1              Poslovni broj: Gž-2171/2019-2

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-2171/2019-2

 

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Vedrani Perkušić, u pravnoj stvari tužitelja Z. M. zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda T. V.&N. R.&T. C. C., protiv tuženika E.&S. d.d. zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva H., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Virovitici poslovni broj 8 P-291/2019-4 od 9. kolovoza 2019., dana 28. srpnja 2020.,

 

 

r i j e š i o j e

 

Prihvaća se žalba tužitelja, pa se preinačuje rješenje Općinskog suda u Virovitici poslovni broj 8 P-291/2019-4 od 9. kolovoza 2019. i rješava: „Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja kao neosnovan.“

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud se oglasio mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari (točka I. izreke), time da će se po pravomoćnosti istog rješenja spis ustupiti Općinskom sudu u Rijeci (točka II. izreke).

 

Protiv navedenog rješenja žali se tužitelj zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćen tekst, 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je osnovana.

 

Pobijana odluka je donesena pozivom na odredbe članka 70. ZPP-a, temeljem utvrđenja da su stranke za slučaj spora proizašlog iz ugovornog odnosa ugovorile mjesnu nadležnost Općinskog suda u Rijeci.

 

Odredbom iz članka 70. stavak 1. ZPP-a propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan.

 

Stavkom 3. istog članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljeno i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa te stavkom 5. da isprave o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu.

 

Iz priloženog sporazuma o mjesnoj nadležnosti koji je sadržan u točki 16. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5102616212 od dana 14. rujna 2005. proizlazi da su stranke prilikom zasnivanja ugovornog odnosa ugovorile za slučaj sporova proizašlih iz ugovora mjesnu nadležnost Općinskog suda u Rijeci (sud sjedišta Banke).

 

Međutim, prema stavu ovog žalbenog suda takva ugovorna klauzula jest nepoštena odredba ugovora.

 

Naime, Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) stipulira pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu, te je člankom 3. posebno određeno kako ovaj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu s aktima Europske unije, pa tako i Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

 

Upravo ova Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav i dijelom ZZP-om. Tako je odredbom članka 49. stavak 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 49. stavak 2. ZZP-a). Pravna posljedica takvih odredbi propisana je samim zakonom i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (članak 55. stavak 1. ZZP-a).

 

Vezano za praksu suda Europske unije valja upozoriti na presudu Oceano Grupo Editorial SA Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C- 240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

 

Navedenom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

U konkretnom slučaju, prema stanju u spisu, radi se o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, budući bi radi ostvarenja svojih prava i obveza korisnik kredita bio u obvezi putovati u Rijeku što bi s obzirom da živi u Suhopolju uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, imajući u vidu trošak putovanja iz mjesta stanovanja u Rijeku i natrag, kao i za to potrebno vrijeme, te njegovo opće imovno stanje.

 

Pored toga, odredba Ugovora o mjesnoj nadležnosti za slučaj spora je bila unaprijed formulirana od strane tuženika, pa tužitelj na kojeg se kao potrošača primjenjuje ZZP-a, nije imao utjecaja na njezin sadržaj.

 

S obzirom na navedene relevantne okolnosti, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), te mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), za zaključiti je da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je onda kao takva ništetna (istovjetno stajalištu zauzetom na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj 29. siječnja 2020.).

 

Stoga je žalbu tužitelja valjalo prihvatiti, te preinačiti prvostupanjsko rješenje na način kako je to odlučeno u izreci ovog drugostupanjskog rješenja (članak 380. točka 3. ZPP-a).

 

U Splitu 28. srpnja 2020.