Broj: Rev-x 189/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, po sutkinji Gordani Matasić-Špoljarić, u pravnoj stvari tužitelja B. S. iz Z., kojega zastupaju punomoćnici Lj. N. i Z. N., odvjetnici u Z., protiv tuženika Z. H. d.o.o., P. T. Z., Z., kojega zastupa punomoćnik D. G., odvjetnik u Z., radi utvrđenja prava vlasništva i izdavanje tabularne isprave, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u  Zagrebu poslovni broj Gž-1917/08 od 27. travnja 2010., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10013/03 od 19. travnja 2007. ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10013/03 od 5. studenoga 2007., dana 23. prosinca 2011.,

r i j e š i o   j e

              Odbacuje se revizija tužitelja kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10013/03 od 19. travnja 2007. ispravljenom rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10013/03 od 5. studenog 2007. utvrđeno je da je tužitelj vlasnik 1903/14960 dijela zgrade izgrađene na k.č.br. 1007/7 k.o. S. koji dio u naravi predstavlja posebni dio te zgrade – poslovni prostor u jugozapadnom kutu zgrade površine 19,03 m² s kojim je neodjeljivo povezan odgovarajući suvlasnički dio zgrade i zemljišta na kojem je zgrada izgrađena te je naloženo tuženiku izdati tužitelju tabularnu ispravu i svu drugu potrebnu dokumentaciju potrebnu za upis označenog poslovnog dijela nekretnine u zemljišne knjige u vlasništvo tužitelja koju će u protivnosti zamijeniti ova presuda, na temelju koje je tuženik dužan trpjeti usklađenje zemljišnoknjižnog s katastarskim stanjem te upis prava vlasništva posebnog dijela tužitelja u zemljišne knjige, a tužitelj ovlašten u zemljišnim knjigama ovog suda poduzeti sve potrebne radnje radi upisa te upisati vlasništvo opisanog udjela i posebnog dijela predmetne nekretnine na svoje ime sve uz naknadu troška postupka.

              Županijski sud u Zagrebu je presudom broj Gž-1917/08 od 27. travnja 2010. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev te naložio tužitelju naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 23.180,00 kn.

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a također i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka te nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu ili istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, te traži trošak revizijskog postupka.

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

              Revizija nije dopuštena.

              U ovom predmetu nije dopuštena redovita revizija propisana odredbom čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude ne prelazi 100.000,00 kn, radi se o sporu radi utvrđenja vlasništva i izdavanja tabularne isprave, a ni odluka nije donesena temeljem odredbe čl. 373.a niti čl. 373.b ZPP. Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a bitna povreda odredaba parničnog postupka je razlog za redovitu a ne izvanrednu reviziju kako to proizlazi iz odredbe čl. 385. ZPP. Zato ovaj sud nije cijenio revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka a ni revizijski razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

              Tužitelj podnosi reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP koja glasi:

„U slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. ovog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.“

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji iz st. 2. ovog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

              Tužitelj postavlja pitanje: „može li se objekt izgrađen prije 15. veljače 1968. koji u naravi predstavlja stalan objekt, smatrati stalnim objektom izgrađenim temeljem pravomoćne građevinske dozvole i to po proteku 45 godina od njegove izgradnje odnosno može li se na taj objekt primijeniti odredba čl. 372. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06 – dalje: ZV).“

Tužitelj smatra da se odluka drugostupanjskog suda temelji na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a rješenje tog pitanje je od važnosti za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, jer se ovakvim tumačenjem kao što je to učinio drugostupanjski sud stavljaju u nejednak položaj osobe koje su izgradile objekte prije 15. veljače 1968. i za koje vrijedi zakonska presumpcija da su izgrađeni temeljem pravomoćne građevinske dozvole te osobe koje su objekt izgradile nakon 15. veljače 1968.

Odgovor na pitanje koje je postavio tužitelj važan je za donošenje odluke u ovom konkretnom predmetu no revident nije naveo razloge zbog kojih bi to pitanje bilo važno za ujednačavanje i osiguranje jedinstvene primjene zakona u Republici Hrvatskoj i ravnopravnosti građana. On se ne poziva na različitu praksu drugostupanjskih sudova o tom pitanju, a u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-594/00 na koju se poziva izraženo je pravno stajalište da postojanje  ugovora o zakupu poslovnog prostora na kojem je provedena prenamjena nije zapreka za stjecanje prava vlasništva ukoliko su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva propisani odredbom čl. 372. st. 1. ZV pa se ne radi o istom pravnom pitanju niti je  u njoj zauzeto suprotno shvaćanje od onog zauzetog po drugostupanjskom sudu u ovom predmetu. Osim toga revident ne navodi ni razloge zbog čega bi se u praksi moglo očekivati da bi drugostupanjski sudovi mogli o tom pitanju imati različita shvaćanja zbog mogućnosti različitog tumačenja određenih zakonskih odredaba pa nisu ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke koje prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP moraju biti kumulativno ispunjene za dopuštenost izvanredne revizije.

Zato revizija u ovom predmetu nije dopuštena te je Vrhovni sud Republike Hrvatske primjenom odredbe čl. 392. st. 1. ZPP riješio kao u izreci.

U Zagrebu, 23. prosinca 2011.