1

Poslovni broj 10 P-83/2020-13

 

           

    Republika Hrvatska                                                                                

Trgovački sud u Osijeku                                               

  Osijek, Zagrebačka 2

 

                                                                                Poslovni broj 10 P-83/2020-13

 

U  I M E  R E PU B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Trgovački sud u Osijeku, po sucu pojedincu mr. sc. Mirjani Baran, u pravnoj stvari tužitelja Republika Hrvatska, OIB:52634238587, kojega zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, protiv tuženika A.-Č. d.o.o., OIB:, Osijek, radi predaje u posjed i isplate 86.467,50 kn, nakon glavne i javne rasprave zaključene 9. srpnja 2020. u nazočnosti zastupnika stranaka, na ročištu za objavu sudske odluke održanom 28. srpnja 2020.                

 

p r e s u d i o  j e

 

1.                 Nalaže se tuženiku A.-Č. d.o.o., OIB:, O., tužitelju Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, predati slobodnu od osoba i stvari nekretninu označenu kao kč. br. … površine 16200 m2, upisanu u zk. ul. broj .. k.o. B. B., u roku 15 dana.

 

II.              Tužbeni zahtjev tužitelja Republika Hrvatska, OIB: 52634238587,  protiv tuženika A.-Č. d.o.o., OIB:…,O., radi isplate 86.467,50 kn (osamdesetšesttisuć ačetristošezdesetsedamkuna i pedeselipa) zajedno sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 31. listopada 2019. pa do isplate, odbija se kao neosnovan.

 

3. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

 

Obrazloženje

 

              Tužitelj u tužbi kao i tijekom postupka u bitnome ističe kako je vlasnik nekretnine zgrade i dvorišta u selu kč. br. …. upisane u zk. ul. …. k.o. B. B., a da je tuženik u posjedu te nekrentine dugi niz godina, te ne plaća naknadu za korištenje. Stoga tužitelj potražuje od tuženika naknadu u iznosu od 86.467,50 kn, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, te ujedno traži i predaju u posjed. Ističe kako je u skladu s odredbom članka 186.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje:ZPP) podnio zahtjev za mirno rješenje spora 30. listopada 2019. kojim je zatražio predaju u posjed i naknadu za korištenje te nekretnine. Tijekom postupka na ročištu održanom 9. srpnja 2020. tužitelj je zatražio naknadu u iznosu od 82.500,00 kn jer da je omaškom naveden iznos od 86.467,50 kn. U odnosu na tuženikove navode i prigovore ističe kako su neosnovani pa predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova tužitelju.

 

              Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. U odgovoru na tužbu odnosno tijekom postupka u bitnome navodi kako je pošteni posjednik i to na temelju Ugovora o prijenosu prava korištenja ekonomskog dvorišta od 13. travnja 2004. koji je sklopio sa P. K. O. dotadašnjim posjednikom, pa da stoga nije dužan tužitelju platiti naknadu za korištenje te nekretnine. Ujedno isitče kako nije niti dužan predati nekretninu u posjed dok mu tužitelj ne naknadi ulaganja u tu nekretninu kako je to određeno presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-140/2019. Tuženik se protivi povlačenju dijela tužbe i predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova tuženiku.

 

              U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u izvadak iz zemljišne knjige na stranici 3. spisa, u dopis od 22. ožujka 2019., u odgovor od 16. studenog 2019., u elaborat s prilozima uz taj elaborat sve na stranici 6. do 36. spisa, u zamolbu od 5.  ožujka 2001., posjedovni list broj 2048, Ugovor o prijenosu prava korištenja ekonomskog dvorišta od 13. travnja 2004., presudu Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-140/2019-36 od 12. veljače 2020., u rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 8. studenog 2002., u presudu na temelju odricanja Općinskog suda u Osijeku broj P-1516/05, u presudu Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-81/2020-8 od 19. lipnja 2020., u presudu Upravnog suda RH broj US-4466/2003-9 od 26. kolovoza 2004., u dopis od 12. veljače 2020.

 

Tužbeni zahtjev je samo djelomično osnovan.

                           

              Predmet ovoga spora je tužiteljev zahtjev za isplatom naknade za korištenje nekretnine u iznosu od 86.467,50 kn te predaja te nekretnine u posjed tužitelju.

 

              U postupku je sud utvrdio:

- tužitelj je vlasnik nekretnine na kč. br. …površine 16200 m2, upisanu u zk. ul. broj .. k. o. B. B., te se nekretnina nalazi u posjedu tuženika, a što među strankama nije niti sporno,

-  tužitelj je prije podnošenja tužbe, tuženiku 30. listopada 2019. podnio zahtjev za mirno rješenje spora, u smislu odredbe članka 186.a Z.-a, a tuženik je odgovorio 6. studenog 2019., pa je ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe,

-  predmetna nekretnina je bila u posjedu P. K. O., kako to proizlazi iz dopisa ureda za katastar od 5. ožujka 2001., te od 11. kolovoza 2014.,

-  P. K. i tuženik su 13. travnja 2004. skolopili Ugovor o prijenosu prava korištenja ekonomskog dvorišta, kojim je na tuženika preneseno pravo posjeda predmetne nekretnine,

-  da je presudom  na temelju odricanja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1516/05 -1 od 11. listopada 2005. odbijen tužbeni zahtjev P. K. za priznanje prava vlasništva na spornoj nekrentini,

-   nepravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-140/2019-36 od 12. veljače 2020. naloženo je Republici Hrvatskoj da tuženika plati iznos od 140.739,53 kn na ime troškova ulaganja u predmetnu nekretninu.

 

Prema pravnom shvaćanju ovog suda, imajući na umu utvrđeno činjenično stanje, u konkretnom slučaju, a suprotno tvrdnji tužitelja, u konkretnom slučaju treba primijenio materijalno pravo sadržano u odredbama članka 164. stavak 1. i članka 165. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", bro: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15-pročišćeni tekst, dalje: ZV), a ne odredbe Zakona o obveznim odnosima. 

 

Naime, pravilo o vraćanju stečenog bez osnove iz članka 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), na koji se tužitelj poziva, primjenjuje se samo kada korisnik tuđe stvari nije u mogućnosti vratiti tu stvar imatelju, radi toga što bi stvar korištenjem prestala postojati ili bi promijenila identitet ili iz gospodarskih razloga ne bi bilo opravdano vraćanje. U tom slučaju korisnik tuđe stvari dužan je imatelju nadoknaditi koristi bez obzira na to je li  u korištenju te stvari bio pošten ili nepošten. Međutim, u konkretnom slučaju nije riječ o takvoj situaciji, pa je stoga valjalo primijeniti odredbe članka 164. i 165. ZV-a.

 

Prema odredbi članka 164. stavak 1. ZV-a pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu za posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pri tom oštećeno ili uništeno. Nepošten, pak, posjednik tuđe stvari prema odredbi članka 165. stavak 1. ZV-a mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

 

Slijedom iznesenog o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari kada je moguća predaja nekretnine u posjed i naknada koristi prosuđuje se prema odredbi članka 164. i 165. ZV.

 

Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu pravo na posjed ne pripada (čl. 18. st. 3. ZV-a). Posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno (čl. 18. st. 5. ZV-a). Ocjena ovog suda je da se posjed tuženika, u trenutku donošenja ove odluke, ne može smatrati poštenim posjedom. Naime, u trenutku zaprimanja tužiteljeva zahtjeva za mirno rješenje spora i predaju u posjed, sve ako je tuženik do tada smatrao kako mu je posjed pošten, imao u tom trenutku sigurno dovoljno razloga posumnjati da mu pravo na posjed ne pripada (čl. 18. st. 1. ZV-a). Naime, po ocjeni ovoga suda nije bitno je li tuženik u vrijeme kada je stupio u posjed predmetne nekretnine i vršio ulaganja u istu bio pošteni posjednik, jer je zaprimanjem zahtjeva za predaju u posjed tužitelju, imao dovoljno razloga sumnjati da mu ne pripada pravo na posjed.

 

Dakle posjed tuženika nije pošten, pa tuženik nema pravo zadržati nekretninu, iako može tražiti naknadu za učinjena ulaganja. Tužitelj je dakle, naknadno postao nepošteni posjednik, dok je u vrijeme izvođenja radova i ulaganja u nekrentinu bio pošteni posjednik, ali dostavom zahtjeva tužitelja za predaju u posjed od 30. listopada 2019., njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima koja vrijede za nepoštenog posjednika.

 

Imajući navedno u vidu sud je utvrdio kako je tužiteljev zahtjev za predaju u posjed nekretnine osnovan, pa ga je stoga i prihvatio i naložio tuženiku predaju nekretnine tužitelju.

 

U odnosu na tužiteljev zahtjev za isplatu naknade za korištenje nekretnine, sud je utvrdio kako tužitelj nije dokazao visini naknade koju tuženik treba platiti za korištenje nekretnine.

 

Naime, glede visine naknade tužitelj navodi kako je utvrđena sukladno procjeni tržišne vrijednoti u proteklih pet godina. Za istaknuti je kako tužitelj nije naznačio za koje razdoblje traži naknadu, već paušalno navodi da traži naknadu za proteklih pet godina, a da ne specificira od kada teče i do kada datumski ta naknada.

 

Iz očitovanja Službe za tehničke poslove, na koju se poziva tužitelj (stranica 4. i 86. spisa) proizlazi kako je tržišna vrijednot naknade za korištenje predmetne nkretnine u proteklih pet godina 82.350,00 kn.  Tužitelj nije dostavio nikakav dokaz niti je na bilo koji način dokazao kako je ova visina naknade utvrđena, da bi se isto moglo provjeriti. Pri tome je za ukazati kako je tužitelj u tužbi potraživao naknadu u visini od 86.567,50 kn, da bi na ročištu odražnom 9. srpnja 2020. naveo kako je riječ o greški i traži iznos od 82.350,00 kn.

 

Bez obzir, je li riječ o  iznosu naknade od 86.567,50 kn ili 82.350,00 kn, tužitelj ničim nije dokazao kako je izračunao visinu naknade, a dopis nekog tijela nije relevantan dokaz u ovom parničnom postupku, bez jasnih načina i metoda izračuna naknade.

 

Imajući u vidu kako tužitelj nije naznačio za koje razdoblje traži naknadu, niti je dokazao na koji je način tu naknadu izračunao, to je sud u smislu pravila o teretu dokazivanja iz odredbe članka 221.a ZPP-a, utvrdio kako tužitelj nije dokazao visini tužbenog zahtjeva glede naknade za korištenje nekretnine, to je valjalo ovaj tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

 

Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 4. ZPP-a. Naime, sud je utvrdio kako su stranke uspjele u jednakim dijelovima, tužitelj glede predaje u posjed, a tuženik glede isplate naknade za korištenje nekretnine, to je sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

                            Sijedom izloženog odlučeno je kao u izreci.

             

U Osijeku, 28. srpnja 2020.

 

                                                                                                                             S u d a c

 

                                                                                                      mr. sc. MIRJANA BARAN, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 15 dana putem ovog suda.

 

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik

   Zvjezdana Kovačić