- 1 -              Revd 1824/2020-2

Broj: Revd 1824/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari I tužiteljice M. Z. iz V., ..., OIB ..., i II tužitelja D. O. iz S., ..., OIB ..., oboje zastupani po punomoćniku Z. G., odvjetniku u B., protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, ..., OIB ..., zastupanog po punomoćniku J. M., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1301/2019-2 od 30. ožujka 2020. kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić Gradu poslovni broj Pn-80/17-13 od 6. svibnja 2019., u sjednici održanoj 28. srpnja 2020.,

r i j e š i o   j e :

I Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

II Odbija se zahtjev I i II tužitelja za naknadu troška podnošenja odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1301/2019-2 od 30. ožujka 2020. kojom je dijelom potvrđena presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu poslovni broj Pn-80/17-13 od 6. svibnja 2019.

Prvo i drugo tužitelji u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije osporavaju osnovanost tog prijedloga.

Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da pravno pitanje naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer je riječ o pitanju glede kojeg pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda, a niti je praksa viših sudova ili revizijskog suda u odnosu na to pitanje nejedinstvena. Naime, predmetna drugostupanjska odluka nije niti temeljena na pravnom shvaćanju kako to u prijedlogu za dopuštenje revizije sugerira tuženik. Upravo su u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi najprije utvrdili primjerene iznose naknada za neimovinske vidove štete, zatim su tako utvrđene iznose umanjili za postotak doprinosa prednice tužitelja nastanku predmetne štete, te su tako umanjeni iznosi umanjili za nesporno isplaćene iznose naknade štete.

Slijedom toga, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi čl. 387. st. 5. ZPP, riješeno kao pod stavkom I izreke ovog rješenja.

Zahtjev I i II tužitelja za naknadu troškova podnošenja odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP, jer je ocijenjeno u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona da ta radnja u postupku nije bila potrebna za donošenje odluke povodom prijedloga za dopuštenje revizije (st. II izreke ovog rješenja).

Zagreb, 28. srpnja 2020.