Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLIT
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sutkinji mr. sc. Ivani Erceg Ćurić, kao sucu pojedincu, u
pravnoj stvari tužiteljice E. V., iz S., O.:…,
zastupane po punomoćnici J. Đ., dipl.iur. u S. samostalnih sindikata H.,
T. ured S., S., protiv tuženika L.-mehanizacija d.o.o.,
S., O.: …, zastupanog po zakonskom zastupniku i direktoru
V. V., dipl. iur, a on po punomoćnici M. F., dipl.iur., radi isplate,
nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 17. srpnja 2020., u prisutnosti
punomoćnica stranaka, objavljene dana 28. srpnja 2020.
p r e s u d i o j e
Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:
„Dužan je tuženik, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici na ime
jednokratnih dodataka na plaću u iznosu od 1.800,00 kn godišnje i to za 2014., 2015., 2016.,
2017. i 2018., ukupan iznos od 9.000,00 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama od
dospijeća do isplate po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a
koja se od 31.7.2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg
dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od
1.8.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope
na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena, a koje na svaki dospjeli pojedinačni godišnji iznos teku kako slijedi:
- za 2014.g. na iznos od 1.800,00 kn s kamatom tekućom od 31.12.2014. do isplate,
- za 2015.g. na iznos od 1.800,00 kn s kamatom tekućom od 31.12.2015. do isplate,
- za 2016. na iznos od 1.800,00 kn s kamatom tekućom od 31.12.2016. do isplate, - za 2017. na iznos od 1.800,00 kn s kamatom tekućom od 31.12.2017. do isplate,
- za 2018. na iznos od 1.800,00 kn s kamatom tekućom od 31.12.2018. do isplate.“.
Obrazloženje
U tužbi podnesenoj pred sudom 20.9.2019. tužiteljica navodi da je u radnom odnosu
kod tuženika. Odredbom čl. 49. KU za graditeljstvo (NN 12/08, 115/15, 134/15, 16/18 i
49/18) tuženik da je u obvezi isplaćivati tužiteljici jednokratni dodatak na plaću u iznosu od
1.800,00 kn godišnje i to svake godine s plaćom za mjesec u kojem koristi godišnji odmor, ali
ne prije 30. lipnja za tekuću godinu. Tuženik da je postupao nezakonito te da nije isplaćivao
tužiteljici jednokratni dodatak na plaću u iznosu od 1.800,00 kn za 2014., 2015., 2016., 2017.,
2018. u skladu s čl. 49. KU. Stoga tužiteljica traži da se naloži tuženiku da joj isplati
jednokratni dodatak na plaću za utuženo razdoblje, za svaku godinu u iznosu od 1.800,00 kn
(ukupno 9.000,00 kn), sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini iznos
od 31. prosinca tekuće godine.
U odgovoru na tužbu podnesenim pred sudom 27.1.2020. tuženik navodi da se protivi
tužbi i tužbenom zahtjevu, kako u odnosu na osnov, tako u odnosu na visinu. Što se tiče
potraživanja tužitelja u odnosu na jednokratni dodatak na plaću za 2014. godinu, ističe se
kako je Kolektivni ugovor tuženika iz 2008. bio na snazi do 31.12.2008. godine, a istim je i to
baš odredbom čl. 50 jednokratni dodatak na plaću utvrđen u iznosu od 1.500,00 kn. Nakon
prestanka važenja KU iz 2008. godine, u primjeni je bio Pravilnik o radu iz 2010. godine,
kojim i to baš odredbom čl. 47. nije određena visina jednokratnog dodatka na plaću. Tuženik
posebno prigovara zatraženom tijeku zakonskih zateznih kamata koje prema tužbenom
zahtjevu teku od 31.12. tekuće godine, pa do isplate, na svaki pojedini iznos, što je prema
mišljenju tuženika pogrešno. Naime, jednokratni dodatak na plaću isplaćuje se s plaćom za
mjesec u kojem se koristi godišnji odmor, ali ne prije 30. lipnja za tekuću godinu. Stoga
kamate ne mogu teći kako je zatraženo tužbom, već samo prema rješenjima o godišnjem
odmoru za svaku godinu od 2014. do 2018. godine, uz napomenu kako je tužitelj godišnji
odmor koristio u dva ili više dijelova, u tekućoj i idućoj godini. Tuženik napominje kako je
svake godine prvi dio godišnjeg odmora korišten krajem godine i to u trajanju od 10 dana, što
je 1/3 ukupnog trajanja godišnjeg odmora. Prema mišljenju tuženika, tijek zakonskih zateznih
kamata za svaku pojedinu godinu trebao bi stoga teći prema rješenjima o godišnjem odmoru
za drugi dio istog (obzirom kako se radi o korištenju većeg dijela godišnjeg odmora – 20
dana).
U postupku su izvedeni dokazi čitanjem potvrde H.-a K.: …, U..
broj: … od 3.9.2019., rješenja o korištenju godišnjeg odmora (list 8-18
spisa), Kolektivnog ugovora za graditeljstvo i Kolektivnog ugovora tuženika.
Tužbeni zahtjev je osnovan.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu jednokratnih dodataka na plaću za
razdoblje od 2014. do 2018., za svaku godinu u iznosu od po 1.800,00 kn, koji zahtjev
tužiteljica temelji na odredbi čl. 49. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo.
Među strankama je sporno pripada li tužiteljici pravo na jednokratni dodatak na plaću i
u kojem iznosu te je sporno dospijeće utužene naknade radi određivanja tijeka zatezne
kamate.
Članak 49. st. 1. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo ("Narodne novine" br. 97/13. i
142/13, pročišćeni tekst, dalje: KU/13) i čl. 47. st. 1. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo
("Narodne novine" br. 115/15, dalje: KU/15) propisuju, da radnik ima pravo na jednokratni
dodatak na plaću u iznosu od 1.800,00 kn, a st. 2. da se jednokratni dodatak na plaću iz
prethodnog stavka isplaćuje s plaćom za mjesec u kojem se koristi godišnji odmor, ali ne prije
30. lipnja za tekuću godinu.
Odlukom nadležnog M. od 6.2.2008. primjena
KU za graditeljstvo proširena je na sve poslodavce i radnike u djelatnosti graditeljstva RH
("Narodne novine" br. 20/08). Neosnovani su navodi tuženika iz odgovora na tužbu da
tužiteljica ne bi imala pravo na jednokratni dodatak na plaću u utuženom iznosu jer da je KU
tuženika iz 2008. bio na snazi do 31.12.2008., nakon toga da je u primjeni bio Pravilnik o
radu iz 2010., a kojim Pravilnikom, i to baš odredbom čl. 47. da nije bila određena visina
jednokratnog dodatka na plaću. Naime, tužiteljica navodi da su navodi tuženika neosnovani iz
razloga što je čl. 96. KU tuženika iz 2008. ugovoreno da se isti sklapa na neodređeno vrijeme,
s tim da je odredbom čl. 92. istog, predviđena mogućnost otkaza tog Ugovora, koji međutim,
nikada nije bio otkazan pa je bio na snazi sve do sklapanja KU iz 2015. (sklopljen na
neodređeno vrijeme), a koji je na jednak način regulirao pravo na isplatu utuženog dodatka.
Primjenom odredbe čl. 7. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 149/09., 61/11.,
73/13., dalje ZR/09), odnosno čl. 9. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14. i
127/17., dalje ZR/14), a kod činjenice da je pravo na jednokratni dodatak uređeno i KU i
Pravilnikom o radu, ali u različitoj visini, za radnika se primjenjuje najpovoljnije pravo jer ni
Zakonom o radu iz 2009., a ni Zakonom o radu iz 2014. nije drugačije određeno. Također,
odredbom čl. 47., odnosno čl. 51. Pravilnika o radu navedeno je da visinu jednokratnog
dodatka na plaću određuje poslodavac u skladu s KU, a što ponovno upućuje na primjenu
KU-a koji nikada nisu otkazani, odnosno na primjenu KU za graditeljstvo kojima je ugovoren
jednokratni dodatak na plaću u iznosu od zatraženih 1.800,00 kn godišnje.
Nadalje, citirane odredbe kolektivnih ugovora ne sadrže točne datume dospijeća utuženih tražbina već je navedeno da se iste ne smiju isplatiti prije 30. lipnja tekuće godine.
Prema odredbi članka 173. stavku 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne
novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje: ZOO), dužnik je dužan ispuniti obvezu u
roku predviđenom ugovorom ili zakonom, dok prema stavku 3. istoga članka, ako rok nije
predviđen ni ugovorom ni zakonom, a cilj posla, narav obveze i ostale okolnosti ne
zahtijevaju stanovit rok za ispunjenje, vjerovnik može zahtijevati odmah ispunjenje obveze, a
dužnik sa svoje strane može zahtijevati od vjerovnika da odmah primi ispunjenje.
Svrha isplate jednokratnog dodatka na plaću jeste podmirivanje makar djelomično,
troškova odmora koji radniku i njegovoj obitelji nastaju kao povećani troškovi odmora,
putovanja za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i slično.
Kako iz spisu priloženih Rješenja o godišnjem odmoru (list 8-18 spisa) proizlazi da je
tužiteljica u svakoj od navedenih godina prvi dio godišnjeg odmora koristila u tekućoj godini,
proizlazi obveza tuženika da radniku (tužiteljici) jednokratni dodatak na plaću isplati kako je
to tužiteljica zatražila, do 31.12. tekuće godine.
Stoga je tužbeni zahtjev prihvaćen kao osnovan pa je tuženiku naloženo da isplati
tužiteljici jednokratne dodatke na plaću za 2014., 2015., 2016., 2017. i 2018., za svaku godinu
iznos od 1.800,00 kn (ukupno 9.000,00 kn), sa zateznom kamatom (čl. 29. ZOO) tekućom na
svaki pojedini dio iznosa od 31.12. tekuće godine pa do isplate.
Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.
Split, 28. srpnja 2020.
s u t k i nj a
mr.sc. Ivana Erceg Ćurić v. r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke parnične stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda u tri primjerka.
DNA:
-pun. tužitelja
-pun. tuženika
-u spis