Broj: Rev 1346/08

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Srpske pravoslavne crkvene općine iz Z., kojeg zastupa punomoćnik Z. N., odvjetnik u Z., protiv I-tuženika Grada Zagreba, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, II-tuženice R. H. iz Z., koju zastupaju punomoćnici M. K. i Z. H., odvjetnici iz Odvjetničkog društva H. i K. u Z., i III-tuženika Fonda za naknadu oduzete imovine iz Z., radi  utvrđenja, odlučujući  o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1699/07 od 8. travnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9450/06 od 14. studenoga 2006., u sjednici održanoj 19. studenog 2011.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Odbija se zahtjev II-tuženice R. H. za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništavosti ugovora o prodaji stana od 29. siječnja 1998., sklopljenog između I-tuženika Grada Zagreba i III-tuženika Fonda za naknadu oduzete imovine kao prodavatelja i II-tuženice R. H. kao kupca stana u Z., …, VI. kat desno, sastojećeg se od 4,5 sobe i ostalih prostorija, površine 121,81 m2, te utvrđenja pravne nevaljanosti uknjižbe prava vlasništva R. H. do koje je došlo na temelju tog ugovora, uz uspostavu ranijeg zemljišno-knjižnog stanja. Ujedno je tužitelju naloženo naknaditi tuženicima parnični trošak, i to I-tuženiku u iznosu od 3.000,00 kn  a II-tužiteljici u iznosu od  9.760,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev, podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju podnijela je II-tuženica koja predlaže da se revizija tužitelja odbije kao neosnovana  i istoga obveže na naknadu troškova odgovora na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Sukladno odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 - dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4.  u svezi s čl.  34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj  84/08), ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj u reviziji ponajprije ističe da je 16. ožujka 2004. upisan u evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj pod „nešto drukčijim nazivom“ - Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj, Eparhija zagrebačko-ljubljanska, Crkvena općina Z., te da je stoga u postupku kao tužitelj sudjelovala osoba (Srpska pravoslavna crkvena općina u Z.) koja ne može biti stranka u postupku, čime da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Međutim, iznošenje tog procesnog prigovora u reviziji u ovom slučaju nije dopušteno. Naime, u smislu odredbe čl. 385. st. 2. ZPP protiv drugostupanjske presude kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda revizija  se  zbog rečene bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 354. 2. toč. 8. ZPP) može izjaviti samo ako je podnositelj revizije zbog te povrede žalbom pobijao prvostupanjsku presudu, ili ako je ta povreda učinjena tek u drugostupanjskom postupku. Kako tužitelj zbog te navodne bitne povrede nije žalbom pobijao prvostupanjsku presudu, a niti je ista učinjena tek u drugostupanjskom postupku (naziv tužitelja kako je označen u tužbi nije mijenjan tijekom postupka), taj prigovor ovaj sud nije niti mogao uzeti u razmatranje.

Neovisno o tome, ipak treba reći da identitet tužitelja u ovom slučaju nije ničim doveden u sumnju. Naime, sam tužitelj je u svojoj tužbi od 21. ožujka 2005. naznačio osobu tužitelja kao Srpska pravoslavna crkvena općina u Z. i to unatoč činjenici da je isti u evidenciji  vjerskih zajednica već bio upisan pod nešto drukčijim nazivom, te tijekom postupka nije ukazivao na svoj donekle izmijenjeni naziv, iz čega je razvidno da je riječ o istovjetnoj osobi tužitelja koja je mogla sudjelovati kao stranka u postupku, pa je utoliko taj prigovor i neosnovan.

Nadalje, suprotno navodima revizije pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji imaju uporište u činjeničnom supstratu provedenog postupka, ti razlozi nisu nejasni niti proturječni, a također ne postoji niti proturječje između obrazloženja nižestupanjskih presuda. Prema tome, presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, pa stoga nije ostvaren  revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Također, nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji stana, sklopljenog prema odredbama čl. 24. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 92/96 - dalje: Zakon o naknadi) i podrednom primjenom odredbi Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, broj 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94,  44/94, 47/94, 58/95, 11/96, 68/08 - dalje: ZPS) između I-tuženika Grada Zagreba kao prodavatelja i II-tuženice R. H. kao kupca, a iz razloga što tužitelj smatra da je sporni stan u njegovom vlasništvu.

U postupku je utvrđeno da je predmetna zgrada (uključujući i sporni stan) nacionalizirana predniku tužitelja, da je tužitelj pravodobno podnio zahtjev za povrat na temelju Zakona o naknadi, te da je R. H. otkupila sporni stan kao ranija nositeljica stanarskog prava, a da je ugovor o prodaji od 29. siječnja 1998. sklopio Grad Zagreb u ime i za račun Fonda za naknadu oduzete imovine.

Tužitelj je ustao predmetnom tužbom navodeći da je predmetni ugovor ništav iz sljedećih razloga: 1) da Grad Zagreb 1998. nije bio ovlašten za sklapanje ugovora o prodaji nacionaliziranih stanova, već da je tada prodavatelj mogao biti samo Fond za naknadu oduzete imovine, 2) da je ugovor  protivan odredbama Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba („Narodne novine“, broj  53/90, 61/91,25/93 i 70/93 - dalje: Zakon o zabrani) i 3) da tužitelj kao prijašnji vlasnik nije obaviješten o tome da je podnesen zahtjev za otkup stana, a kako je to propisano odredbom čl. 24. st. 1. Zakona o naknadi.

Nižestupanjski sudovi su navedene tvrdnje tužitelja ocijenili neosnovanim i stoga odbili tužbeni zahtjev, čime su prema nalaženju ovog suda pravilno primijenili materijalno pravo.

Sporno je, kao što je već rečeno, je li Grad Zagreb bio ovlašten sklopiti ugovor o prodaji stana.

Prema odredbi članka 24. st. 1. Zakona o naknadi,  zahtjev za otkup stana stanar podnosi Fondu za naknadu oduzete imovine.

Međutim, Vlada Republike Hrvatske je na temelju ovlaštenja iz čl. 79. Zakona o naknadi donijela Uredbu o davanju ovlasti Fondu u stambenom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 111/96), koja u čl. 1. propisuje da do ustrojavanja Fonda za naknadu oduzete imovine, osobe koje su  pravo na otkup stana stekle na temelju Zakona o naknadi, zahtjev za otkup stana podnose Fondu u stambenom gospodarstvu, odnosno pravnoj osobi koja obavlja poslove iz nadležnosti Fonda, općine, odnosno grada prema mjestu gdje se stan nalazi.

U tom smislu se u Gradu Zagrebu zahtjev za otkup nacionaliziranih stanova u Gradu Zagrebu podnosio Fondu Grada Zagreba za vodoprivredu, promet, stambeno i komunalno gospodarstvo.

Člankom 2. stavkom 1. navedene  Uredbe određeno je da Fond u stambenom gospodarstvu ima sva prava i obveze koja glede sklapanja ugovora o prodaji stana na temelju Zakona o naknadi ima Fond za naknadu oduzete imovine, osim isplate naknade prijašnjim vlasnicima.

Nižestupanjski sudovi utvrđuju da navedeno podrazumijeva i pravo da Fond stambenog gospodarstva odnosno Grad Zagreb, u konkretnom slučaju, proda stan kao prodavatelj u smislu članka 24. st. 2. Zakona o naknadi.

Nadalje, člankom 18. Zakona o Fondu za naknadu oduzete imovine („Narodne novine“, broj 69/97 - dalje: Zakon o Fondu) propisano je da stupanjem na snagu tog Zakona, prestaje važiti Uredba o davanju ovlasti Fondu u stambenom gospodarstvu, te pravna osoba koja obavlja poslove iz nadležnosti Fonda, zadržava prava i obveze iz navedene Uredbe glede sklapanja ugovora o prodaji stana s osobama koje su pravo na otkup stekle na temelju Zakona o naknadi, dok Fond ne odluči drukčije. Drukčije je određeno tek Odlukom o davanju ovlasti jedinicama lokalne samouprave i Gradu Zagrebu za sklapanje ugovora o prodaji nacionaliziranih i konfisciranih stanova, koju je Upravni odbor  Fonda  donio  23. lipnja 1998., dakle, nakon sklapanja spornog ugovora o prodaji.

Člankom 31. Odluke o ustrojstvu i djelokrugu upravnih tijela Grada Zagreba („Sl. glasnik Grada Zagreba“, broj 6/97) propisano je da stupanjem na snagu te Odluke, prestaje s radom Fond grada Zagreba za vodoprivredu, promet, stambeno i komunalno gospodarstvo, a člankom 32. iste Odluke propisano je da stupanjem na snagu te Odluke, pojedini gradski uredi preuzimaju poslove koje su do tada obavljali drugi gradski uredi, zavodi i službe, te navedeni Fond grada Zagreba. Na temelju članka 15. te Odluke poslove vezane uz prodaju nacionaliziranih stanova preuzeo je Gradski ured za izgradnju grada, kao upravno tijelo Grada Zagreba.

Iz  navedenog proizlazi da je Grad Zagreb u vrijeme sklapanja spornog ugovora (29. siječnja 1998.) bio ovlašten prodati navedeni stan, kao pravni sljednik Fonda grada Zagreba za vodoprivredu, promet, stambeno i komunalno gospodarstvo. Ta ovlast proizlazi i iz članka 18. Zakona o Fondu.

Konačno, prema odredbi članka 6. naprijed spomenute Odluke o davanju ovlasti jedinicama lokalne samouprave i Gradu Zagrebu za sklapanje ugovora o prodaji nacionaliziranih i konfisciranih stanova („Narodne novine“, broj 97/98), koju je 23. lipnja 1998. donio Fond za naknadu oduzete imovine (stupila na snagu 17. srpnja 1998.), svi ugovori o prodaji nacionaliziranih stanova koje su sklopile pravne osobe na temelju Uredbe o davanju ovlasti Fondu u stambenom gospodarstvu nakon 1. siječnja 1998., a do dana donošenja ove Odluke - konvalidiraju se. Polazeći od sadržaja odredbe citiranog članka, pravilno je drugostupanjski sud ocijenio da su tom odredbom konvalidirani svi ugovori o prodaji stana koje je Grad Zagreb zaključio u svojstvu prodavatelja u gore navedenom vremenskom razdoblju - dakle i sporni ugovor (koji je sklopljen 29. siječnja 1998.), neovisno od citirane Uredbe o davanju ovlasti Fondu u stambenom gospodarstvu, prema kojoj se ovlast za zaključivanje takvih ugovora Gradu Zagrebu daje do trenutka ustrojavanja Fonda za naknadu.

Stoga se suprotni navodi revidenta u tom pogledu ne mogu prihvatiti.

U odnosu na primjenu Zakona o zabrani, sudovi pravilno navode da je člankom 6. Zakona o zabrani određeno da zabrana određena tim zakonom prestaje donošenjem zakonskih propisa o vraćanju nekretnina ili plaćanju naknade za nepokretnu imovinu oduzetu temeljem zakonskih propisa navedenih u čl. 1. tog zakona, te da upravo Zakon o naknadi koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. predstavlja taj zakonski propis - slijedom čega je njegovim stupanjem na snagu  prestala zabrana prijenosa prava raspolaganja propisana Zakonom o zabrani.

Stoga revident pogrešno smatra da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora (29. siječnja 1998.) postojala zabrana raspolaganja, odnosno da je ta zabrana trajala (trebala trajati) do pravomoćnog okončanja postupka po njegovom zahtjevu za vraćanje oduzete imovine.

U odnosu na navode revizije koje je revident isticao i tijekom dosadašnjeg postupka, da kupnja (otkup) predmetnog stana  nije moguća bez prethodne pretvorbe društvenog vlasništva na tom stanu (odnosno nacionaliziranim stanovima uopće), u smislu čl. 77. Zakona o naknadi, treba reći da je pogrešno stajalište nižestupanjskih sudova da je pretvorba provedena na temelju odredbe čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96 - dalje: ZV), odnosno da je na temelju navedene odredbe ZV predmetni stan postao vlasništvo Republike Hrvatske.

Ovo stoga što je pravna osnova pretvorbe odnosno prestanka društvenog vlasništva na nacionaliziranim stanovima sadržana u Zakonu o naknadi. Člankom 22. propisano je da se stanovi oduzeti prijašnjem vlasniku  na temelju propisa iz čl. 2. te akata i načina propisanih člankom 3. tog zakona na kojima postoji stanarsko pravo ne vraćaju u vlasništvo, osim stanova oduzetih prijašnjem vlasniku na temelju propisa o konfiskaciji. Prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu, a stanaru pravo na otkup stana.

Za zaključiti je, dakle, da navedene odredbe Zakona o naknadi predstavljaju izvornu osnovu za prestanak društvenog vlasništva na tim stanovima (omogućavanjem stjecanja vlasništva na istima dotadašnjim nositeljima stanarskog prava), pa je neosnovano pozivanje na nužnost neke prethodne pretvorbe društvenog vlasništva. Ovakvo utvrđenje ne mijenja niti činjenica što je člankom 24. st. 2. Zakona o naknadi propisano da Fond kao prodavatelj i stanar kao kupac zaključuju ugovor o prodaji stana „pod uvjetima propisanim Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, br. 43/92 - pročišćeni tekst, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94 i 58/95) za prodaju stanova u vlasništvu Republike Hrvatske“. Naime, razvidno je da navedenom odredbom nije propisano da ti stanovi postaju državni stanovi, već se samo određuju uvjeti za prodaju istih, a oni su isti kao i za prodaju stanova u vlasništvu države.

Slijedom navedenog ovaj sud nalazi da, unatoč rečenom pogrešnom stajalištu nižestupanjskih sudova, nije bilo zapreke za sklapanje ugovora o prodaji predmetnog stana pozivom na mjerodavne odredbe Zakona o naknadi.

Konačno, vezano za daljnju tvrdnju odnosno ponovljeni prigovor u reviziji - da Fond za naknadu oduzete imovine nije izvijestio tužitelja o podnesenom zahtjevu za otkup predmetnog stana,u smislu odredbe čl. 24. Zakona o naknadi, treba reći da su pravilno nižestupanjski sudovi ocijenili da taj propust nije takvog značaja da bi imao za posljedicu ništavost ugovora o prodaji. To zato jer zbog tog propusta nije došlo do ograničenja ili prestanka nekog tužiteljevog prava.

Dosljedno svemu izloženome, suprotna razlaganja revidenta u reviziji (mada veoma opširna) nemaju opravdanja i ne mogu se prihvatiti.

Prema tome, odbijanjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji predmetnog stana, a posljedično i za utvrđenje pravne nevaljanosti uknjižbe prava vlasništva izvršene na temelju tog ugovora kao i za uspostavu ranijeg zemljišno-knjižnog stanja, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo.

Kako se, dakle, nisu ostvarili istaknuti revizijski razlozi, na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja je odbijena kao neosnovana.

Trošak odgovora na reviziju II-tuženici nije dosuđen, jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 19. studenoga 2011.