1              Poslovni broj: Gž R-767/2020-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-767/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Andrei Boras-Ivanišević, na temelju nacrta odluke kojeg je izradila sudska savjetnica Helena Silić, u pravnoj stvari tužitelja M. J., OIB: ..., iz B., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženog Bolnice, Zagreb, OIB: ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik po zaposlenju D. M., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2877/2018 od 27. svibnja 2020., 23. srpnja 2020.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2877/2018 od 27. svibnja 2020. u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.011,86 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (osim kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u dosuđenom bruto iznosu) koje na pojedine mjesečne iznose teku kako je to pobliže navedeno u prvostupanjskoj presudi (točka I. izreke), dok je zahtjev tužitelja za isplatu daljnjeg iznosa od 52,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). Nadalje, tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 6.531,25 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 27. svibnja 2020. (točka III. izreke), dok je zahtjev tužitelja za naknadu daljnjeg parničnog troška u iznosu od 781,25 kuna odbijen kao neosnovan (točka IV. izreke).

 

Protiv navedene presude u dijelu pod točkama I. i III. izreke žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a koji su žalbeni razlozi predviđeni odredbom članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.; dalje: ZPP-a), a koji se zakon u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe članka 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.), predlažući ovom sudu da isti u pobijanom dijelu preinači sukladno žalbenim navodima, a podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Žalba tuženika nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike isplaćene plaće i one koja je trebala biti isplaćena u razdoblju od ožujka 2014. do ožujka 2018. u vezi s prekovremenim radom u mjesecima u kojima je blagdan ili drugi neradni dan "padao" na standardno radni dan (od ponedjeljka od petka) i to na temelju članka 51. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13.; dalje: KU 143/13), a koji je bio u primjeni od 1. prosinca 2013. do 1. ožujka 2018., u vezi s člankom 1. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 33/96, 96/01, 13/02, 136/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11 i 130/11; dalje Zakon o blagdanima).

 

Predmet spora je i zahtjev tužitelja za isplatu razlike naknade plaće na temelju odredbe članka 36. stavka 2. KU 143/13.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a niti da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, a na što ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

 

Posebno je za istaknuti da, suprotno žalbenim navodima tuženika, u postupku pred prvostupanjskim sudom nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Za postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a potrebno je da je izreka presude nerazumljiva ili da proturječi sama sebi ili razlozima presude, da presuda uopće nema razloga ili su ti razlozi nejasni i nerazumljivi, odnosno da postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude.

 

Razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak je prvostupanjski sud izvodio o postojanju odlučnih činjenica i iz kojih dokaza, a ne postoji ni proturječje o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Iz rezultata provedenog postupka proizlazi:

- da je tužitelj zaposlenik tuženika na radnom mjestu medicinskog tehničara,

- da tuženik tužitelju nije platio povećanu plaću za rad u vrijeme blagdana i drugih neradnih dana kada su isti "padali" na standardno radni dan,

- da je, posljedično, tuženik tužitelju naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćivao u pogrešnom (umanjenom) iznosu.

 

Odredbom članka 51. stavka 1. KU 143/13 propisano je da će se osnovna plaća radniku uvećati za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50% i za rad u drugoj smjeni 10% ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima.

 

Odredbom članka 58. stavka 9. KU 143/13 propisano je da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati te da redovni mjesečni fond radnih sati čine sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati.

 

Odredbom članka 1. Zakona o blagdanima koji je bio na snazi u utuženom razdoblju određeno je da su blagdani u Republici Hrvatskoj 1. siječnja – Nova godina, 6. siječnja – Bogojavljanje ili Sveta tri kralja, Uskrs i Uskrsni ponedjeljak, Tijelovo, 1. svibnja – Praznik rada, 22. lipnja – Dan antifašističke borbe, 25. lipnja – Dan državnosti, 5. kolovoza – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, 15. kolovoza – Velika Gospa, 8. listopada – Dan neovisnosti, 1. studenoga – Svi sveti, 25. prosinca – Božić, 26. prosinca, prvi dan po Božiću, Sveti Stjepan te da se na navedene dane u Republici Hrvatskoj ne radi.

 

Dakle, iz naprijed navedenog proizlazi da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati, a da su blagdani neradni dani, zbog čega moraju biti isključeni iz navedenog umnoška.

 

Za naglasiti je da, protivno žalbenim navodima tuženika, ovdje nema mjesta primjeni Zaključka br. 153 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja kojim je određeno da se sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan evidentiraju kao redovni rad i ubrajaju u mjesečnu satnicu, a to iz razloga što je zakonskom odredbom izričito propisano da se u dane blagdana u Republici Hrvatskoj ne radi.

 

Kako je u konkretnom slučaju tuženik redovni mjesečni fond sati utvrđivao suprotno naprijed iznesenom, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je prihvatio tužbeni zahtjev u tom dijelu.

 

Što se tiče zahtjeva tužitelja za isplatu razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, za istaknuti je da je odredbom članka 36. stavka 2. KU 143/13 propisano da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u
prethodna tri mjeseca ako je to za njega povoljnije.

 

Kako je tuženik tužitelju u utuženom razdoblju pogrešno obračunavao plaću i istu isplaćivao u umanjenom iznosu, došlo je i do pogrešnog obračuna naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, slijedom čega je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu (osim u dijelu za razdoblje za koje se tužitelj Izjavom o suglasnosti odrekao potraživanja s osnova naknade za korištenje godišnjeg odmora).

 

Pravilna je i odluka o troškovima postupka iako je ista utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, dok je pravilnom primjenom materijalnog prava istu trebalo utemeljiti na odredbi članka 154. stavka 5. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19.), a koji se propis u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 117. stavka 3. ZID ZPP-a.

 

Slijedom svega navedenog, a budući da žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, trebalo je odlučiti kao u izreci.

 

Split, 23. srpnja 2020.