Pristupanje sadržaju
Broj: Rev 393/09
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, predsjednika vijeća, Nenada Perina, člana vijeća, Željka Glušića, člana vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Gordane Jalšovečki, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. J. iz S., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u R., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-1388/08 od 3. studenoga 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-2606/05 od 27. svibnja 2008., u sjednici održanoj 11. siječnja 2012.,
p r e s u d i o j e
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženica s osnova naknade materijalne štete isplati iznos od 1.422.254,62 kune sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate i zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi parnični trošak (stavak I. izreke), a tužitelju je naloženo da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 42.660,00 kuna (stavak II. izreke).
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj u reviziji predlaže reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev ili ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
U odgovoru na reviziju tuženica je osporila navode tužitelja iznesene u reviziji i ističući da u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju revident upire u reviziji i da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo. Zbog toga je tuženica predložila reviziju odbiti kao neosnovanu.
Revizija nije osnovana.
Pobijana presuda je ispitana u smislu odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 83/08, 96/08 i 123/08 – dalje ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Pritom je ovaj sud po službenoj dužnosti pazio na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 8. ZPP s obzirom da je odluka suda drugog stupnja donesena nakon 1. listopada 2008. kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08).
Suprotno tvrdnji revidenta u postupku pred prvostupanjskim sudom, niti u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Niti prvostupanjska niti drugostupanjska presuda nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati, a obje presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama.
Drugostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja i naveo razloge koje je uzeo u obzir prilikom odlučivanja o žalbi. Zbog toga nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP i čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP.
Tužbenim zahtjevom tužitelj od tuženice zahtijeva naknadu materijalne štete koju je pretrpio zbog rušenja objekta sagrađenog u D., Općina P. zbog, kako on to tvrdi u žalbi i tijekom postupka, nezakonitog i nepažljivog rada tijela državne uprave.
Sudovi su tijekom postupka utvrdili:
- da je tužitelj započeo izgradnju objekta na svojoj nekretnini u D., Općina P. iako nije imao građevinsku dozvolu za gradnju objekta;
- da mu je od nadležnih tijela tuženice u siječnju 2003. naloženo rušenje započetog objekta – tada suterena i zabranjena svaka gradnja (rješenje od 20. siječnja 2003.), a da je nakon toga donesen zaključak o dozvoli izvršenja tog rješenja (20. ožujka 2003.);
- da je tužitelj unatoč zabrani i prekršajnoj prijavi podnesenoj protiv njega (4. travnja 2003.) od strane nadležne inspekcije nastavio s gradnjom objekta;
- da je tužitelj od Općine P. ishodio potvrdu od 30. svibnja 2003., kojom se potvrđuje da će se tužiteljeva nekretnina u budućem prostornom planu nalaziti u zoni dopuštene gradnje,
- da je 19. rujna 2003. doneseno drugostupanjsko rješenje kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje od 20. siječnja 2003. kojom je tužitelju naloženo rušenje započetog objekta i zabranjena svaka gradnja;
- da tužitelj nije porušio predmetni objekt;
- da je 26. travnja 2004. započeto izvršenje rješenja od 20. siječnja 2003. odnosno rušenje objekta tužitelja o čemu je sačinjen zapisnik;
- da tužitelj unatoč saznanju o tome da će biti započeto rušenje objekta nije nazočio rušenju, niti je nakon toga obišao gradilište.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su ocijenili da je za nastanak predmetne štete odgovoran sam tužitelj koji se upustio u gradnju bez građevinske dozvole i ignorirao rješenja tuženice kojima mu je bilo naloženo rušenje bespravno započete gradnje i izrečena zabrana izgradnje te da tijekom postupka tužitelj nije dokazao da bi mu tuženica odgovarala u smislu odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01 i 190/03 – dalje: ZDSU), niti u smislu odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7796, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO).
U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj u reviziji iznosi da je tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima ukazivao na niz propusta odgovornih osoba tuženice koji su ga doveli u zabludu i potakli ga da gradi ne čekajući građevinsku dozvolu jer je bio siguran da će građevinsku dozvolu ishoditi tijekom gradnje. Ističe da su mu nadležna državna tijela omogućila upis sagrađenog objekta u katastar i zemljišne knjige, pa da je on postupao u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige u smislu odredbe čl. 122. Zakona o zemljišnim knjigama. Također navodi da je zbog pasivnosti državnih tijela i njihova nepoštivanja rokova i zakonom propisanih obveza tužitelju uzrokovana šteta koju trpi jer je on sa gradnjom spornog objekta započeo još početkom 2002., a građevinski inspektor inspekcijski pregled izvršio je tek nakon godinu dana tj. 16. siječnja 2003. Ističe da mu je opisanom pasivnošću nadležnih tijela državne uprave i njihovim protupravnim ponašanjem nanesena šteta.
U odnosu na prvi revizijski prigovor tužitelja da je tijekom postupka ukazivao na niz propusta odgovornih osoba tuženice koji su ga doveli u zabludu i potakli ga da gradi ne čekajući građevinsku dozvolu jer je bio siguran da će građevinsku dozvolu ishoditi tijekom gradnje treba reći da tim prigovorom tužitelj u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava osporava utvrđeno činjenično stanje. Međutim, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa takvi, činjenični navodi nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje od strane ovog suda.
Odredbom čl. 13. ZDSU propisano je da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim i nepravilnim radom tijela državne uprave, jedinica lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.
Prema citiranoj zakonskoj odredbi za postajanje odgovornosti Republike Hrvatske u moraju biti kumulativno ispunjene tri pravne pretpostavke i to:
- nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave;
- postojanje štete koja je zbog toga nastala oštećenom;
- postojanje uzročne veze između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete oštećeniku, pri čemu je bitno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave.
Dakle, odredbom čl. 13. ZDSU propisana je objektivna odgovornost Republike Hrvatske, za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave, koji se temelji na načelu uzročnosti (causa), a ne na načelu krivnje (culpe).
Ispitujući revizijske prigovore tužitelja ovaj sud ocjenjuje, kao što su to ocijenili i nižestupanjski sudovi da tuženica nije odgovorna tužitelju za konkretnu štetu jer tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi šteta koju trpi bila posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave. Naime, rušenje predmetnog objekta tužitelja izvršeno na temelju pravomoćnog rješenja nadležnog tijela od 20. siječnja 2003. kojim je tužitelju bilo naloženo rušenje započetog objekta i zabranjena svaka gradnja, zbog čega je postupak rušenja spornog objekta tužitelja na zakonu zasnovan, a time nedostaje jedna od zakonom predviđenih pretpostavki za naknadu štete (protupravnost u postupanju nadležnog tijela državne uprave).
Neosnovano se tužitelj u reviziji sadržajno poziva na odredbu čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00,114/01, 79/06 i 141/06 - dalje ZVDSP), iako je pritom u reviziji pogrešno naveo da se radi o odredbi čl. 122. Zakona o zemljišnim knjigama. Naime, odredbom čl. 122. st. 1. ZVDSP uređeno je načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige, a u smislu te odredbe na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige mogu se pozivati osobe koje postupaju u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je upisano u zemljišne knjige nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. Osim toga, upis sagrađenog objekta u katastar i zemljišne knjige nije u uzročnoj vezi sa štetom koju tužitelj trpi.
Na pravilnost pobijane drugostupanjske odluke ne utječe niti revidentov navod da zbog pasivnosti državnih tijela koje se ogleda u tome što je građevinski inspektor inspekcijski pregled spornog objekta izvršio tek 16. siječnja 2003., kada je već gradnja bila u tijeku, a to je trebao učiniti već kad je tužitelj započeo gradnju. To stoga što tužitelj predmetnu štetu ne bi trpio da nije pristupio gradnji spornog objekta protivno odredbi čl. 44. Zakona o gradnji („Narodne novine“, broj 52/99, 75/99 i 117/01).
Prema tome, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 13. ZDSU kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan pa nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.
U Zagrebu, 11. siječnja 2012.
