Poslovni broj: Gž R-681/2019-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-681/2019-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Vedrani Perkušić, u pravnoj stvari tužitelja A. T. iz O., A., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Z. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo ..., OIB: …, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Zlataru, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru poslovni broj 2 Pr-54/2019-18 od 26. srpnja 2019., dana 27. srpnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj 2 Pr-54/2019-18 od 26. srpnja 2019. u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 7.385,62 kune sa zateznim kamatama kako je to navedeno pod točkom I. izreke, dok je u preostalom dijelu za više traženo u iznosu od 1.854,99 kuna tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke).

 

Odlukom o parničnom trošku obvezan je tuženik naknaditi tužitelju iznos od 5.437,49 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 26. srpnja 2019. do isplate (točka III. izreke), dok je tužitelj obvezan na ime parničnog troška isplatiti tuženiku iznos od 900,00 kuna (točka IV. izreke).

 

Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I. i III. izreke i to zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - odluka USRH, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista u tom dijelu preinači shodno žalbenim navodima. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

S obzirom na vrijednost predmeta spora, u konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti, u smislu članka 458. stavak 1. ZPP-a, radi čega se pobijana presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a, te pogrešne primjene materijalnog prava, prema članku 467. stavak. 1. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za nabavku građanskog odijela utemeljen na odredbi članka 28. stavak 4. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj 32/11 i 130/12), te odredbi članka 2. stavak 1. Pravilnika o načinu i uvjetima za ostvarivanje prava policijskih službenika na građansko odijelo („Narodne novine“, broj 64/11).

 

Prema odredbi članka 28. stavak 4. Zakona o policiji pravo na građansko odijelo ima policijski službenik koji obavlja policijske poslove primjenom policijskih ovlasti isključivo u građanskom odijelu, dok je stavkom 5. istog članka propisano kako će način i uvjete za ostvarivanje prava na građansko odijelo propisati ministar pravilnikom.

 

Pravilnikom o načinu i uvjetima za ostvarivanje prava policijskih službenika na građansko odijelo i to člankom 2. propisano je kako pravo na građansko odijelo ima policijski službenik koji, sukladno opisu poslova radnog mjesta, tijekom kalendarske godine, obavlja policijske poslove primjenom policijskih ovlasti isključivo u građanskom odijelu.

 

Policijske ovlasti određene su odredbom članka 13. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima („Narodne novine“, broj 76/09 i 92/14).

 

Dakle, uvjet za ostvarivanje prava na građansko odijelo sukladno odredbama Zakona o policijskim poslovima i ovlastima, Zakona o policiji i Pravilnika o načinu i uvjetima za ostvarivanje prava policijskih službenika za građansko odijelo je obavljanje policijskih poslova za koje se traže policijske ovlasti.

 

Zaduženje policijske odore treba biti u skladu s Uredbom o izgledu odora policijskih službenika Ministarstva („Narodne novine“, broj 88/11, 129/11 i 100/13, dalje: Uredba), koja propisuje vrste i izgled odora policijskih službenika, njihove dijelove, način zaduženja i zamjene, te vrijeme i način nošenja.

 

Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu nakon što je utvrdio: da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen u mobilnoj jedinici prometne policije te je obavljao policijske poslove primjenom policijskih ovlasti više od 6 mjeseci tijekom kalendarske godine, da je u utuženom razdoblju tuženik samo djelomično opremio tužitelja u odnosu na propisanu policijsku odoru, kao i da visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

 

Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda u skladu su sa sadržajem provedenih dokaza u postupku (osobito rješenjima o rasporedu tužitelja, te kartonu osobnog zaduženja odjeće i obuće za tužitelja), o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, dok se žalbeni navodi tuženika ukazuju neosnovanima.

 

Slijedom takvih utvrđenja, kako je tužitelj naznačen od samog tuženika kao službenik koji obavlja policijske poslove primjenom policijskih ovlasti, to je sud prvog stupnja ispravno primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 28. stavak 4. Zakona o policiji, te odredbe članka 2. stavak 1. Pravilnika o načinu i uvjetima za ostvarivanje prava policijskih službenika na građansko odijelo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja u pobijanom dijelu.

 

Pritom je za istaći da se suprotno žalbenim navodima tuženika ne može  smatrati kako se tuženik oslobodio obaveze naknade troškova za građansko odijelo time što je tužitelja opremio jednim komadom odjeće (taktička jakna s natpisom „POLICIJA“ za prsa i leđa), a koji se ne može koristiti kroz cijelu godinu pa čak niti pretežiti dio godine, jer se i dalje očekuje značajan financijski angažman tužitelja u vidu nabavljanja odjeće i obuće u kojoj obavlja svoj posao, a koju mu je prema Pravilniku o načinu i uvjetima za ostvarivanje prava policijskih službenika na građansko odijelo morao osigurati tuženik.

 

Glede preostalih žalbenih navoda također je za navesti kako protupravno ponašanje, između ostalog, predstavlja svako ponašanje koje je kao u konkretnom slučaju (Zakon o policiji) protivno kogentnoj pravnoj normi, pa stoga tuženik žalbenim navodima neosnovano prigovara da za isplatu po osnovi odgovornosti za štetu nedostaje element protupravnosti.

 

Pored toga, nigdje nije propisano koliko policijskih poslova treba obavljati policijski službenik, niti koliko policijskih ovlasti treba primjenjivati da bi ostvario pravo na građansko odijelo, dok prema odredbi članka 15. stavak 1. ZP policijski službenici pod jednakim uvjetima ostvaruju prava iz tog Zakona te im je zajamčena ravnopravnost.

 

Nadalje, presudu donesenu u postupku kojim završava spor male vrijednosti nije moguće pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa žalbeni navodi žalitelja istaknuti u tom pravcu nisu dopušteni.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na ispravno izvršenom obračunu u primjeni odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a.

 

Slijedom izloženog kako nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, dok žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopušten, te kako nisu počinjene ni bitne povrede odredbi parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, u vezi s člankom 467. stavak 1. ZPP-a, trebalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

 

Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer isti nije uspio sa svojom žalbom.

 

U Splitu 27. srpnja 2020.