- 1 -              Rev 27/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 27/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Slavka Pavkovića, Ivana Vučemila i Dražena Jakovine, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Š., OIB: ..., iz V. G., kojeg zastupa M. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika trgovačkog društva, U. d.o.o., OIB: ..., K., kojeg zastupa H. R. odvjetnik u K., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-607/2017-4 od 1. listopada 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4319/2014-29 od 20. siječnja 2017., dana 28. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

I. U dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužitelja za plaćanje iznosa od 8.730,00 kn na ime troškova prijevoza (mjesnog i međumjesnog) s pripadajućim zateznim kamatama revizija se odbija kao neosnovana.

 

II. Prihvaća se djelomično revizija tuženika te se u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju naknadu na ime regresa za godišnji odmor, božićnice i uskrsnice u ukupnom iznosu od 3.900,00 kn preinačuju presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-607/2017-4 od 1. listopada 2018. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4319/2014-29 od 20. siječnja 2017. i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu 3.900,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 1.000,00 kuna počevši od 22. prosinca 2012., na iznos od 2.500,00 kn počevši od 18. svibnja 2013. i na iznos od 400,00 kn počevši od 23. ožujka 2013., sve do isplate.

 

 

 

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Preinačuje se odluka o troškovima postupka te se nalaže tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku u iznosu od 3.750,00 kn zajedno sa zateznim kamatama počevši od 20. siječnja 2017. pa do isplate, u roku od 8 dana.

 

Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak revizije u iznosu od 862,50 kn u roku od 8 dana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Drugostupanjskom je presudom, potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 12.630,00 kn i naknaditi mu troškove postupka u iznosu od 9.375,00 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama pobliže određenim izrekom presude.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja za koje smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te traži troškove revizijskog postupka.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema odredbi st. 3. toga članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Navedene pretpostavke iz čl. 382. st. 3. ZPP-a moraju biti kumulativno ispunjene.

 

Predmet spora zahtjev je tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 12.630,00 kn od čega na ime naknade za mjesni i međumjesni prijevoz za razdoblje od studenoga 2012. do srpnja 2013. u iznosu od 8.730,00 kn, na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora u iznosu od 2.500,00 kn te na ime božićnice i uskrsnice za 2012. u iznosima od 1.000,00 i 400,00 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama

 

U postupku koji je prethodio ovom proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao ustupljeni radnik tuženika na radnom mjestu komunalnog radnika kod korisnika Z. h. d.o.o. - P. Č. te da potražuje materijalna prava propisana Temeljnim kolektivnim ugovorom za radnike trgovačkog društva Z. h. d.o.o. Z., pozivajući se na odredbu čl. 26. st. 5. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11 - dalje ZR/09), koja propisuje da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.

 

Tijekom postupka sporno je bilo pravno pitanje mogu li se naknada troškova prijevoza, naknada za neiskorišteni godišnji odmor, naknada za rođenje djeteta, regres, božićnica i uskrsnica podvesti pod zakonski pojam „drugi uvjeti rada“ u smislu čl. 26. st. 5. ZR-u.

 

Nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev tužitelja, polazeći od shvaćanja da je odredbom čl. 26. st. 5. ZR/09 propisano je da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom. U tom smislu, sudovi obrazlažu da iz navedenog proizlazi da je ZR/09, a sukladno Direktivni 2008/04/EC Europskog parlamenta Vijeća od 19. studenoga 2008. o agencijama za privremeno zapošljavanje, izjednačio radnika zaposlenog kod korisnika i ustupljenog radnika koji rade na istim poslovima, a kako je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj radio na istim poslovima na kojima je radio komparativni radnik - zaposlenik korisnika, kojem je korisnik isplatio iznose koji se temelje na odredbama Temeljnog Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Z. h. d.o.o., sudovi smatraju da tužitelj za utuženo razdoblje ima pravo i na isplatu iznosa koje je utužio u ovom predmetu jer je njih ostvario radnik zaposlen kod korisnika na temelju naprijed navedenog KU.

 

Smatrajući ga važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tuženik naznačuje pitanje:

 

„Da li se predmetna materijalna po osnovi mjesnog i međumjesnog prijevoza, božićnice, regresa i uskrsnice mogu smatrati „drugim uvjetima rada“ u smislu odredbe čl. 26. st. 5. Zakona o radu (Narodne novine br.149/09, 61/11 i 82/12- dalje: ZR)?“.

 

Obrazlažući razloge važnosti naznačenih pitanja tuženik je naveo da o tim pravnim pitanjima revizijski sud još nije zauzeo pravno shvaćanje, a da je riječ o pravnim pitanjima o kojima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova na koju konkretno i ukazuje.

 

Odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP vijeće je reviziju ocijenilo dopuštenom jer su pravna pitanja postavljena u izvanrednoj reviziji važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni s obzirom na različita pravna shvaćanja drugostupanjskih sudova.

 

Za odlučivanje u ovom predmetu, a radi pravilne primjene citirane odredbe čl. 26. st. 5. ZR, potrebno je predmet spora razmotriti u smislu načelne odredbe čl. 56. st. 1. i 3. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novineˮ broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/1010 i 5/2014) prema kojoj svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može sebi i obitelji osigurati slobodan i dostojan život, kao i pravo na dnevni i tjedni odmor te plaćeni godišnji odmor i tih se prava ne može odreći, te odredbe čl. 61. ZR-u kojom je zajamčeno pravo radnika na naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora.

 

Uz navedeno valja respektirati odredbe Direktive 2008/104/EC Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o radu preko agencija za privremeno zapošljavanje (dalje: Direktiva), donesene kako bi se na području Europske unije (u javnim i privatnim poduzećima za privremeno zapošljavanje ili poduzeća korisnici koji obavljaju gospodarske djelatnosti, bez obzira na to posluju li s ciljem ostvarenja dobiti ili ne) uredili posebni oblici zapošljavanja i radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje osiguralo pravo na jednako postupanje na načelu zabrane diskriminacije u odnosu na radnike koji rade po ugovorima o radu na neodređeno vrijeme u punom radnom vremenu, odnosno kako bi im se (kao radnicima koji su ustupljeni društvima - korisnicima za rad na određeno vrijeme pod njihovim nadzorom i rukovodstvom) i za vrijeme trajanja ustupanja (rada kod korisnika) osigurali osnovni uvjeti rada i zapošljavanja (minimalni uvjeti rada) na razini uvjeta rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla. Direktiva je donesena kako bi se osiguralo puno poštivanje članka 31. Povelje o temeljnim pravima Europske unije, kojom se predviđa da svaki radnik ili radnica imaju pravo na radne uvjete kojima se poštuje njihovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo te na ograničenje maksimalnog radnog vremena, na razdoblja dnevnog i tjednog odmora i na plaćeni godišnji odmor.

 

Ovaj sud je pošao od shvaćanja da odredbe ZR-u, važeće u utuženom razdoblju, treba tumačiti u smislu i dosegu Direktive (budući da je ZR i izmijenjen odredbama čl. 26. kako bi se uskladio sa smislom i značajem Direktive), a prvenstveno da se njome ostvari jedan nediskriminirajući, jasan i razmjeran zaštitni okvir za radnike zaposlene preko poslodavaca za privremeno zapošljavanje, poštujući pri tome raznolikosti i specifičnosti pojedinačnih tržišta rada i industrijskih odnosa.

 

U tom smislu relevantne su:

 

- odredba čl. 3. st. 1.f Direktive prema kojoj: „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” znači uvjeti rada i zapošljavanja utvrđeni zakonodavstvom, uredbama, administrativnim odredbama, kolektivnim ugovorima i/ili drugim općim odredbama važećim u poduzeću korisniku koji se odnose na: trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, pauze, odmore, noćni rad, dopuste i državne praznike; plaćuˮ,

 

- odredba čl. 5. st. 1. Direktive, „Načelo jednakog postupanjaˮ, prema kojoj: „Osnovni uvjeti rada i zapošljavanja za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje su za vrijeme trajanja njihova ustupanja poduzeću korisniku najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenljivi da ih je na isto radno mjesto izravno zaposlilo poduzeće korisnikˮ, te

 

- odredba čl. 6. st. 4. Direktive, prema kojoj: „Ne dovodeći u pitanje članak 5. stavak 1., radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku, posebno za prehranu, skrb za djecu i usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima.ˮ

 

U tumačenju pojma uvjeta rada i zapošljavanja potrebno je imati u vidu da ti uvjeti mogu biti:

 

- fizičke prirode (oni koji se odnose na zaštitu i sigurnost zdravlja radnika i zaštitu na radu, radno vrijeme i njegov raspored (smjene, noćni rad, dvokratni rad i drugo); odmori i dopusti i njihovo reguliranje, realiziranje i zaštita);

 

- organizacijske prirode (organizacija radnog mjesta - određivanje poslova i radnih zadataka pojedinog radnog mjesta, radna okolina te šira organizacija rada kod poslodavca);

 

- socijalne prirode (ovise o svojstvima i karakteristikama pojedinog radnika i eventualno članove njegove obitelji, a koje zahtijevaju i poseban tretman na radu i u vezi s ra-dom (socijalne službe, medicina rada, psihologija rada, zdravstvena zaštita, zaštita majke i djeteta, zašita bolesnih i/ili starijih radnika, radnika sa smanjenim radnim sposobnostima, invalida i drugih) te naposljetku

 

- pravne prirode (reguliranje i ostvarivanje rada u radnom odnosu - na neodređeno ili određeno vrijeme; pitanje plaća i naknada, obrazovanja i napredovanja, nagrađivanja inovacija i stvaralaštva, nagrada ali i odgovornosti u svim povredama obveza na radu i sl.).

 

Međutim, nisu svi navedeni uvjeti rada oni koje svrstavamo u „osnovne uvjete rada i zapošljavanja“, a o čemu ovisi o odluka o zahtjevima tužitelja u ovom predmetu.

 

Imajući sve navedeno u vidu, pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice i uskrsnice nije pravilno, dok je shvaćanje drugostupanjskog suda u odnosu na dosuđenu naknadu na ime prijevoza (mjesnog i međumjesnog) pravilno.

 

Naime, osnovna je intencija i smisao odredbe čl. 26. st. 5. ZR-u da se radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje (ustupljenim radnicima) jamči pravo na jednako postupanje, ali shvaćeno na način da će, za razdoblja dok su ustupljeni i rade kod korisnika, osnovni uvjeti rada i zapošljavanja (dakle ne svi) biti na istoj razini („najmanje jednakiˮ) uvjetima rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla. U tome se iscrpljuje osnovna intencija te odredbe, čiji cilj nije u potpunom izjednačavanju tih uvjeta u smislu pripadajućih materijalnih prava, kako ovdje drži drugostupanjski sud, jer ustupljeni radnik ipak nije radnik korisnika, već u onim temeljnim (osnovnim), s kojim sadržajem treba tumačiti pojam „drugih uvjeta radaˮ iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR-u.

 

Stoga, u te „druge uvjete radaˮ ne spada pravo radnika na božićnicu, uskrsnicu, regres za godišnji odmor, i dar za djecu, jer se ti instituti već i po svojoj prirodi, svrsi i sadržaju, neovisno što bi i za ustupljenog radnika bili korisni i što bi u uvjetima u kojima živi htio da se i njemu omoguće, ne mogu svrstati u osnovne uvjete rada i zapošljavanja odnosno „druge uvjete rada.ˮ

 

Pravila kolektivnog ugovora korisnika, kojim su uređena ovdje prijeporna prava, obvezuju sve osobe koje su ga sklopile ili koje su mu pristupile i koje su bile ili su naknadno postale članovi udruge koja ih je sklopila (u smislu odredaba čl. 257. st. 1. i 2. ZR). Ista pravila se odnose samo na radnike korisnika, što ustupljeni radnici nisu, obzirom da oni ugovor o radu sklapaju s agencijom, koja je njihov poslodavac. Stoga se ti ustupljeni radnici ipak ne mogu u svemu - u svim primanjima iz takvog kolektivnog ugovora (i bez dodatnog sporazuma kod sklapanja ugovora o ustupanju, kojim bi i za ustupljenog radnika bila dogovorena ta prava) izjednačiti s radnicima korisnika.

 

To ne bi odgovaralo niti ravnoteži pravičnosti između interesa ustupljenog radnika i agencije kod koje je zaposlen, koja agencija mora voditi računa i o svojim drugim radnicima i o što je moguće optimalnoj ravnopravnosti i između njih glede prava koja ostvaruju, i to sve u uvjetima kada svim svojim radnicima mora isplatiti ugovorenu plaću i omogućiti druge uvjete rada i u slučaju kada korisnik prema njemu ne ispuni obvezu koju je ugovorom prihvatio.

 

S druge strane, neostvarenjem svih tih prava ne vrijeđa se već opisano načelo poštivanja opće razine zaštite za radnike zaposlene preko agencija za privremeno zapošljavanje iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR-u.

 

S time u svezi, neosnovan je zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice i uskrsnice, iako ih korisnik priznaje svojim radnicima, jer se ne mogu svrstati u „plaću“ ili „druge uvjete radaˮ, a ustupljeni radnici se ne mogu izjednačiti s radnicima zaposlenim kod korisnika.

 

Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova, nije pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na navedena materijalna prava pa je valjalo, primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a, prihvatiti reviziju tuženika u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o tim zahtjevima i preinačiti nižestupanjske presude na način da se ti zahtjevi odbiju, slijedom čega je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.

 

Tumačeći odredbu čl. 26. st. 5. ZR-u u smislu odredbe čl. 6. st. 4. Direktive prema kojoj radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku posebno, među ostalim, i za usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima, ovaj sud zaključuje da tužitelju pripada pravo i na isplatu s osnove prijevoza (mjesnog i međumjesnog od mjesta prebivališta/boravišta do mjesta rada i nazad) pod jednakim uvjetima pod kojima to pravo imaju i stalni radnici korisnika.

 

Kako je u nižestupanjskom postupku utvrđeno da su radnicima korisnika u prijepornom razdoblju uredno isplaćivane naknade na ime prijevoza, a nije utvrđeno da bi postojali neki objektivni razlozi koji bi opravdavali razliku u tretmanu radnika tuženika u odnosu na radnike korisnika usluga, a u pogledu opisane uslugu prijevoza, ovaj sud je shvaćanja da je zahtjev tužitelja i u tom dijelu osnovan.

 

Dakle, nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tuženiku naložili isplatiti tužitelju tražene iznose s osnove naknade za neiskorišteni godišnji odmor i za prijevoz.

 

Stoga je reviziju tuženika u dijelu kojim se pobija odluka o tom dijelu zahtjeva tužitelja, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

 

S obzirom da su po reviziji tuženika djelomično preinačene nižestupanjske presude na način da je tužbeni zahtjev djelomično odbijen, valjalo je odlučiti o troškovima parničnog postupka u skladu s čl. 166. st. 2. ZPP.

 

Odluka o troškovima postupka utemeljena je na odredbama čl. 154. st. 2. ZPP.

 

S obzirom da je tužiteljev konačni uspjeh u postupku 70%, a tuženikov 30% valjalo je dosuditi tužitelju dosuditi 40% troškova pravilno u visini utvrđenih u postupku koji je prethodio reviziji te tuženika obvezati na naknadu troškova u iznosu od 3.750,00 kn.

 

Tuženik je u omjeru od 30% uspio s revizijom te mu je u tom omjeru suđen trošak revizije u iznosu od 862,50 kn.

 

Slijedom iznesenog na temelju čl. 393. i 395. st. 1. ZPP presuđeno je i riješeno kao u izreci.

 

Zagreb, 28. srpnja 2020.