Broj: Revt 202/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu po sucu Željku Glušiću, u pravnoj stvari tužitelja M. d.o.o., S., kojeg zastupa punomoćnica R. P.-I., odvjetnica u S., protiv I. tuženika Z. B. i II. tuženice M. B., oboje iz S., otok B., koje zastupa punomoćnica mr. sc. M. K., odvjetnica u S., radi utvrđenja i činidbe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4403/07-3 od 17. studenog 2010., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-466/05 od 5. ožujka 2007., 28. prosinca 2011.

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

 

              Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

 

              „I. Odbijaju se tužbeni zahtjevi koji glase:

 

              „1. Utvrđuje se da je tužitelj isključivi vlasnik poslovnog prostora u naravi mesnice – prodavaonice … položene sa zapadne strane dijela zgrade u S., sagrađen na č.k.br. 153 z.u. 756 k.o. S., površine 36,76 m² i to djela zgrade sa zapadne strane označen slovima DCFE prema skici sudskog vještaka za geodeziju A. Z. date u izvješću od 27. kolovoza 2001. u ovom postupku, a koja je sastavni dio ove presude.

 

              2. Dužni su tuženici pod 1. i 2. u roku od 15 dana dati tužitelju ispravu podobnu za upis brisanja prava vlasništva sa imena tuženika na nekretnini pobliže opisanoj pod točkom 1. izreke ove presude, uz istodobni upis prava vlasništva na ime tužitelja, time što će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda.

 

              3. Dužni su tuženici pod 1. i 2. u roku od 15 dana predati tužitelju u posjed slobodan od osoba i stvari poslovni prostor pobliže naveden pod točkom 1. izreke ove presude.“

 

              II. Tužitelj je dužan u roku od 8 dana platiti tuženicima Ad. 1. i Ad. 2. iznos od 13.237,00 kn za troškove spora.“

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) izjavio tužitelj zbog materijalnopravnog pitanja koje je po njegovoj prosudbi važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

              U konkretnom slučaju međutim, pokušavajući postaviti materijalnopravno pitanje, tužitelj u svojoj reviziji nije jasno i određeno postavio ni jedno pravno pitanje, a da bi se ono moglo izdvojiti i razmotriti odvojeno od ukupnosti pravne problematike kojom su se u svojim presudama bavili sudovi u postupku koji je prethodio reviziji pa već iz tog razloga revizija tužitelja nije dopuštena.

 

              Istina, tužitelj se izričito pozvao na odredbe čl. 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06 – dalje: ZV) kojim je uređen institut višestrukog ugovaranja otuđenja, pozivajući se i na rješidbu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-970/87 od 12. svibnja 1987.

 

              Međutim, navedena odluka nije nepodudarna sa pobijanom odlukom, budući da u pobijanoj odluci nije utvrđeno da bi tuženici bili kasniji nesavjesni kupci kao što je to bio slučaj u odluci poslovni broj Rev-970/87 od 12. svibnja 1987., već je utvrđeno da su tuženici vlasništvo na predmetnoj nekretnini stekli na osnovu upisa u zemljišne knjige kao savjesni kupci, a na temelju dva ugovora o prodaji sa P. „P.“ kao prodavateljem, a ugovore su sklopili u dobroj vjeri i suglasno načelu povjerenja u istinitost i potpunost stanja u zemljišnim knjigama.

 

              Zbog svega rečenog po pravnom shvaćanju revizijskog suda u ovom slučaju nisu ispunjene pretpostavke koje bi opravdale dopuštenost predmetne izvanredne revizije, radi čega je na temelju čl. 392. ZPP reviziju tužitelja trebalo odbaciti kao nedopuštenu.

 

              Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju kao nepotreban (čl. 155. ZPP).

 

U Zagrebu, 28. prosinca 2011.