Broj: Revt 96/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika T. I. d.o.o. Z., kojega zastupa punomoćnik R. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika-protutužitelja O. Z. d.o.o. iz Z., kojega zastupa punomoćnik B. M., odvjetnik u Z., radi utvrđenja prava vlasništva i predaje u posjed te po protutužbi protutužitelja-tuženika O. Z. d.o.o. iz Z., kojega zastupa punomoćnik B. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika-protutužitelja T. I. d.o.o. Z., kojega zastupa punomoćnik R. P., odvjetnik u Z., radi utvrđenja ništavosti ili pobojnosti ugovora, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja O. Z. d.o.o. iz Z. protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7738/06-9 od 23. prosinca 2009., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-612/04 od 6. srpnja 2005., u sjednici održanoj 12. veljače 2013.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se odbija revizija tuženika-protutužitelja O. Z. d.o.o. iz Z. kao neosnovana i potvrđuje presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7738/06-9 od 23. prosinca 2009. i presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-612/04 od 6. srpnja 2005., u dijelu kojim su odbijeni protutužbeni zahtjevi (st. 2. t. I. i II. ), te u dijelu kojim je naloženo tuženiku-protutužitelju da tužitelju-protutuženiku preda u posjed stan na II. katu zgrade izgrađen na čest. zem. 1120/23 k.o. D. – P., upisan u zk.ul. 16 – podul. 14 – etaža 14, oznake A14, koji se sastoji od dnevnog boravka s blagovaonicom, kuhinje, kupaonice, WC-a, hodnika, predprostora, dviju soba, lođe i drvarnice ukupne netto površine 78,20 m² u etažnom elaboratu obojen tamnoplavom bojom sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade (u daljem tekstu: stan u Z.).

 

II. Djelomično se prihvaća revizija tuženika-protutužitelja O. Z. d.o.o. Z., te se preinačuje presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7738/06-9 od 23. prosinca 2009. i presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-612/04 od 6. srpnja 2005., i sudi:

 

Odbijaju se kao neosnovani tužbeni zahtjevi na utvrđenje da je tužitelj-protutuženik vlasnik u cijelosti spornog stana, te da je tuženik-protutužitelj dužan trpjeti upis prava vlasništva tužitelja na tom stanu te da ga je dužan osloboditi od fiducijarnog tereta ustanovljenog u korist H. A.-A. B. d.d.

 

III. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

 

Obrazloženje

 

Presudom Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-612/04 od 6. srpnja 2005. u st. 1. suđeno je:

 

- utvrđuje se da je tužitelj-protutuženik T. I. d.o.o. Z. vlasnik za cijelo stana pobliže označenog u izreci, te je tuženik-protutužitelj O. Z. d.o.o. Z. je dužan trpjeti upis prava vlasništva tužitelja-protutuženika na spornom stanu (I.),

 

- tuženik-protutužitelj O. Z. d.o.o. Z. dužan je osloboditi stan, pobliže opisan u st. 1. t. I. izreke od fiducijarnog tereta ustanovljenog u korist H. A. A. B. d.d. (II.)

 

- te je dužan predati tužitelju-protutuženiku T. I. d.o.o. Z. stan pobliže opisan u st. I.t. I izreke u posjed slobodan od svih osoba i stvari (III.).

 

Naloženo je tuženiku O. Z. d.o.o. Z. naknaditi tužitelju troška postupka 75.074,80 kn uz zatezne kamate.

 

Odbijen je glavni protutužbeni zahtjev protutužitelja-tuženika O. Z. d.o.o. Z. da je ništav Ugovor o građenju sklopljen između stranaka u Z. 19. lipnja 2002. s ovjerenim potpisima direktora i zz ugovornih stranaka kod javnog bilježnika N. M. u Z. istog dana pod brojem Ov-2879/02 kao i Ugovor o izmjeni i dopuni (aneks) gore navedenog ugovora sklopljen u Z. 14. ožujka 2003. s ovjerenim potpisom direktora i zz ugovornih stranaka kod istog javnog bilježnika, istog dana pod brojem Ov-1354/03 tako da isti nisu proizveli pravne učinke.

 

Odbijen je i eventualno postavljen protutužbeni zahtjev da se spomenuti ugovori o građenju ponište.

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7738/06-9 od 23. prosinca 2009. potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik-protutužitelj O. Z. d.o.o. Z. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) te pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te traži trošak postupka uključujući trošak revizije.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je djelomično osnovana.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, a koja se primjenjuje na ovaj spor u postupanju s revizijom temeljem odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu kojim se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP koja nije ostvarena.

 

Tužitelj-protutuženik T. I. d.o.o. Z. podneskom od 15. svibnja 2005. nije preinačio tužbeni zahtjev već je ispravio pogrešku u pisanju katastarske čestice pa ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZZP. O tom žalbenom navodu se očitovao drugostupanjski sud i pravilno ocijenio da se ne radi o prekoračenju tužbenog zahtjeva već o ispravku pogreške u pisanju. Zato ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi odredbe čl. 375. st. 1. ZPP na koju opisano ukazuje revident.

 

U revizijskoj fazi postupka je sporno je li tužitelj-protutuženik T. I. d.o.o. Z. stekao pravo vlasništva spornog stana te je li tuženik-protutužitelj O. Z. d.o.o. Z. dužan trpjeti upis njegovog prava vlasništva na tom stanu u zemljišnim knjigama predati spomenuti stan u posjed tužitelju te ga osloboditi od fiducijarnog tereta ustanovljenog u korist H. A. A. B. d.d.

 

Tužitelj-protutuženik T. I. d.o.o. Z. sve tužbene zahtjeve temelji na Ugovoru o građenju sklopljenom između stranaka u Z. 19. lipnja 2002. kao i Ugovoru o izmjeni i dopuni (aneksu) tog Ugovora sklopljenom u Z. 14. ožujka 2003. (u daljem tekstu: Ugovori o građenju).

 

Predmet spora je i glavni zahtjev protutužbe da su Ugovori o građenju ništavi te eventualno postavljeni zahtjev protutužbe da se Ugovori o građenju ponište tako da ne proizvode pravne učinke.

 

Zato valja prvenstveno odlučiti o reviziji glede odluke o protutužbenim zahtjevima.

 

Revident pobija drugostupanjsku presudu u cijelosti, no ne navodi razloge zbog čega smatra da bi glede odluke o protutužbenim zahtjevima postojala bitna povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešna primjena materijalnog prava.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske pazi po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava te nalazi da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili protutužbeni zahtjev na utvrđenje ništavim Ugovora o građenju i eventualno istaknuti protutužbeni zahtjev na poništenje tog ugovora.

 

Iz Ugovora o građenju proizlazi da je T. i. d.o.o. Z. povjerio O. Z. d.o.o. Z. izgradnju dvije stambene zgrade za tržište u D. u Z.. Ugovoreno je da će O. Z. d.o.o. Z. izgraditi stanove za suvlasnike zemljišta na kojima se zgrade nalaze, a koji predstavljaju cijenu za navedeno zemljište, a osim toga da će izgraditi i predati u vlasništvo T. i. d.o.o. Z. dvije stambene jedinice kao cijenu za izradu i ishodovanje projektne građevinske dokumentacije.

 

O. Z. d.o.o. Z. smatra da spomenuti ugovori predstavljaju nemoralni pravni posao i zelenaški ugovor jer da postoji velika razlika u vrijednosti rada T. i. d.o.o. Z. kao projektnog biroa i protuvrijednosti koju je ugovorio (dva stana površine od 86,30 m²). Smatra da se radi o pravnom poslu koji je protivan moralu društva, a poglavito načelu jednake vrijednosti davanja što povlači za sobom ništavost pravnog posla u smislu odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO).

 

Ukoliko bi sudovi našli da protutužbeni zahtjev nije osnovan, predlaže poništenje spomenutog Ugovora i njegovog Aneksa tako da ne proizvode pravne učinke, jer da je bio u bitnoj zabludi prilikom sklapanja Ugovora i Aneksa, a osim toga da postoji očiti nerazmjer uzajamnih davanja propisanih odredbom čl. 139. ZOO.

 

Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili oba protutužbena zahtjeva kao neosnovana.

 

Ovaj sud se slaže sa pravnim stajalištem nižestupanjskih sudova da pobijani ugovori nisu protivni ni Ustavu Republike Hrvatske ni prisilnim propisima, a niti moralu društva pa da prema tome nisu ništavi u smislu odredbe čl. 103. ZOO.

 

Ugovore o građenju sklopile su pravne osobe koje grade i prodaju ili samo prodaju stanove za tržište pa su dužne obavljati svoju djelatnost i postupati pažnjom koju nalažu propisi i pravila građevinske i trgovačke struke, a prilikom sklapanja ugovora o građenju je tuženik-protutužitelj O. Z. d.o.o. Z. trebao postupati s pažnjom urednog gospodarstvenika, jer je pravna osoba koja se već duže bavi građevinskom djelatnošću te prodajom stanova za tržište.

 

O. Z. d.o.o. Z. tijekom postupka nije ukazivao na stanje nužde ili svoje teško materijalno stanje u vrijeme sklapanja ugovora o građenju, lakomislenost ili zavisnost pa nije dokazao da bi se radilo o zelenaškom ugovoru. Revident se ne može pozivati na nedovoljno iskustvo, jer se radi o trgovačkom društvu koje se bavi gradnjom i prodajom stanova za tržište duži niz godina. Zato je pravilno pravno stajalište nižestupanjskih sudova da Ugovori o građenju nisu ništavi ni prema odredbi čl. 141. ZOO, jer nisu ispunjenje pretpostavke propisane tom zakonskom odredbom.

 

Odredbom čl. 139. st. 1. ZOO je propisano da ukoliko je između obveza ugovornih strana u dvostranom ugovoru postojao u vrijeme sklapanja ugovora očiti nerazmjer, oštećena strana može zahtijevati poništenje ugovora ako za pravu vrijednost toga nije znala niti je morala znati.

 

Revident se ne može pozivati na očiti nerazmjer uzajamnih davanja u trenutku sklapanja ugovora, jer je, kao što je već rečeno, pravna osoba koja se već duže vrijeme bavi građevinskom djelatnošću te prodajom stanova za tržište pa mu prava vrijednost preuzetih obveza nije mogla ostati nepoznatom i zato ne može zahtijevati poništenje predmetnih ugovora.

 

Zbog navedenog su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su kao neosnovane odbili glavni i eventualno postavljeni protutužbeni zahtjev te je ovaj sud primjenom odredbe čl. 393. ZPP u tom dijelu odbio reviziju tuženika-protutužitelja O. Z. d.o.o. Z. kao neosnovanu.

 

Odluka o reviziji u odnosu na tužbeni zahtjev.

 

Iz Ugovora o građenju proizlazi da je T. I. d.o.o. Z. preuzeo obvezu izraditi i ishoditi projektnu i građevinsku dokumentaciju, a tuženik se obvezao izgraditi i predati u vlasništvo tužitelju dvije stambene jedinice.

 

Tužitelj-protutuženik T. I. d.o.o. Z. u ovom predmetu traži predaju u posjed jednog stana te da je tuženik-protutužitelj dužan trpjeti upis njegovog prava vlasništva na tom stanu u zemljišnim knjigama.

 

Nižestupanjski sudovi u tom dijelu odluku temelje na odredbi čl. 17. st. 1. ZOO kojom je propisano da su sudionici u obveznom odnosu dužni izvršavati svoje obveze i odgovorni su za njihovo izvršenje.

 

Iako se drugostupanjski sud pogrešno pozvao i na odredbu čl. 161. ZV smatrajući da tužitelj kao vlasnik ima pravo zahtijevati od tuženika kao osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda to nije bilo od utjecaja na donošenje odluke.

 

Pravilno su nižestupanjski sudovi postupili kada su prihvatili tužbeni zahtjev da je tuženik-protutužitelj O. Z. d.o.o. Z. dužan predati tužitelju-protutuženiku T. I. d.o.o. Z. u posjed sporni stan.

 

Stranke su sklopile dvostrano obvezni ugovor pa kako je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj-protutuženik ispunio obveze preuzete Ugovorom o građenju pravilno je njihovo pravno stajalište da je stoga i tuženik-protutužitelj dužan ispuniti svoju obvezu preuzetu Ugovorom o građenju te izgraditi i predati u posjed T. i. d.o.o. Z. jednu od dvije stambene jedinice kao cijenu za izradu i ishodovanje projektne građevinske dokumentacije. Zato su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku predati u posjed tužitelju jedan stan te je ovaj sud primjenom odredbe čl. 393. ZPP u tom dijelu odbio reviziju tuženika kao neosnovanu.

 

S pravom tuženik ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava glede dijela nižestupanjskih presuda kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj T. I. d.o.o. Z. vlasnik u cijelosti spornog stana, da je tuženik O. Z. d.o.o. dužan trpjeti upis prava vlasništva tužitelja na tom stanu te da je dužan osloboditi od fiducijarnog tereta ustanovljenog u korist H. A.-A. B. d. d. spomenuti stan, jer polaze od pogrešnog zaključka da je stvarni vlasnik tog stana tuženik.

 

Time što je tužitelj ispunio obveze preuzete Ugovorima o građenju nije postao vlasnik spomenutog stana, jer se vlasništvo nekretnina na temelju pravnog posla stječe upisom u zemljišnu knjigu kako proizlazi iz odredbe čl. 119. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Tužitelj T. I. d.o.o. Z. je temeljem Ugovora o građenju stekao prema tuženiku obveznopravni zahtjev za izdavanje tabularne isprave i predaju u posjed, no temeljem tog ugovora ne može osnovano zahtijevati da se utvrdi vlasnikom tog stana.

 

Osim toga, iz izvatka iz zemljišne knjige za k.o. P. M. z.k.ul.br. E-16 vidljivo je da je pod poslovnim brojem Z-2138/03 uknjiženo prava vlasništva radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 500.000,00 € u protuvrijednosti kuna sa pripadajućim kamatama i naknadama u korist H. A.-A.-B. d.d. Z. te je na temelju čl. 274. st. 4. i 5. Ovršnog zakona zabilježeno da je prijenos prava vlasništva izvršen radi osiguranja novčane tražbine.

 

Prijenosom vlasništva radi osiguranja (fiducijarno vlasništvo) tuženik O. Z. d.o.o. Z. je prestao biti vlasnik stana te pravo vlasništva na spornom stanu ima H. A.-A.-B. d.o.o. čije pravo vlasništva je upisano u zemljišne knjige. Spomenuti upis izvršen je prije stupanja na snagu Zakona o dopunama Ovršnog zakona od 15. listopada 2003. („Narodne novine“, broj 173/03) prema kojem zakonu je izmijenjena odredba čl. 274. ZV na način da bi predlagatelj osiguranja (u ovom predmetu tuženik-protutužitelj O. Z. d.o.o. Z.) postao prethodni vlasnik a protivnik osiguranja (H. A.-A.-B. d.o.o.) potonji vlasnik stana.

 

U ovom predmetu je u smislu čl. 34. st. 4. i 5. ZV u zemljišne knjige upisan prijenos prava vlasništva na banku te taj upis djeluje prema trećim osobama, dakle, i prema tužitelju.

 

Prema tome tuženik O. Z. d.o.o. Z. ne može trpjeti upis prava vlasništva tužitelja na predmetnom stanu u zemljišne knjige, jer je vlasništvo tog stana preneseno na H. A.-A.-B. d.d. radi osiguranja, a nije osnovan ni tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku O. Z. d.o.o. Z. osloboditi od fiducijarnog tereta ustanovljenog u korist H. A.-A.-B. d.d. spomenuti stan.

 

Ne radi se o fiducijarnom teretu već o prijenosu prava vlasništva radi osiguranja novčane tražbine (fiducijarnom vlasništvu) koje je upisano u zemljišne knjige i djeluje i prema trećima.

 

Tuženik O. Z. d.o.o. Z. ima pravo na povrat prava vlasništva ako u roku ispuni svoju obvezu prema predlagatelju osiguranja H. A.-A.-B. d.d. koji je u tom slučaju dužan bez odgode vratiti vlasništvo stvari kako to proizlazi iz odredbe čl. 276. OZ. No za sada, suprotno pravnom stajalištu nižestupanjskih sudova, tuženik O. Z. d.o.o. Z. nije vlasnik stana i ne može trpjeti upis prava vlasništva spornog stana u zemljišne knjige, a niti tužitelj-protutuženik može zahtijevati da se naloži tuženiku osloboditi spomenuti stan od „fiducijarnog tereta“ ustanovljenog u korist H. A.-A.-B. d.d.

 

Kako su nižestupanjski sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanja pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj T. I. d.o.o. Z. vlasnik u cijelosti spornog stana, da je dužan trpjeti upis prava vlasništva tužitelja spomenutog stana te ga osloboditi od fiducijarnog tereta ustanovljenog u korist H. A.-A. B. d. d. to je ovaj sud primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP u tom dijelu preinačio obje nižestupanjske presude i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. ZPP u svezi 154. ZPP i čl. 155. ZPP, jer je uspjeh stranaka u sporu podjednak te je sud riješio da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

 

U Zagrebu, 12. veljače 2013.