1

Poslovni broj: 19 Povrv-363/2019-21

 

                                              

 

 

 

Poslovni broj: 19 Povrv-363/2019-21

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

 

 

Trgovački sud u Osijeku, po sucu mr.sc. Mirjani Baran, kao sucu pojedincu, a na temelju prijedloga više sudske savjetnice Marine Ljubičić Knežević, u pravnoj stvari tužitelja Z. K., OIB: …, D. M., I. 6, vl. K. – E. O., D. M., I. 6, kojeg zastupa V. Š., OIB: …, odvjetnica u N., B. R. 6, protiv tuženika M. D., OIB: …, D. M., B. J. J. 24, vl. M. O. Z. G., P. I. T., D. M., B. J. J. 24, kojeg zastupa M. P., odvjetnik u N., K. Z. 4 A, radi isplate iznosa od 154.235,90 kn, nakon glavne i javne rasprave zaključene 8. srpnja 2020. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu sudske odluke održanom 24. srpnja 2020.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

1.                      Održava se na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika L. M. u N., poslovni broj OVRV-336/2019 od 26. lipnja 2019., u kojem je naloženo tuženiku M. D., OIB: …, D. M., B. J. J. 24, vl. M. O. Z. G., P. I. T., D. M., B. J. J. 24, platiti tužitelju Z. K., OIB: …, D. M., I. 6, vl. K. – E. O., D. M., I. 6, iznos od 154.235,90 kn (stopedesetčetiritisućedvjestotridesetpetkuna i devedesetlipa) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 27. srpnja 2016. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i da tužitelju naknadi trošak ovrhe u iznosu od 5.565,45 kn (pettisućapetstošezdesetpetkuna i četrdesetpetlipa), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje na taj trošak teku od 26. lipnja 2019. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku osam dana.

 

2.              Zahtjev tužitelja za naknadu predvidivih troškova u iznosu od 3.993,50 kn (tritisućedevetstodevedesettrikune i pedesetlipa) zajedno s pripadajući zateznim kamatama na taj trošak, odbija se kao neosnovan pa se platni nalog u tome dijelu ukida.

 

3.           Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 15.173,25 kn (petnaesttisućastosedamdesettrikune i dvadesetpetlipa) u roku od osam dana.

 

4.                Zahtjev  tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.343,75 kn (dvijetisućetristočetrdesettrikune i sedamdesetpetlipa), odbija se kao neosnovan.

 

 

i

 

r i j e š i o   j e

 

 

I.              Određuje se prethodna mjera radi osiguranja novčane tražbine tužitelja-predlagatelja osiguranja Z. K., OIB: …, D. M., I. 6, vl. K. – E. O., D. M., I. 6, koju isti ima prema tuženiku-protivniku osiguranja M. D., O.: …, D. M., B. J. J. 24, vl. M. O. Z. G., P. I. T., D. M., B. J. J. 24, i to iznosa od 154.235,90 kn (stopedesetčetiritisućedvjestotridesetpetkuna i devedesetlipa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. srpnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

II.              Zabranjuje se Financijskoj agenciji i bankama protivnika osiguranja da prema OIB-u tuženika tuženiku  ili trećoj osobi po nalogu tuženika isplati s njegova računa ili iz njegovih oročenih sredstava iznos za koji je određena ova prethodna mjera

 

III.              Provedba ovog rješenja nalaže se Financijskoj agenciji.

 

IV.               Dostavom ovog rješenja Financijskoj agenciji smatra se da je ova prethodna mjera provedena.

 

V.              Provedbom prethodne mjere predlagatelj osiguranja stječe založno pravo na predmetu osiguranja.

 

VI.              Iznos novčanih sredstava za koji je određena zabrane isplate ne može se prenijeti s računa protivnika osiguranja dok zabrana traje, osim radi namirenja osigurane tražbine.

 

VII.              Ova prethodna mjera traje najduže do proteka 15 dana nakon nastupanja uvjeta za ovrhu.

 

                            VIII.              Žalba ne odlaže izvršenje ovog rješenja.

 

 

Obrazloženje

 

 

                            Tužitelj je, kao ovrhovoditelj podnio protiv tuženika, kao ovršenika, prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave radi isplate iznosa od 154.235,90 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima, a iz razloga što tuženik nije podmirio račun/otpremnicu broj 3/P1/1, a koji se odnosi na obavljenu uslugu - elektrotehničku instalaciju športsko nastavne dvorane u D. M.. Javni bilježnik L. M. u O. donio je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj OVRV-336/2019 od 26. lipnja 2019., a po prigovoru tuženika postupak je nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

 

                            Tuženik u prigovoru protiv rješenja o ovrsi navodi kako predmetni račun je zaprimio tek uz rješenje o ovrsi i kako nije u obvezi podmiriti utuženo potraživanje, a iz razloga što isto je u obvezi podmiriti trgovačko društvo G. d.o.o. te je kao dokaz svojih tvrdnji dostavio Ugovor o cesiji. 

 

                            U odnosu na navode iz prigovora protiv rješenja o ovrsi tužitelj tijekom postupka navodi kako je račun tuženik osobno predao tužitelju, a što dokazuje i predmetni Ugovor o cesiji, a koji nisu sve ugovorne strane potpisale, odnosno kako isti nije zaključen. Također tužitelj navodi kako je po predmetnom Ugovoru o cesiji utvrđeno kako će obveza tuženika prema tužitelju prestati tek plaćanjem od strane treće osobe te je dostavio Ugovor broj 283/12. Nadalje, obzirom Ugovor o cesiji nije potpisan od strane cesusa u konkretnoj pravnoj stvari nije došlo do ustupa tražbine.

 

                            U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u račun/otpremnicu broj 3/P1/1 tužitelja na ime tuženika od 18. srpnja 2016. sa datumom dospijeća 26. srpnja 2016. (str. 6 spisa), podnesak punomoćnika tužitelja upućen tuženiku od 21. lipnja 2018. (str. 7 spisa), Ugovor o cesiji od 18. srpnja 2016. (str. 10 spisa), podnesak punomoćnika tužitelja upućen tuženiku od 21. lipnja 2018. sa povratnicom i potvrdom o primitku (str. 23-24 spisa), narudžbenicu broj 2016-15 isporučitelja (prodavatelja) ovdje tužitelja naslovljenu na kupca (primatelja) ovdje tuženika od 15. srpnja 2016. (str. 27 spisa), Ugovor broj 283/12 sklopljen između G. d.o.o. i ovdje tuženika od 12. listopada 2012. (str. 28-32 spisa), podnesak Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Osijek, Ispostava Donji Miholjac KLASA: 410-19/2020-002/4, URBROJ: 513-007-14/005-2020-2 od 3. travnja 2020. (str. 35 spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6972/2018-2 od 30. studenoga 2018. (str. 38-39 spisa), podnesak punomoćnika tužitelja upućen G. d.o.o. od 21. lipnja 2018. (str. 44 spisa) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1786/2011-3 od 11. ožujka 2015. (str. 55-56 spisa).

 

Tužbeni zahtjev je osnovan.

 

U ovoj pravnoj stvari nisu sporne činjenice kako je tuženik kao izvođač sklopio ugovor sa G. d.o.o. kao naručiteljem, a radi obavljanja radova na izgradnji sportske dvorane u D. M., a što također proizlazi iz Ugovora br. 283/12 od 12. listopada 2012. (str. 28-32 spisa).

 

Također nije sporno kako je tužitelj obavio za tuženika elektroinstalaterske radove u nastavno sportskoj dvorani u D. M., odnosno kako je tužitelj bio podizvođač radova na izgradnji predmetne sportske dvorane, a što također proizlazi iz narudžbenice broj 2016-15 (str. 27 spisa).

 

Sporna je činjenica u ovoj pravnoj stvari je li tuženik u obvezi podmiriti tužitelju utuženi iznos, a koji se odnosi na obavljene elektroinstalaterske radove u nastavno sportskoj dvorani u D. M.. Naime, tuženik tijekom postupka navodi kako je utuženo potraživanje u obvezi podmiriti G. d.o.o., a na temelju Ugovora o cesiji od 18. srpnja 2016. (str. 10 spisa).

 

Također je sporno je li tuženik zaprimio sporan račun prije donošenja rješenja o ovrsi.

 

Uvidom u račun/otpremnicu broj 3/P1/1 tužitelja na ime tuženika od 18. srpnja 2016. sa datumom dospijeća 26. srpnja 2016. (str. 6 spisa) sud je utvrdio kako je predmetni račun izdan na ime izvedenih radova i to elektrotehničkih instalacija športsko nastavne dvorane u D. M., a isti iznosi 154.235,90 kn. Također je utvrđeno kako je isti izdan na temelju narudžbe broj 2016-15.

 

Iz podneska punomoćnika tužitelja upućenog tuženiku od 21. lipnja 2018. (str. 7 spisa) sud je utvrdio kako je punomoćnik tužitelja upozorio tuženika ukoliko ne podmiri ovdje utuženo dugovanje da će pokrenuti ovršni postupak radi naplate istog.

 

Uvidom u Ugovor o cesiji od 18. srpnja 2016. (str. 10 spisa) sud je utvrdio kako je u uvodu ugovora navedeno kako se isti sklapa između G. d.o.o. kao cesusa, tuženika kao cedenta i tužitelja kao cesionara. Čl. 1. predmetnog Ugovora ugovoreno je kako cedent (tuženik) prenosi svoje potraživanje koje ima od cesusa (G. d.o.o.) na cesionara (tužitelj) u iznosu od 154.235,90 kn. Nadalje, čl. 2. ugovoreno je kako će cesus (G. d.o.o.) prihvaćanjem predmetnog Ugovora izvršiti isplatu u korist cesionara (tužitelja) dok je čl. 3. ugovoreno kako danom uplate sredstava na račun cesionara (tužitelja) cedent (tuženik) je naplatio svoja potraživanja od cesusa (G. d.o.o.) u iznosu od 154.235,90 kn, a istovremeno izmirio svoje obveze prema cesionaru (tužitelju). Sud je također utvrdio kako su predmetni ugovor potpisali cedent (tuženik) i cesionar (tužitelj), a ugovor nije potpisao cesus (G. d.o.o.).

 

Iz podneska punomoćnika tužitelja upućenog tuženiku od 21. lipnja 2018. sa povratnicom i potvrdom o primitku (str. 23-24 spisa) razvidno je kako je punomoćnik tužitelja upozorio tuženika ukoliko ne podmiri utuženo potraživanje da će pokrenuti kazneni i ovršni postupak te je predmetni podnesak punomoćnik tužitelja dostavio i G. d.o.o.

 

Uvidom u narudžbenicu broj 2016-15 isporučitelja (prodavatelja) ovdje tužitelja naslovljenu na kupca (primatelja) ovdje tuženika od 15. srpnja 2016. (str. 27 spisa) sud je utvrdio kako je tuženik od tužitelja naručio elektro radove za nastavno sportsku dvoranu D. M. u iznosu od 154.235,90 kn te kako je predmetnu narudžbenicu potpisao M. D., odnosno tuženik. Također je utvrđeno kako naručene usluge potrebno je isporučiti tuženiku te kako će se plaćanje obaviti cesijom.

 

Iz Ugovora broj 283/12 sklopljenog između G. d.o.o. i ovdje tuženika od 12. listopada 2012. (str. 28-32 spisa) sud je utvrdio kako je trgovačko društvo G. d.o.o. ugovor sklopilo kao naručitelj i tuženik kao izvođač, a izvođač se obvezao za naručitelja izvesti radove na izgradnji sportske dvorane u D. M.. Nadalje, sud je također utvrdio kako se naručitelj obvezao isplatiti izvođaču (ovdje tuženiku) ukupno ugovoreni iznos temeljem privremene situacije u roku od 60 dana od dana primitka i ovjere privremene situacije od strane stručne osobe naručitelja (G. d.o.o.). Također, utvrđeno je kako je čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno kako će G. d.o.o. uplatiti ugovorenu cijenu za izvedene radove na žiro-račun ovdje tuženika. Predmetni Ugovor potpisali su tuženik i G. d.o.o. Sud je također utvrdio kako su ugovorne strane suglasne kako se plaćanje izvedenih radova može vršiti i putem kompenzacije međusobnih potraživanja – dugovanja sukladno dogovoru ugovornih stranaka.

 

Uvidom u podnesak Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Osijek, Ispostava Donji Miholjac KLASA: 410-19/2020-002/4, URBROJ: 513-007-14/005-2020-2 od 3. travnja 2020. (str. 35 spisa) sud je utvrdio kako tuženik nije koristio pravo na odbitak pretporeza za ovdje sporan račun.

 

Iz podneska punomoćnika tužitelja upućenog G. d.o.o. od 21. lipnja 2018. (str. 44 spisa) razvidno je kako je punomoćnik tužitelja pozvao trgovačko društvo G. d.o.o. na plaćanje ovdje utuženog iznosa.

 

Čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; u daljnjem tekstu ZOO) propisano je kako vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

 

Čl. 82. ZOO-a propisano je kako za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju.

 

Čl. 88. ZOO-a propisano je kad dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku svoju tražbinu ili jedan njezin dio sklapanjem ugovora o ustupanju dužnikova obveza se gasi do iznosa ustupljene tražbine, dok je st. 2. istoga članka propisano kako kad dužnik ustupi svome vjerovniku svoju tražbinu samo radi ispunjenja, njegova se obveza gasi, odnosno smanjuje tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu.

 

U konkretnoj pravnoj stvari utvrđeno je kako Ugovor o cesiji nije potpisao cesus, odnosno G. d.o.o., no primjenom čl. 82. ZOO-a za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika.

 

Nadalje, također je utvrđeno kako su Ugovorom o cesiji koji je potpisan od strane tuženika kao cedenta i tužitelja kao cesionara tužitelj i tuženik ugovorili kako će danom uplate sredstava na račun cesionara (ovdje tužitelja) cedent (ovdje tuženik) naplatiti svoja potraživanja od cesusa u iznosu od 154.235,90 kn, a istovremeno izmiriti svoje obveze prema cesionaru.

 

Dakle, tužitelj i tuženik su Ugovorom o cesiji ugovorili kako će tuženik izmiriti svoje obveze prema tužitelju danom uplate utuženog iznosa od strane G. d.o.o. na račun tužitelja, odnosno tužitelj i tuženik su sklopili Ugovor o cesiji radi ispunjenja tražbine.

 

Tijekom postupka nije bilo sporno kako trgovačko društvo G. d.o.o. nije podmirilo utuženo potraživanje tužitelju pa je tužitelj prijedlog za ovrhu podnio protiv ovdje tuženika, obzirom se tuženikova obveza gasi tek kad tužitelj naplati ustupljenu tražbinu, a što tužitelj nije učinio.

 

Nadalje, tuženik i G. d.o.o. na temelju Ugovora broj 283/12 ugovorili su kako će G. d.o.o. uplatiti ugovorenu cijenu za izvedene radove na žiro-račun tuženika te kako se plaćanje izvedenih radova može vršiti putem kompenzacije međusobnih potraživanja- dugovanja, a tijekom postupka, odnosno iz podneska punomoćnika tužitelja upućenog G. d.o.o. (str. 44 spisa), utvrđeno je kako G. d.o.o. nije podmirilo utuženo potraživanje niti tuženiku niti tužitelju.

 

Obzirom su stranke Ugovora o cesiji, odnosno tuženik i tužitelj, ugovorili kako tuženikova obveza prema tužitelju prestaje tek danom uplate sredstava na račun tužitelja od strane G. d.o.o., a kako G. d.o.o. nije nikada uplatilo sporan iznos na račun tužitelja, sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan i primjenom čl. 451. st. 3. ZPP-a platni nalog iz rješenja o ovrsi u cijelosti održao na snazi.

 

Naime, sud je utvrdio kako nije prestala tuženikova obveza prema tužitelju, odnosno kako nije ispunjen Ugovor o cesiji, a što je u skladu sa čl. 88. st. 2. ZOO-a.

 

Među strankama je bila sporna i činjenica je li tuženik zaprimio račun prije donošenja rješenja o ovrsi, a sud je tijekom postupka utvrdio kako je tuženikov navod kako isti nije zaprimio, neosnovan.

 

Naime, tuženiku je upućen podnesak punomoćnika tužitelja od 21. lipnja 2018. (str. 23 spisa)  koji je tuženik i zaprimio, što je razvidno iz povratnice koja se nalazi na str. 24 spisa. U predmetnom podnesku punomoćnik tužitelja je upozorio tuženika ukoliko ne podmiri utuženo dugovanje da će pokrenuti ovršni postupak, a rješenje o ovrsi je doneseno 26. lipnja 2019. Dakle, tuženik je u lipnju 2018. bio upozoren kako će tužitelj pokrenuti ovršni postupak, a što je tužitelj i učinio te je javni bilježnik 26. lipnja 2019. donio rješenje o ovrsi.

 

Također, sud je obvezao tuženika i na isplatu zateznih kamata, a u skladu sa čl. 29. st. 1., 2. i 8. ZOO-a.

 

Sud je odbio dokazne prijedloge za saslušanjem stranaka i saslušanjem svjedoka D. D., V. Š. i J. K., obzirom nije sporno kako je utuženo potraživanje trebalo podmiriti trgovačko društvo G. d.o.o., a obzirom isto nije učinjeno tužitelj je pokrenuo ovršni postupak protiv tuženika, obzirom nije došlo do prestanka tuženikove obveze prema tužitelju, a na temelju sklopljenog Ugovora o cesiji radi ispunjenja.

 

Također, sud je odbio dokazni prijedlog za izvođenjem dokaza knjigovodstveno financijskim vještačenjem, a iz razloga što tijekom postupka nije bila sporna visina tužbenog zahtjeva.

 

Odluku o naknadi parničnih troškova sud je donio primjenom odredbi ZPP-a i to čl. 151., čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. st. 1. i st. 4., a visina istih odmjerena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; u daljnjem tekstu OT) i Tarife sudskih pristojbi iz Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 53/19).

 

Tužitelju su priznati troškovi ovrhe i to: trošak sastava prijedloga za ovrhu u iznosu od 2.500,00 kn uvećano za PDV, trošak javnobilježničke nagrade u iznosu od 1.892,36 kn uvećano za PDV, trošak stvarnih izdataka odvjetnika u iznosu od 30,00 kn uvećano za PDV i javnobilježnički trošak u iznosu od 30,00 kn uvećano za PDV; odnosno tužitelju su priznati troškovi ovrhe u ukupnom iznosu od 5.565,45 kn.

 

Tužitelju nisu priznati predvidivi ovršni troškovi u iznosu od 3.993,50 kn, jer tužitelj nije dokazao da je te troškove i imao pa je zahtjev za naknadu ovih troškova odbijen kao neosnovan i platni nalog u tom dijelu ukinut.

 

Sud je tužitelju priznao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 15.173,25 kn, a koji se odnosi na trošak zastupanja na ročištu održanom 3. ožujka 2020. u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 9. t. 1. OT) uvećano za PDV, trošak zastupanja na ročištu održanom 25. svibnja 2020. u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 9. t. 1. OT) uvećano za PDV, trošak zastupanja na ročištu održanom 8. srpnja 2020. u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 9. t. 1. OT) uvećano za PDV, trošak sastava podneska od 25. svibnja 2020. u iznosu od 2.500 kn (Tbr. 11. t. 1. OT) uvećano za PDV i trošak sastava podneska od 10. lipnja 2020. u iznosu od 625,00 kn (Tbr. 8. t. 3. OT) uvećano za PDV, kao i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 1.892,00 kn (Tar. br. 2. t. 1.).

 

Cijeneći koji su troškovi bili potrebni za vođenje ovog spora i u kojoj visini, sud je tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 2.343,75 kn odbio kao neosnovan.

 

Naime, tužitelj je za trošak sastava podneska od 10. lipnja 2020. tražio trošak u iznosu od 2.500,00 kn uvećano za PDV, no sud mu isti priznao u iznosu od 625,00 kn uvećano za PDV, odnosno sud mu nije priznao trošak u preostalom iznosu od 1.875,00 kn uvećano za PDV, a iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o podnesku iz Tbr. 8. t. 3. OT, odnosno ne radi se o odgovoru na tužbu, prigovoru protiv platnog naloga i obrazloženih podnesaka u kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, kao niti o sastavljanju prijedloga za povrat u prijašnje stanje ili prijedloga za izdavanje privremenih mjera.

 

Podneskom od 25. svibnja 2020. tužitelj je predložio određivanje prethodne mjere.

 

Obzirom je tužitelj navedeni prijedlog podnio prije zaključenja glavne rasprave, a iz navoda u prigovoru i spisu priloženih isprava ne proizlazi veća vjerojatnost da tuženik uspije u sporu, sud je rješenjem odredio predloženu prethodnu mjeru i to u skladu sa čl. 501.a ZPP-a.

 

                            Slijedom navedenog, riješeno je kao u izreci.

 

                           

U Osijeku 24. srpnja 2020.

 

 

 

Zapisničar: Sanda Gučić

Sudac:

mr.sc. Mirjana Baran

 

 

 

 

 

Viša sudska savjetnica:

Marina Ljubičić Knežević

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može nezadovoljna stranka izjaviti žalbu Visokom Trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 8 dana pismeno u 4 primjerka putem ovog suda.

 

 

 

DNA

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

3. Rj. presudom