Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLITU
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sucu Snježani Cvitanović u pravnoj stvari tužitelja S. T.
iz Z., O.: …, zastupanog po pun. P.
K., odvjetniku iz B., protiv tuženika KF u S., N.
S., O.: …, zastupano po O. M., B. i
V. d.o.o. S., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10.
lipnja 2020. u nazočnosti pun. tužitelja P. K., odvj. iz B., te pun. tužitelja
J. M., odvj. u S., te po objavi dana 29. srpnja 2020.,
p r e s u d i o j e
I.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„Nalaže se tuženiku KF u S., O.: …, da
tužitelju S. T. iz Z., O.: …, na ime
razlike neisplaćene naknade troškova prijevoza isplati iznos od 54.063,55 kn (slovima:
pedesetčetiritisućešezdesetitri kune pedesetipet lipa) zajedno sa zakonskim zateznim
kamatama po kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN
35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za
pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi
HNB izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu uvećanjem za tri postotna poena, tekućom:
- na iznos od 1.438,33 kuna počev od 15.5.2013. godine,
- na iznos od 1.602,19 kuna počev od 15.6.2013. godine,
- na iznos od 1.602,19 kuna počev od 15.7.2013. godine,
- na iznos od 1.602,19 kuna počev od 15.8.2013. godine,
- na iznos od 1.602,19 kuna počev od 15.9.2013. godine,
- na iznos od 1.602,19 kuna počev od 15.10.2013. godine,
- na iznos od 1.602,19 kuna počev od 15.11.2013. godine,
- na iznos od 1.602,19 kuna počev od 15.12.2013. godine,
- na iznos od 1,602,19 kuna počev od 15.1.2014. godine,
- na iznos od 1.372,68 kuna počev od 15.2.2014. godine,
- na iznos od 1.372,68 kuna počev od 15.3.2014. godine,
- na iznos od 1.372,68 kuna počev od 15.4.2014. godine,
- na iznos od 1,715,85 kuna počev od 15.5.2014. godine,
- na iznos od 343,17 kuna počev od 15.6.2014. godine,
- na iznos od 686,34 kuna počev od 15.7.2014. godine,
- na iznos od 1.029,51 kuna počev od 15.8.2014. godine,
- na iznos od 1.715,85 kuna počev od 15.10.2014. godine,
- na iznos od 1.715,85 kuna počev od 15.11.2014. godine,
- na iznos od 1.372,68 kuna počev od 15.12.2014. godine,
- na iznos od 1.029,51 kuna počev od 15.1.2015. godine,
- na iznos od 1.372,68 kuna počev od 15.2.2015. godine,
- na iznos od 1.372,68 kuna počev od 15.3.2015. godine,
- na iznos od 1.715,85 kuna počev od 15.4.2015. godine,
- na iznos od 2.059,01kuna počev od 15.5.2015. godine,
- na iznos od 1.715,85 kuna počev od 15.6.2015. godine,
- na iznos od 1.715,85 kuna počev od 15.7.2015. godine,
- na iznos od 1.029,51 kuna počev od 15.8.2015. godine,
- na iznos od 1.029,51 kuna počev od 15.9.2015. godine,
- na iznos od 1.715,85 kuna počev od 15.10.2015. godine,
- na iznos od 1.029,51 kuna počev od 15.12.2015. godine,
- na iznos od 1.372,68 kuna počev od 15.1.2016. godine,
- na iznos od 1.372,68 kuna počev od 15.2.2016. godine,
- na iznos od 1.029,51 kuna počev od 15.3.2016. godine,
- na iznos od 1.372,68 kuna počev od 15.5.2016. godine,
- na iznos od 1.715,85 kuna počev od 15.6.2016. godine,
- na iznos od 1.372,68 kuna počev od 15.7.2016. godine,
- na iznos od 1.029,51 kuna počev od 15.8.2016. godine,
- na iznos od 2.059,01 kuna počev od 15.10.2016. godine, pa sve do isplate,
kao naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po
prosječnoj kamatnoj stopi HNB izračunatoj za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena počev od dana donošenja
prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 8 dan, kao neosnovan.
II. Nalaže se tužitelju S. T. iz Z., O.:
… isplatiti K. u S., S., OIB:
… u roku od 8 dana parnični trošak od 14.303,00 kn.
Obrazloženje
Tužitelj, S. T. iz Z., podnio je tužbu Općinskom radnom sudu u Zagrebu
protiv tuženika KF u S., radi isplate troškova prijevoza 20. prosinca
2017. Obzirom da je tuženik istakao prigovor mjesne nenadležnosti naslovnog suda, to se
Općinski radni sud u Zagrebu rješenjem broj Pr-2419/17-11 od 2. svibnja 2018. oglasio
mjesno nenadležnim, a koje rješenje je potvrdio Županijski sud u Bjelovaru odlučujući o žalbi
tužitelja rješenjem broj GžR-170/18-2 od 10. srpnja 2018. Nakon pravomoćnosti rješenja o
mjesnoj nenadležnosti Općinskog radnog suda u Zagrebu isti sud je ovaj predmet dostavio
Općinskom sudu u Splitu te je isti zaprimljen kod toga suda 18. rujna 2018. pod gornjim
poslovnim brojem.
Tužitelj u tužbi navodi kako je bio zaposlenik tuženika na poslovima redovitog profesora u
trajnom zvanju za znanstveno područje društvenih znanosti, polje kineziologije, predmeti
košarka i teorija treninga sve do umirovljenja 20. rujna 2016. Za vrijeme trajanja radnog
odnosa tužitelj je iz svog mjesta prebivališta umjesto rada putovao na relaciji Z.-S.-
Z. radi čega je ostvarivao pravo naknade troškova prijevoza. međutim, tuženik mu nije
isplaćivao stvarni iznos troška prijevoza na navedenoj relaciji. Tužitelj smatra da mu
temeljem odredbi TKU-a za službenike i namještenike u javnim službama, pravilnika o radu
tuženika, kao i Ugovora o radu pripada naknada troškova prijevoza u visini 0,65 kn po
prijeđenom kilometru a ne iznos koji mu je tuženik paušalno isplaćivao. Kroz utuženo
razdoblje sukladno raspredu svojih zaduženja kod tuženika tužitelj je iz Z. u S.
putovao u svrhu održavanja predavanja, seminara, vježbi, ispita kao i sudjelovanja u radu
fakultetskog vijeća. Obzirom na specifičnost radnog angažmana tužitelj je 4-5 puta u mjesecu
iz svog mjesta prebivališta putovao na posao u mjesto rada i natrag, pa je iznos razlike
neplaćenih stvarnih troškova prijevoza uvažavajući djelomičnu isplatu tih troškova od strane
tuženika prema procjeni 1.800,00 kn mjesečno. Radi navedenog, tužitelj predlaže sudu
donijeti presudu kojom bi se obvezao tuženik na isplatu razlike troškova prijevoza u iznosu od
75.600,00 kn zajedno sa zz kamatama a sve za razdoblje od 1. travnja 2013. do 30. rujna
2016. kao i naknaditi mu prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 8 dana.
Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je tužitelj 19. studenog 2014. podnio zamolbu za
naknadu troškova prijevoza a temeljem čl. 67. st. 8. TKU-a kojom traži naknadu troškova
mjesnog i međumjesnog prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla budući da živi u
zagrebu a u razdoblju od 4. travnja 2013. pa nadalje. Tuženik je rješenjem od 4. prosinca
2014. tužitelju odbio zahtjev sa obrazloženjem kako pravo na naknadu troškova prijevoza za
dolazak na posao i povratak s posla ima tek od 1. siječnja 2014. od kojeg dana je raskinuo
sporazum o najmu stana jer je do tog datuma imenovani stanovao na adresi u S.,
te nije ostvarivao pravo na naknadu troškova prijevoza. Dakle, od 1. siječnja
2014. tužitelj je stekao pravo na naknadu troškova prijevoza, što tužitelj potvrđuje zamolbom
od 7. siječnja 2014. te su mu isti troškovi isplaćeni za utuženo razdoblje temeljem ispunjenog
i potpisanog obrasca na kojem su evidentirani stvarni dolasci na posao sukladno čl. 67. st. 5.,
st. 8., te uputama i tumačenjima M. znanosti, obrazovanja i sporta. Tuženik
naglašava kako je tužitelj u zamolbi od 19. studenog 2014. izričito naveo kako na posao
putuje javnim prijevozom pa tako da to među strankama nije sporno, pa je sukladno tom
zahtjevu izvršen obračun putnih troškova. Tuženik je tužitelju isplatio pripadajući putni trošak
a temeljem gore navedenog čl. 67. st. 5. i 8. TKU-a. Tuženik nadalje ističe kako sukladno čl.
67. st. 14. TKU-a naknada troškova mjesnog i međumjesnog prijevoza za dolazak na posao i
povratak s posla neće se isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene
spriječenosti za rad i za druge dane kada zaposlenik više od 2 dana uzastopce nije u obvezi
dolaska na posao, u svezi s čim je tuženik i dostavio izvješće o privremenoj nesposobnosti za
rad kroz utuženo razdoblje na ime tužitelja, kao i odluke o korištenju godišnjeg odmora.
Nadalje, tuženik posebno ističe da je čl. 67. st. 8. TKU-a ugovoreno kako će se troškovi
prijevoza zaposlenicima koji od adrese stanovanja do adrese rada imaju više od 100 km
isplaćivati u iznosu višem od iznosa iz prethodno citiranih odredbi isključivo temeljem
posebne odluke nadležnog ministra za svakog zaposlenika. Po saznanjima tuženika, tužitelj
nikada od nadležnog ministarstva nije zatražio donošenje posebno odluke, pa je tako tuženik
to umjesto njega napravio 8. siječnja 2015. time da je M. 11. svibnja 2015. donijelo
odluku kojom se odbija zahtjev za donošenje odluke o naknadi troškova prijevoza na način
da mu se priznaju troškovi za prijevoz više od 100 km s obrazloženjem kako nema dovoljno
proračunskih sredstava. Upravo radi svega navedenog tuženik je tužitelju isplaćivao troškove
prijevoza u visini od 112,00 kn za svaki dolazak na posao a koji iznos odgovara visini cijene
povratne karte na relaciji Z.-O.-Z. a koja udaljenost iznosi 105 km u jednom
smjeru, sukladno odredbi čl. 67. st. 13. TKU-a te planeru putovanja HAK-a. Slijedom
navedenog tuženik predlaže tužbeni zahtjev tužitelja dobiti te obvezati ga na naknadu parničnog troška.
Tijekom postupka tužitelj ustraje u navodima iz tužbe, ne stavlja prigovor na evidencije
dolazaka i odlazaka s posla za dio utuženog razdoblja od 2014. do 2016. godine, kao i podatke
o korištenju godišnjeg odmora i izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad. Dakle, tužitelj
ustraje u svom traženju da mu se plati stvarni trošak prijevoza jer da tuženik isplatu tih
troškova nije vršio sukladno čl. 67. st. 8. TKU-a ističući kako radi ne donošenja odluke
Ministra tj tog njegovog propusta, tužitelj ne bi trebao snositi negativne posljedice. Tužitelj
nakon izvedenog dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem od strane stalnog
sudskog vještaka za knjigovodstveno-financijske poslove D. K. od 2. listopada
2019. i nadopune od 5. ožujka 2020., je podneskom od 31. ožujka 2020. konačno postavio
tužbeni zahtjev na način da potražuje razliku neisplaćene naknade troškova prijevoza u
ukupnom iznosu od 54.063,55 kn zajedno sa zz kamatama koje teku od 15. dana u mjesecu za
utvrđenu razliku prethodnog mjeseca a za utuženo razdoblje od 4. travnja 2013. pa do 30.
rujna 2016., kao i da mu tuženik naknadi parnični trošak, sve u roku od 8 dana.
Tuženik u nastavku postupka ustraje u navodima iz odgovora na tužbu te posebno ističe kako
tužitelja svakako ne bi pripadala naknada za vrijeme kada je tužitelj koristio godišnji odmor,
te za vrijeme njegove privremene nesposobnosti za rad. Osim toga, tužena je istakla i prigovor
promašene pasivne legitimacije držeći kako bi utuženu tražbinu tužitelj eventualno trebao
potraživati od nadređenog Ministarstva. Nadalje, tuženik je prigovorio iskazima u postupku
saslušanih svjedoka držeći da su isti pristrani a u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev
istome se protivi ističući kako na nalaz i mišljenje sudskog vještaka tuženik nema primjedbi
na sam matematički izračun ali se istome protivi kao nepotrebnim i suvišnim. Isto tako,
tuženik drži kako tužitelja ne bi pripadalo pravo na naknadu troškova prijevoza za razdoblje
od travnja 2013. do siječnja 2014. jer je u tom razdoblju tužitelj živio u neposrednoj blizini
fakulteta u S.. Tuženik spori prosječni broj dolazaka tužitelja na
posao za one mjesece u kojima je tužitelj bio na bolovanju ili je koristio godišnji odmor.
U ovoj pravnoj stvari sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem Ugovora o radu na
neodređeno vrijeme od 1. srpnja 2011., odluku o prestanku radnog odnosa radi odlaska u
mirovinu od 6. rujna 2016., uvjerenja o prebivalištu od 3. studenog 2017., zamolbe za
naknadu troškova prijevoza i za plaćanje troškova smještaja od 19. studenog 2014., izvod iz
pravilnika o radu od 1. srpnja 2010. i 25. ožujka 2015., zahtjev za naknadu troškova prijevoza
i za plaćanje troškova prijevoza od 3. prosinca 2014., mail od 5. svibnja 2014. upućen od
strane U. dekana K.F. S., rješenje sveučilišta u S., KF od 4. prosinca 2014., od 19. prosinca 2014., rješenje Upravnog suda u Osijeku broj
UsI-954/16-9 od 30. lipnja 2017., HAK karta na relaciji Z.-S. sa točnim opisom,
zamolba za naknadu troškova međumjesnog i mjesnog prijevoza od 4. siječnja 2014.,
sporazum o prestanku najma stana u S., od 30. prosinca 2013., ovjerenog u
potpisu 2. siječnja 2014., žalba protiv rješenja od 4. prosinca 2014., kartica poreza na dohodak
od nesamostalnog rada – PK kartica na ime tužitelja od 28. veljače 2008. i 14. siječnja 2014.,
izvadak iz TKU-a (NN 141/12), obrazac PR te izvješća o dolasku na posao od siječnja 2014.
do travnja 2015., karton djelatnika za 2014. godinu sa obračunskim platnim listama za
utuženo razdoblje, izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad kroz utuženo razdoblje,
odluka o korištenju godišnjeg odmora za 2014., 2015. i 2016. godinu, traženje S. u
S., K.F. u S., M. znanosti, obrazovanja i sporta o donošenju
odluke o naknadi prijevoza od 8. siječnja 2015., Mišljenje M. znanosti, obrazovanja
i sporta od 11. svibnja 2015., obrasci od 2. svibnja 2014., odgovor 12. veljače 2013., od 4.
travnja 2012., uputa za postupanje prilikom primjene čl. 67. TKU-a od 14. siječnja 2013.,
tumačenja TKU-a, izvješće o prijeđenoj udaljenosti pri dolasku na posao i odlasku s posla
za 2016. godinu, saslušanje svjedoka P. K., A. P. te tužitelja,
knjigovodstveno-financijsko vještačenje do strane stalnog sudskog vještaka D. K.
od 2. listopada 2019. sa dopunom od 5. ožujka 2020. i ostala spisu priložena dokumentacija.
Stranke su popisale parnični trošak.
Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
Među strankama nije sporno:
- da je tužitelj sa tuženikom zaključio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme 1. srpnja
2011. radi obavljanja poslova redovitog profesora u trajnom zvanju za znanstveno
područje, društvene znanosti, polje kineziologija, predmeti košarka i teorija treninga,
( list 5 spisa)
- da je tužitelju radni odnos prestao radi odlaska u mirovinu 30. rujna 2016. kako to
proizlazi iz uvida u Odluku od 6. rujna 2016. (list 6 spisa), dakle, da je tužitelj kod
tuženika radio od 1. srpnja 2011. pa do 30. rujna 2016.
- da je tužitelj od 21. kolovoza 2007. pa do 4. travnja 2013. bio prijavljen sa
prebivalištem u S. prvo …., a da
od 4. travnja 2013. ima prijavljeno prebivalište u Z. kako to proizlazi iz Uvjerenja o prebivalištu od 3. studenog 2017. (list 7 spisa),
- da je tužitelj sporazumno raskinuo Ugovor o najmu sa najmodavcem 30. prosinca
2013., kako to proizlazi iz uvida u sporazum (list 164-165 spisa),
- da se tužitelj tuženiku obratio zamolbom za naknadu troškova prijevoza i za plaćanje
troškova smještaja 19. studenog 2014. i 3. prosinca 2014., kako to proizlazi iz uvida u
navedene zamolbe (list 8 i 12 spisa)
- da su kroz utuženo razdoblje kod tuženika vrijedili Pravilnici o radu od 1. srpnja 2010.
i od 25. ožujka 2015.,
- da je tuženik rješenjem od 4. prosinca 2014. odbio zamolbu za naknadu troškova
prijevoza, a rješenjem od 19. prosinca 2014. odbio žalbu, kako je to razvidno iz
priloženih rješenja (list 14-15 spisa),
- da je tužitelj pokrenuo upravni spor pred Upravnim sudom u Osijeku koji je donio
rješenje kojim se tužba odbacuje jer da se ne radi o upravnom aktu a u smislu rješenja
tuženika donesenog od 19. prosinca 2014. (list 16 spisa),
- da je prema HAK-u udaljenost između Z. i S. 350,16 km, kako to proizlazi
iz uvida u HAK kartu (list 17-20 spisa),
- da je tuženik tužitelju za utuženo razdoblje isplaćivao troškove prijevoza u visini od
112,00 kn za svaki dolazak na posao za udaljenost 105 km, a sve prema izvješćima o
prijeđenoj udaljenosti pri dolasku na posao i odlasku sa posla kroz utuženo razdoblje
prema obrascu koji je potpisivao tužitelj a sačinjen prema uputi nadležnog
Ministarstva,
- da je kroz utuženo razdoblje tužitelju u pojedinim razdobljima bio privremeno
nesposoban za rad, kako je to razvidno iz izvješća te da je bio na godišnjem odmoru u
razdobljima kako je to navedeno u donesenim odlukama tuženika od 30. lipnja 2014.,
24. lipnja 2015. i 28. lipnja 2016. (list 118-120 spisa),
- da je u to vrijeme vrijedio TKU za službenike i namještenike u javnim službama (NN
141/12),
- matematički izračun osnovnog i dopunskog vještva izrađenog od strane stalnog
sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije D. K.,
Među strankama je sporna osnovanost tužbenog traženja tužitelja za utuženo razdoblje od 4.
travnja 2013. do 30. rujna 2016., odnosno pripada li tužitelju razlika koju je u svom pisanom
nalazu i mišljenju stalni sudski vještak utvrdio za svaki pojedini mjesec utuženog razdoblja, a
prema važećem čl. 67. TKU-a obzirom da granski KU nije regulirao pravo na naknadu
troškova prijevoza s posla na posao, kao i činjenicu da je tužitelj do 30. prosinca 2013. imao
zaključen ugovor o najmu stana u S. iako je prijavio prebivalište u Z. od travnja
2013., uzimajući u obzir i činjenicu da M. znanosti, obrazovanja i sporta nije donio
posebnu odluku upravo za tužitelja kojom bi mu se priznalo pravo na potpunu naknadu
stvarnih troškova prijevoza na posao i sa posla obzirom da je imao prijavljeno prebivalište u
Z. a radio je u S., sve to dovodeći u svezu sa čl. 70. tj 74. Pravilnika o radu koji su
vrijedili kroz utuženo razdoblje i ugovorene primjene povoljnijeg prava za tužitelja kao
radnika iz članka 9. zaključenog Ugovora o radu.
Uvidom u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 01.07.2011. iz čl. 7. razvidno je da će
tužitelju kao radniku za obavljene poslove iz čl. 2. u redovitom radnom vremenu tuženik kao
poslodavac isplaćivati osnovnu plaću i dodatke na plaću kao i ostala materijalna prava
propisana zakonom o plaćama službenika i namještenika u javnim službama, KU-om i
pravilnikom o plaćama, što se utvrđuje rješenjem time da je čl. 9. st. 3. ugovoreno povoljnije
pravo za tužitelja kao radnika u konkurenciji ugovora o radu, zakona, KU-a ili Pravilnika o
radu, uz neposrednu primjenu na ugovorne strane bez izmjene zaključenog Ugovora o radu, a
koje povoljnije pravo je posebno utvrđeno i stavkom 4. čl. 9. Ugovora o radu.
Uvidom u izvatke iz Pravilnika o radu od 1. srpnja 2010. i od 25. ožujka 2015. razvidno je da
je u čl. 70. tj čl. 74. utvrđeno pravo radnika na naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla
u visini cijene utvrđenoj Kolektivnim ugovorom.
Odredbom članka 7.st.3. Zakona o radu ( NN broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13) te
čl. 9.st.3. Zakona o radu ( NN broj 93/14) na isti je način regulirano pravo na
primjenu povoljnijeg prava za radnika jer je istim propisano da ako je neko pravo iz radnog
odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim
između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom primjenjuje se za
radnika najpovoljnije pravo ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.
Dakle, obzirom da se tužitelj potpisom ugovora o radu od 01.07.2011. složio i prihvatio
primjenu navedenih propisa i akata te KU-a iz čl. 7. i 9., prilikom ostvarenja njegovih prava iz
radnog odnosa te ostalih materijalnih prava a u što spada pravo na troškove putovanja na
posao i sa posla, te primjenu povoljnijeg prava u konkurenciji istih, to ovaj sud drži, da se u
konkretnom slučaju na ostvarenje ovo predmetnih spornih tužiteljeva prava a time i visina tj
cijena naknade za prijevoz, ima neposredno primijeniti upravo odredba čl. 67. važećeg
Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenika u javnim službama koji je kroz
utuženo razdoblje vrijedio tj onaj koji je zaključen 12.12.2012. na četiri godine te je vrijedio
do 12.12.2016. a iz čijeg čl. 19.i 20. proizlazi kako tumačenje Povjerenstva za tumačenje
obvezuje sve ugovorne strane zaključenog ugovora. Naime, nema mjesta primjeni
kombinacije dvaju propisa kod ostvarenje pojedinog prava iz rada tj materijalnih prava jer se
može primjenjuje samo jedan propis ili akt koji je povoljniji za radnika propisao ostvarenje
nekog prava.
Stoga, kada se tuženik u svom jednostranom aktu tj Pravilnicima o radu koji su vrijedili kroz
utuženo razdoblje pozvao u čl. 70.tj. 74 na Kolektivni ugovor to je isti to pravo radniku
priznao na način na koji je regulirano Kolektivnim ugovorom u konkretnom slučaju TKU-om,
pa time i visinu cijene tj naknade troškova prijevoza na posao i sa posla, kao i sve tumačenja Povjerenstva koja daje u svezi sa primjenom tog KU-a.
Radi navedenog, nije osnovano traženje tužitelja sa pozivom na odredbu čl. 70. tj 74.
Pravilnika o radu da se za ostvarenje njegovog prava na stvarne troškove prijevoza
primjenjuje naknada od 0,65 po km u visini koja je ugovorena u čl. 67 TKU-a bez obzira što
tužitelju to individualno pravo nije odlukom odobrio nadležni Ministar, tumačeći te odredbe
Pravilnika gramatički, subjektivno i selektivno, protivno namjeri tuženika na reguliranju toga
materijalnog prava.
Naime, iz čl. 67. st. 8. TKU-a proizlazi da je ugovoreno između ugovornih strana da u slučaju
udaljenosti od adrese stanovanja do adrese rada većoj od 100 km, naknada troškova prijevoza
na posao i sa posla mjesnim i međumjesnim javnim prijevozom utvrđuje se u visini od 0,65
kn po prijeđenom kilometru, posebnom odlukom nadležnog ministra. Stavkom 12. istog čl.
ugovoreno je da zaposlenik iz stavka 8. naknadu troškova prijevoza ostvaruje predajom
ispunjenog i potpisanog formulara na kojem evidentira stvarne dolaske na posao osobnim
automobilom i drugim prijevoznim sredstvom te prijeđenim kilometrima za dolazak na posao
i povratak s posla u prošlom mjesecu do 3. dana u mjesecu osim u slučaju spriječenosti kada
ga predaje naknadno nakon prestanka razloga spriječenosti. Stavkom 14. istog članka je
ugovoreno je da naknada troškova mjesnog i međumjesnog prijevoza za dolazak na posao i
povratak s posla neće se isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene
spriječenosti za rad i za druge dane kada zaposlenik više od 2 dana uzastopce nije u obvezi
dolaska na posao.
Uvidom u dopis tuženika upućen nadležnom Ministarstvu od 8. siječnja 2015. razvidno je da
je tuženik od istog Ministarstva s pozivom na odredbu čl. 67. st. 8. TKU-a tražio umjesto
tužitelja donošenje odluke ministra o naknadi troškova prijevoza na posao i sa posla
međumjesnim javnim prijevozom, koji od adrese stanovanja do adrese rada ima više od 100
km.
Iz danog mišljenja nadležnog Ministarstva od 11. svibnja 2015. razvidno je da je isto odbilo
donošenje odluke u odnosu na tužitelja kojom bi mu se priznali stvarni troškovi prijevoza na
posao i sa posla, s uputom da se istima prizna naknada troškova prijevoza u visini troškova
međumjesnog prijevoza koji imaju zaposlenici koji od mjesta stanovanja do mjesta rada su
udaljeni do 100 km, a sve sukladno zaključcima povjerenstva za tumačenje TKU-a.
Uvidom u tumačenje broj 134/15 razvidno je kako se naknada za troškove prijevoza isplaćuje
temeljem TKU-a i to čl. 67., svim zaposlenicima u javnim službama jer od svibnja 2014. niti
jedan granski KU nema odredbu o naknadi troškova prijevoza.
Uvidom u tumačenje 42/67 od 10. svibnja 2013. razvidno je kako sukladno čl. 67. st. 8. TKU-
a naknada troškova prijevoza za poslenicima koji od adrese stanovanja do adrese rada imaju
više od 100 km donosi se isključivo posebnom odlukom nadležnog Ministra za svakog
zaposlenika.
Tumačenje 17/67 od 27. veljače 2013. je izmijenjeno i dopunjeno 17.travnja 2013. je je istim
dano tumačenje na način da ministra može odbiti donošenje posebne odluke o utvrđivanju
naknade troškova prijevoza u visini od 0,65 kn po km.
Po tumačenju 29/67 od 27. ožujka 2013. proizlazi da ako zaposlenik ostvaruje pravo na
naknadu međumjesnog prijevoza iz čl. 67. st. 6. i 8. TKU-a naknada troškova će se obračunati
s obzirom na broj dolazaka na posao, po tumačenju 5/67 od 6. veljače 2013. pod pojmom
adresa stanovanja podrazumijeva se adresa s koje zaposlenik najčešće dolazi na posao i sa
posla a prema tumačenju 6/67 udaljenost između adrese stanovanja i adrese rada utvrđuje se po planeru putovanja HAK-a.
Po tumačenju TKU-a 49/14 iz točke I. razvidno je da radnici koji stanuju preko 100 km
udaljeno od poslodavca ostvaruju pravo na prijevoz temeljem st. 8. čl. 67. a ne temeljem st.
11. dok im se prema točci II. navedenog tumačenja u slučaju da Ministar nije donio odluku o
prijevozu pravo na trošak prijevoza imaju radnici koji stanuju preko 100 km udaljeno od
poslodavca, pravo na trošak prijevoza do 100 km u visini 0,65 kn po prijeđenom kilometru,
ukoliko koriste osobni automobil.
Iz podnesenih zahtjeva za naknadu troškova prijevoza i za plaćanje troškova smještaja od 19.
studenog 2014. i 3. prosinca 2014. razvidno je da se tužitelj obratio tuženiku kao poslodavcu
kojim traži priznanje stvarnih troškova prijevoza s pozivom na odredbu čl. 67. st. 8. TKU-a.
Iz Rješenja od 19. prosinca 2014. koje je donio tuženik razvidno je da je žalbu tužitelja
tuženik odbio kao neosnovanu pozivajući se na tumačenje Z. komisije br. 42/67 od
10. svibnja 2013. čl. 67. st. 8. TKU-a kojom se naknada troškova prijevoza zaposlenicima koji
od adrese stanovanja do adrese rada imaju više od 100 km donosi isključivo posebnom
odlukom nadležnog Ministra za svakog zaposlenika. Već u odgovoru na tužbu tuženik je
tužitelju osporio pravo na bilo kakvu naknadu troškova prijevoza za razdoblje od travnja do
prosinca 2013. a iz razloga što je do 30. prosinca 2013. imao najam stana u S., koji stan je udaljen 300 m od sjedišta tuženika gdje je radio tužitelj pa ga ne
bi pripadala nikakva naknada. Tuženik tužitelju je priznao pravo na naknadu troškova
prijevoza ali od 1. siječnja 2014. po raskidu ugovora o najmu stana u S..
Uvidom u obračunske platne liste kao i izvještaje o naknadi za međumjesni prijevoz pri
dolasku na posao i odlasku sa posla a koje je popunjavao sam tužitelj, razvidno je koliko je
puta tužitelj zbog obveza i obavljanja posla kod tuženika dolazio iz Z. u S. sve za
razdoblje od siječnja 2014. do 30.09.2016.
Iz uvjerenja o prebivalištu razvidno je da je tužitelj prijavio prebivalište u Z. od 4.
travnja 2013. na adresi … pa nadalje, a što je isto razvidno i iz kartice
poreza na dohodak od nesamostalnog rada na ime tužitelja.
Iz Sporazuma od 30.12.2013. potpisanog između tužitelja kao najmoprimca i najmodavca
razvidno je da je ugovor o najmu stana u S., prestao sa danom
30.12.2013. Dakle, tužitelj dok je boravio u S. boravio je do 30.12.2013. u tome stanu.
Tužitelj u svom iskazu navodi kako je kroz cijelo utuženo razdoblje živio u Z. a dolazio
raditi u S. i to 4-5 puta mjesečno. Putovao je autobusom a tuženik mu nije nadoknadio
putni trošak. Tuženik mu je priznavao trošak kao da je udaljen od mjesta stanovanja do mjesta
rada do 100 km. Kroz 2013. godinu je imao unajmljen stan u S. u kojem bi boravio a od
2014. je boravio u hostelu u S.. U unajmljenom stanu bi boravio samo dok su mu bila
predavanja a potom bi odlazio obitelji u Z.. Trošak najma stana je snosio sam.
S. P. K. te A. P., saslušani u dokaznom postupku su inače prijatelji
tužitelja koji su ga vozili na fakultet sa autobusnog kolodvora u S., time da je P.
K. bio profesionalni trener i bio je vanjski suradnik tuženika dok je A. P. živio u
razdoblju od 2014. do 2017. godine u S. te je svaki tjedan viđao tužitelja te znao da radi
kod tuženika. Ovom svjedoku je poznato da je tužitelj imao unajmljen stan u blizini
KF. Inače, i jedan i drugi svjedok potvrđuju navode tužitelja da je
tužiteljeva obitelj kroz cijelo sporno razdoblje živjela u Z..
Ovaj sud ocjenom gore izvedenih dokaza primjenom odredbe članka 8. Zakona o parničnom
postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,
123/08,3 57/11,148/11 (pročišćeni tekst) - dalje ZPP i 25/13, 89/14, 70/19) na nedvojben
način je utvrdio:
- kako je tužitelj od 04.04.2013. do 30.12.2013. koristio stan u S., koja je udaljena od mjesta rada tj sjedišta tuženika 300m., a od
01.01.2014. u hostelu u S. na približnoj udaljenosti kao i prethodno, pa obzirom
na tumačenje Povjerenstva tužitelj ne bih imao pravo na naknadu mjesnog prijevoza,
- da mu je obitelj živjela u Z., kako to proizlazi
iz Uvjerenja o prebivalištu, iskaza tužitelja i svjedoka,
- da je na relaciji Z.- S.- Z. putovao javnim međugradskim prijevozom,
- da se tužitelj tuženiku obratio zahtjevima za priznanje troškova putovanja u dva
navrata, na koje mu je tuženik odgovorio i odlučio na način da mu je te zahtjeve
odbilo radi čega je tužitelj pokrenuo upravni postupak tj spor koji je rezultiralo
odbačajem tužbe,
- da je tužitelj po obrascima koje mu je dostavljao tuženik vodio evidenciju dolazaka na
posao iz mjesta prebivališta od 01.01.2014. do prestanka radnog odnosa,
- da mu je tuženik isplaćivao naknadu ovisno o broju dolazaka i odlazaka sa posla u
visini naknade putne karte javnog prijevoza kao da mu je udaljenost 100 km ( relacija
Z.-O.-Z., 105 km ) od mjesta stanovanja do mjesta rada sve sukladno
tumačenju Povjerenstva, što među strankama nije sporno,
- da je tuženik od Ministarstva u ime tužitelja zatražilo donošenje odluke o priznavanju
troškova prijevoza na relaciji Z.-S. –Z. sukladno odredbi članka 67.st.8
TKU-a, što je isto odbilo, a što je sukladno gore citiranom tumačenju Povjerenstva, pa
dakle, tužitelj nije dobio Odluku ministra koja bi predstavljala temelj za priznavanja
njegova prava na naknadu troškova prijevoza sa posla i od posla do mjesta stanovanja,
tj ostvarenje svog individualnog prava koje su pravo ugovorne strane TKU-a koji se
imao primijeniti, upravo tako ugovorile.
Obzirom da tužitelj svojom tužbom potražuje naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla
s pozivom na odredbe članka 70. i 74 Pravilnika o radu uz primjenu cijene od 0,65 kn po km
stvarne udaljenosti od mjesta stanovanja do mjesta rada koja je određena po čl. 67.st.8. TKU-
a time da tužitelj od Ministra znanosti, obrazovanja i sporta nije ishodio Odluku kojom bi mu
isti priznao njegovo individualno pravo na naknadu sveukupnih troškova jer mu je mjesto
prebivališta od mjesta rada udaljeno više od 100 km, to je tužbeno traženje tužitelja valjalo u
cijelosti odbiti kao neosnovano. Naime, kako su dana tumačenja Povjerenstva obvezujuća pri
provedbi TKU-a to ovaj sud respektirajući ista i primjenjujući ih u konkretnom slučaju te
poradi ranije zauzetog pravnog stava glede primjene povoljnijeg prava, ne drži da bi tužitelja
pripada pravo na isplatu razlike naknade u iznosima kako to tužitelj potražuje u svom
konačnog tužbenog zahtjeva.
Ukoliko bi tužitelj to pravo ostvarivao onda bi ga ostvario onako kako je to u dokaznom
postupku izračunao i utvrdio stalni sudski vještak za knjigovodstvene poslove D. K.
sa nekim izuzetcima.
Naime, iz izvedenog dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem koje je provedeno po
stalnom sudskom vještaku za knjigovodstveno-financijske poslove D. K. od 20.
listopada 2019. sa nadopunom od 5. ožujka 2020. razvidno je da je isto napravljeno stručno i
vjerodostojno jer je utemeljeno na spisu priloženom dokumentaciji a po pravilima struke
vještaka. Naime, da bi imenovani vještak ispunio nalog suda tj. utvrdio visinu potraživanja
tužitelja prema tuženiku po osnovi manje isplaćenih troškova prijevoza iz mjesta prebivališta
u mjesto rada, vještak je vještvo sačinio uzimajući u obzir ugovor o radu od 1. srpnja 2011.,
odluka tuženika o prestanku radnog odnosa, uvjerenje o prebivalištu tužitelja, Pravilnike o
radu tuženika, Planer putovanja HAK-a, obračunske liste plaće tužitelja od 1. siječnja 2014.
do 30. rujna 2016., dopis M. znanosti, obrazovanja i sporta od 11. svibnja 2015.,
izvješća o dolasku na posao tužitelja, izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad i odluke o
korištenju godišnjeg odmora tužitelja. Vještak je sukladno nalogu suda u vještvu sačinjenom u
tablici 1. utvrdio razliku na ime manje isplaćenih troškova prijevoza za razdoblje od 1.1.2014.
do 30.9.2016. dok je za utuženo razdoblje od 4.4.2013. do 31.12.2013. u svom dopunskom
nalazu i mišljenju za to razdoblje utvrdio razliku na ime manje isplaćenih naknada za putni
trošak po prosječnim dolascima na posao i odlascima s posla, obzirom da za to razdoblje ne
postoje izvješća o dolasku tužitelja na posao a sam tuženik navodi da sa istima ne raspolaže.
Tako vještak u tablici 1 (list 238 spisa) u stupcu 3 navodi broj dolazaka na posao za razdoblje
od siječnja 2014. do rujna 2016., u stupcu 4 udaljenost km za oba smjera (Z.-S.-
Z.), u stupcu 5 utvrđuje ukupno prijeđene kilometre iz kojeg stupca je razvidno da je
vještak vodio računa u kom vremenu je tužitelj bio na godišnjem odmoru odnosno bio na
bolovanju, u stupcu broj 6 je utvrdio iznos putnog troška koji bi tužitelj ostvario na način da
se ukupno prijeđeni kilometri pomnože sa 0,65 kn, u stupcu 7 vještak je naveo iznos
isplaćenog putnog troška a u stupcu 8 je utvrdio razliku tj. manje isplaćeni putni trošak koji za
razdoblje od siječnja 2014. do rujna 2016. iznosi ukupno 39.807,60 kn.
U dopunskom nalazu i mišljenju u kojem je imenovani vještak izračunao prosječni broj
dolazaka na posao i s posla a koju prosječnost je utvrdio na bazi 33 mjeseca tj. u razdoblju od
1.1.2014. do 30.9.2016., obzirom da tuženik nema evidenciju o tužiteljevim dolascima, pa je
tako u tablici 1 (list 258 spisa) u stupcu 3 utvrdio broj dolazaka na posao, u stupcu broj 4
udaljenost u kilometrima u oba smjera, u tablici broj 5 utvrdio ukupno prijeđene kilometre, a
u stupcu 6 iznos putnog troška koji bi tužitelj ostvario. Tako vještak utvrđuje da bi tužitelja za
razdoblje od travnja 2014. pa do prosinca 2014. pripadala ukupna naknada od 14.255,89 kn.
Tuženik u odnosu na dopunski nalaz i mišljenje ne prigovara matematičkom izračunu ali
prigovara da bi tužitelja to pravo i inače pripadalo, a posebno za one mjesece kroz 2013. na
kojima je tužitelj bio na godišnjem odmoru tj bio na bolovanju.
Tako uvidom u Odluku o korištenju godišnjeg odmora za 2013. proizlazi da je tužitelj isti koristio od 29.07.2013 do 03.09.2013, pa ga ne bih pripadala naknada za kolovoz 2013.
Uvidom u izvješće o privremenoj nesposobnosti za 2013. razvidno je da je tužitelj bio na
bolovanju od 21.01. do 25.01.2013. dakle, 5 radnih dana tj jedan tjedan, i od 25.03.2013 do
31.03.2013, jedan tjedan u ožujku 2013. i od 01.04.do 12.04.2013., dakle 10 radnih dana tj
dva tjedna, pa se tužitelju valja umanjiti utvrđeni prosječan broj dolazaka iz dopunskog nalaza
i mišljenja vještaka.
Naime, ako je vještak utvrdio da je tužitelj za razdoblje od 04.04. do 30.12.2013. dolazio
prosječno 3,52 to bi za travanj u kojem tužitelj nije radio dva tjedna valjalo umanjiti broj
dolazaka za 2, pa bi mu trebalo priznati 1,52 dolazak koji pomnožen sa udaljenosti od 700,26
km i iznosom od 0,65 kn po km iznosi 691,85 kn. Stoga bi u odnosu na naknadu za travanj
tuženiku valjalo priznati iznos od 691,85 kuna a za kolovoz 2013. u cijelosti odbiti traženu
naknadu, primjenom odredbi članka 67.st. 14. TKU-a.
Međutim, radi već ranije izraženog pravnog stava ovoga suda tužbeni zahtjev tužitelja je valjao u cijelosti odbiti kao neosnovan.
Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. st.1. i članka 155. Zakona o
parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,
96/08, 123/08,3 57/11,148/11 (pročišćeni tekst) - dalje ZPP i 25/13, 89/14, 70/19) i Tbr. 7. 8.,
9.,10.,36., 42, 48. i 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 62/93, 87/93,16/94, 11/96, 91/04, 148/09,142/12 142/12, 103/14, 118/14, 107/15-
dalje Tarife).
Tužitelj je popisao parnični trošak za sastav tužbe, za sastav 7 podnesaka te za zastupanje na
6 ročišta glavne rasprave i ročište za objavu presude, po Odvjetničkoj tarifi uvećanoj za
2.000,00 kn vještačenja od ukupno 15.750,00 kn (bez PDV-a).
Tuženik je popisao parnični trošak za sastav odgovora na tužbu, za sastav 4 obrazložena
podneska, za zastupanje na 6 ročišta glavne rasprave, po O. tarifi uvećanoj za PDV
ukupno od 13.750,00 kn, te sudsku pristojbu odgovora na tužbu od 553,00 kn.
Obzirom da tužitelj u ovoj parnici nije uspio to je valjalo tuženiku priznati parnični trošak za
sastav odgovora na tužbu te za sastav 4 obrazložena podneska te za pristup na 6 ročišta glavne
rasprave po važećoj Tarifi uvećano za PDV u ukupnom iznosu od 13.750,00 kn koji iznos
valja uvećati za sudsku pristojbu odgovora na tužbu od 553,00 kn koja dospijeva po
pravomoćnosti ovog postupka, pa ukupno priznati parnični trošak tuženika iznosi 14.303,00
kn.za koji iznos valja obvezati tužitelja na isplatu u roku od 8 dana.
U Splitu, 29. srpnja 2020.
SUDAC
Snježana Cvitanović v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana
prijema pismenog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu, putem ovog suda, u tri
primjerka.
DNA: - tužitelju
- tuženiku
- u spis