuženikov prigovor da tužitelj ne trpi štetu jer je njegov osiguranik 11. srpnja 2012. navršio 65
godina života zbog čega bi stekao pravo na starosnu mirovinu koja bi bila veća od isplaćene
invalidske u utuženom periodu. Takvi navodi su bez utjecaja na utvrđenu činjenicu da tužitelj
isplaćuje svom osiguraniku invalidsku mirovinu koja je (u razmjeru od 40%) u uzročnoj vezi
sa štetnim događajem za koji odgovornost snosi tuženik i da se slijedom činjenice navršenja
65 godina života po sili zakona stečeno pravo na invalidsku mirovinu ne mijenja u pravo na
starosnu mirovinu. Takvu promjenu osnove za isplatu mirovine ZOMO ne predviđa zbog čega
je tuženikovo osporavanje prava na regresnu naplatu ocijenjeno neutemeljenim. Pritom je
okolnost isplate upravo invalidske mirovine u utuženom razdoblju od 1.3.2015. do 31.7.2017.
utvrđena iz dostavljenih isprava tužitelja. Kako se radi o „stečenom pravu,“ navršenje 65
godina života ne utječe na tužiteljeva regresna prava. Iako je vještak utvrdio da bi hipotetska
prijevremena mirovina i hipotetska starosna mirovina bile veće od invalidske mirovine,
ZOMO ne predviđa "prelazak" invalidske mirovine u starosnu po sili zakonu navršavanjem
65 godina života. Jednako tako i osiguranik tužitelja primitkom invalidske mirovine trpi
svojevrsnu štetu u vidu razlike do starosne mirovine koju nije ostvario, a i tužitelj zbog
neuplaćenih doprinosa.
3
Tužiteljeve isprave s lista 25-34 spisa u pogledu same činjenice izvršenih isplata
invalidske mirovine osiguraniku ocijenjene su vjerodostojnim dokazima. Budući da se temelje
na tužiteljevim službenim evidencijama iste imaju snagu javne isprave.
S obzirom na nespornu odgovornost osiguranika tuženika za „ozljede izvan rada“ koje
je zadobio tužiteljev osiguranik i u vezi kojih je u razmjeru od 40% kod istog nastupila
profesionalna nesposobnost za rad zbog čega mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu, u
postupku je utvrđeno da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu stvarne štete izravno od
tuženika kao društva za osiguranje pozivom na odredbu čl. 164. st. 1. ZOMO.
Odredbom čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a, Narodne
novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) propisano je tko drugome prouzroči štetu dužan je
naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Tužitelj je dokazao
odgovornost vozača vozila osiguranika tuženika, te uzročno-posljedičnu vezu prometne
nezgode s umirovljenjem u brojčanom omjeru od 40% (što tuženik nije niti osporavao).
Kako je sud utvrdio da je vozač vozila osiguranika tuženika odgovoran za prometnu
nezgodu i ozljedu izvan rada koje je zadobio tužiteljev osiguranik, te da je ozljeda izvan rada
u uzročno-posljedičnoj vezi s invalidskim umirovljenjem u brojčanom omjeru od 40%, sud je
pozivom na odredbe čl. 161. st. 1., 2. t. 1., čl. 162. st. 1., čl. 164. st. 1. ZOMO-a, a uz
primjenu odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku isplatu
29.221,40 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, odnosno donio je odluku sukladno
izreci presude.
Odluka o zakonskim zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 183. st. 1. i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a prema stopi zateznih kamata za ostale odnose.
Vrijeme dospijeća obveze tuženika određeno je odredbom čl. 165. st. 3. ZOMO-a.
Navedena odredba propisuje da na svotu potraživanja na ime naknade štete zavod ima pravo
na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom, a koja teče od idućeg dana nakon isteka roka
određenog u pozivu odgovornoj osobi da nadoknadi štetu. Kako je tužitelj pozvao tuženika da
mu naknadi štetu odštetnim zahtjevom od 4.1.2018. (list 35 spisa) koji je tuženik primio
8.1.2019. to tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana koji slijedi istekom roka
od 15 dana u kojem je tuženika pozvao na isplatu, odnosno od 24.1.2018. sukladno odluci
izreke presude.
Slijedom svega iznijetoga, sud je donio odluku kao u izreci presude.
Rijeka, 30. srpnja 2020.
Sudac Nataša Malvich
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8
(osam) dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se
presuda objavljuje u roku od 8 (osam) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem
ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.
Odluka u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba
parničnog postupka iz članka 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog
pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. ZPP-a).
4