P-2337/19.

REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužitelja: 1. I.
L. – R., OIB: … i 2. M. L. – R., OIB: …, oboje iz
V., I. F. 29, koje zastupa punomoćnica A. M. L. V., odvjetnica
u O. društvu L. – V. i partneri d.o.o., S., S. 4, protiv
tužene: R. H., OIB: …, koju zastupa ODO
u S., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 8. lipnja 2020. u
prisutnosti punomoćnice tužitelja A. M. L. K. i zz tužene V. G., 22.
srpnja 2020.,

p r e s u d i o j e

Odbija se tužbeni zahtjev:

"Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljima iznos

od 260.798,40 kuna uz zatezne kamate i to:

- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. travnja 2016.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. svibnja 2016.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. lipnja 2016.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. srpnja 2016.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. kolovoza 2016.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. rujna 2016.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. listopada 2016.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. studenog 2016.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. prosinca 2016.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. siječnja 2017.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. veljače 2017.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. ožujka 2017.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. travnja 2017.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. svibnja 2017.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. lipnja 2017.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. srpnja 2017.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. kolovoza 2017.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. rujna 2017.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. listopada 2017.

1

P-2337/19.

- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. studenog 2017.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. prosinca 2017.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. siječnja 2018.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. veljače 2018.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. ožujka 2018.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. travnja 2018.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. svibnja 2018.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. lipnja 2018.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. srpnja 2018.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. kolovoza 2018.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. rujna 2018.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. listopada 2018.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. studenog 2018.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. prosinca 2018.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. siječnja 2019.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. veljače 2019.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. ožujka 2019.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. travnja 2019.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. svibnja 2019.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. lipnja 2019.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. srpnja 2019.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. kolovoza 2019.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. rujna 2019.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. listopada 2019.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. studenog 2019.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. prosinca 2019.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. siječnja 2020.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. veljače 2020.
- na iznos od 4.346,64 kuna počev od 15. ožujka 2020.

pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena."

r i j e š i o j e

I. Dopušta se objektivna preinaka tužbe.

II. Nalaže se tužiteljima u roku od 15 dana isplatiti tuženiku parnični trošak u iznosu

od 16.250,00 kuna.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 11.250,00 kuna, zahtjev se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

U tužbi, zaprimljenoj 23. svibnja 2019., se navodi kako su tužitelji suvlasnici svaki za po ½ dijela stana u S. označenog kao č. zgr. 4276 z.u. 9087 k.o. S., 3. suvlasnički dio s

2

P-2337/19.

neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-3) u naravi trosobni stan na prvom katu, na
sjevernom dijelu zgrade anagrafske oznake T. 8. U predmetnom stanu stanuju
zaštićeni najmoprimci S. B. iz S., T. 8, OIB: … i M.
B., S., T. 8. Pravo zaštićenog najmoprimca stekle su rješenjem o
nasljeđivanju iza pok. M. S. pod poslovnim brojem O-1056/06. pred Općinskim
sudom u S.. Pok. M. S. podigao je tužbu radi donošenja presude koja ugovor o
najmu stana sa zaštićenom najamninom koja se vodi pred Općinskim sudom u S. pod
poslovnim brojem IIP-1926/01., a koji predmet još uvijek nije pravomoćno okončan. Tužitelji
su kao vlasnici predmetnog stana na ime troškova održavanja zajedničkih dijelova zgrade od
stjecanja prava vlasništva do danas plaćaju. Pored toga tužitelji su kao vlasnici i najmodavci
na temelju zakonskih odredbi obvezni plaćati održavanje predmetnog stana i zajedničkih
dijelova zgrade te održavati stan u stanju podobnom za stanovanje. Zaštićena najamnina za
predmetni stan je barem 30 puta manja od tržišne najamnine koju tužitelj ne može, a niti će
moći naplatiti. Istovremeno, tržišna vrijednost stana je značajno umanjena radi iste činjenice.
Dakle, tužena je na taj način povrijedila tužiteljima vlasnička prava zajamčena odredbama
članka 1. Protokola broj 1. uz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda jer ne
postoji ravnoteža između interesa tužitelja kao vlasnika stana i općeg interesa zaštite prava
zaštićenih najmoprimaca pošto je tužiteljima nametnut prekomjeran individualni teret, a
očigledno je da će ova povreda trajati i nadalje. Ovakav pravni stav zauzeo je uostalom i
Europski sud za ljudska prava odlučujući u predmetu S. protiv R. presudom od 10.
srpnja 2014., zahtjev broj 12027/10. Tužitelji drže, a što je sukladno stavu Europskog suda za
ljudska prava izraženom u citiranoj presudi da on radi povrede učinjene od strane tužene trpi
štetu jer niti stan ima u posjedu, niti za isti može ostvariti tržišnu najamninu s obzirom da u
stanu žive osobe koje su po propisima bivše države stekle stanarsko pravo. Radi toga tužitelji
su trpjeli štetu koja se ogleda u razlici između odgovarajuće najamnine i zaštićene najamnine,
koja je nesporno neodgovarajuća. Tužitelji drže da odgovarajuća najamnina za predmetni stan
iznosi 3.000,00 kuna. Tužitelji su se prije podnošenja tužbe, a na temelju članka 186. ZPP-a
obratili Općinskom državnom odvjetništvu u S. sa zahtjevom za mirnim rješenjem spora i
to 17. travnja 2019. ODO je na isti zahtjev odgovorilo dopisom pod brojem N-DO-
146/19. od 29. travnja 2019. u kojem navode kako ne prihvaćaju rješenje predmetne pravne
stvari u mirnom postupku. Tužitelji dakle imaju pravo na naknadu nerazmjernog i
nepravičnog ograničenja njihovih vlasničkih prava pa predlažu donijeti presudu kojom će se
obvezati tužena na isplatu iznosa od 108.000,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama te im
naknaditi parnični trošak.

U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 14. lipnja 2019., tuženik je osporio tužbu i
postavljeni tužbeni zahtjev, predlaže isti odbiti uz naknadu tuženiku parničnog troška. Ističe
prigovor zastare samog prava u odnosu na ukupno potraživanje u ovom predmetu. Naime,
Zakon o najmu stanova ("Narodne novine" broj: 91/96., 48/98., 66/98. i 22/06.) stupio je na
snagu 19. listopada 1996. kojim je u članku 33. propisana obveza vlasnika za zaključenjem
Ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom. U konkretnoj pravnoj situaciji postavlja se
pitanje kada su tužitelji saznali za štetnu radnju i štetnika. To je u svakom slučaju bilo već
samom ratifikacijom Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, dakle još 1997.
kada je ista postala dio nacionalnog pravnog poretka te je od tada počela nastajati šteta s
osnova izmakle koristi u visini razlike između vrijednosti "primjerene" najamnine i
"zaštićene" najamnine koju bi vlasnici stanova ostvarili davanjem stana u najam da im
vlasništvo nije bilo zakonom prekomjerno ograničeno. Zbog toga je u konkretnom slučaju
potrebno skrenuti pozornost na članak 227. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"
broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.) koji govori o zastari samog prava iz kojeg proistječu
povremene tražbine. Budući prednik tužitelja pok. M. S. nije pokrenuo postupak

3

P-2337/19.

protiv RH unazad 5 godina od dana ratifikacije Konvencije za zaštitu ljudskih prava i
temeljnih sloboda to je sada tužiteljima zastarjelo i samo pravo potraživati naknadu štete
sukladno članku 227. ZOO-a, što bi značilo gubitak prava zahtijevati i buduća povremena
davanja i povremena davanja koja su dospjela prije same zastare. U korist navedenog
tumačenja govori i stajalište VSRH u odluci Rev x-1001/12. od 12. veljače 2013., Rev x-
101/17. od 28. lipnja 2017., kao i odluke Županijskog suda u S. broj Gž-192/18. od 8.
ožujka 2018., a prema kojima je potraživanje naknade štete s osnova izgubljene zarade
povremeno potraživanje u smislu članka 226. ZOO-a. Dakle, pravilnim isčitavanjem citirane
presude jasno proizlazi da je u konkretnom slučaju budući se radi o povremenim tražbinama u
primjeni odredba sada članka 226. i 227. ZOO-a. Iako je dio revizije revidentice R.
H. odbačen u dijelu u kojem se postavlja pravno pitanje koje se tiče utvrđivanja
postojanja povremenih potraživanja te pitanje njihove zastare prava iz koje povremene
tražbine proizlaze, o postavljenom pitanju VSRH radi nedostatka različite prakse Županijskih
sudova nije izričito zauzeo pravni stav, ali je na navedeno pitanje u dijelu presude koji je gore
citiran zapravo ipak neizravno odgovorio. U svakom slučaju tužitelji, odnosno njihovi pravni
prednici su još puno ranije nego što je donesena presuda S. protiv RH imali saznanja o
činjenicama zbog kojih sada tvrde da ime je nastala šteta. Nepoznato je kako je prednik
tužitelja stekao predmetni stan, odnosno je li se radi o bivšem vlasniku stana prije oduzimanja
ili je od bivšeg vlasnika stana prednik tužitelja isti kupio, odnosno stekao ga darovanjem.
Navedene su okolnosti bitne jer utječu na odgovornost R. H. u ovom postupku.
Postavlja se pitanje jesu li tuženici iz postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u S.
pod poslovnim brojem IIP-1926/01., a koji predmet još uvijek nije pravomoćno okončan
doista stekli status zaštićenog najmoprimca (budući se radi o rješenju o nasljeđivanju iza pok.
M. S.), ukoliko se uzme u obzir koje uvjete je trebalo zadovoljiti da bi osoba stekla
status zaštićenog najmoprimca, npr. zajedničko domaćinstvo u predmetnoj nekretnini s pok.
M. S. kroz zakonom propisano vrijeme. Zatim, utvrđivanje činjenice imaju li
zaštićeni najmoprimci, odnosno članovi njihovog obiteljskog domaćinstva odgovarajući stan
ili kuću u kojoj bi mogli živjeti, kakvog su imovnog stanja i platnih mogućnosti te je li se
navedeno uzimalo u obzir prilikom utvrđivanja visine "zaštićene" najamnine. Navedeno je
bitno budući je na tragu stajališta Europskog suda za ljudska prava i to baš u predmetu
G. protiv R. u kojoj je navedeno da čak i ako najmoprimac nije vlasnik odgovarajućeg
stana u istoj općini, ali ostali članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju odgovarajuću
useljivu kuću ili stan, vlasniku pripada pravo na raskid ugovora o najmu stana sa zaštićenom
najamninom i zahtjev predaju u posjed istoga. Dakle, pitanje je jesu li tužitelji do sada u
predmetnom postupku isticali sve prigovore koji su im stajali na raspolaganju da bi se uopće
utvrdio status zaštićenog najmoprimca nasljednicima pok. M. S., a zatim i druge
gore navedene prigovora. U odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva tuženik navodi
kako tužitelji uz tužbu nisu dostavili nikakve podatke o visini niti prosječne niti tržišne, a niti
primjerene najamnine, zz tužene već sada ističe da visina štete nikako ne bi trebala biti razlika
između tržišne vrijednosti nekretnine i iznosa koji je tužitelj po osnovi zaštićene najamnine
primio. Naime, nigdje u presudama S. protiv R., ali i drugim nije dosuđena razlika
između tržišne najamnine umanjene za ostvarenu zaštićenu najamninu, već se govori o tome
da se u postupku mora utvrditi odgovarajuća (primjerena, pravična) najamnina. Isto tako
odgovarajućom, odnosno primjerenom najamninom bi se mogla smatrati i slobodno
ugovorena najamnina u visini određenom člankom 2. Odluke Vlade RH o utvrđivanju visine
slobodno ugovorene najamnine ("Narodne novine" broj: 120/00.) u kojoj se takva najamnina
utvrđuje u iznosu od 15,00 kuna/m2 stambene površine te bi se od tih iznosa mogao odbiti
iznos zaštićene mjesečne najamnine u utuženom razdoblju (nepravomoćna presuda Općinskog
suda N. B. c/a RH). Sve navedeno na tragu je opet europskog zakonodavstva
(presuda Europskog suda Mellacher i dr. protiv Austrije iz 1989.) gdje je sud zauzeo stajalište

4

P-2337/19.

da nije bilo povrede članka 1. Protokola 1. Konvencije upravo iz razloga što je austrijsko
zakonodavstvo ograničilo najamninu koja nije mogla biti ispod visine troškova održavanja
imovine, a vlasnici stanova su mogli povećati najamninu da bi pokrili nužne troškove
održavanja što im je omogućilo održavanje nekretnine u pristojnom stanu. Iz navedenog
stajališta može se zaključiti da Europski sud za ljudska prava dopušta ograničenje prava
vlasništva do određene mjere, dakle do te mjere da vlasnici stanova imaju određenu korist od
predmetnih stanova, odnosno da ostvaruju korist koja ne smije biti manja od nužnih troškova
održavanja iste (dalje presuda Hutten-Czapska protiv Poljske). Dakle Europski je sud za
ljudska prava postavio gornju granicu mjere dopuštenog ograničenja vlasništva. Slijedom
iznesenog zaključuje se da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti kako po osnovu
tako i prema visini pa se predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te obvezati tužitelje na
snošenje parničnog troška.

Podneskom od 24. rujna 2019. tužitelji su uredili tužbeni zahtjev, na način da su
potraživali isplatu iznosa od 120.000,00 kuna.

Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem zk izvatka za z.u. 9087 k.o. S.,
zahtjeva za mirnim rješenjem spora od 17. travnja 2019., dopisa ODO broj N-DO-
146/19. od 29. travnja 2019., rješenja Općinskog suda u S., Odjela za zemljišne knjige
pod poslovnim brojem Z-734/87. od 27. ožujka 1987., izvatka iz zemljišne knjige za z.u. 9087
k.o. S., ugovora o korištenju stana broj 4909/1 od 29. travnja 1981., rješenja o
nasljeđivanju javnog bilježnika M. M. pod poslovnim brojem O-3204/09.,
UPP/OS-Vis-96/09. od 19. travnja 2011., dopisa od 4. prosinca 2001., uvjerenja o prebivalištu
Policijske uprave Splitsko – dalmatinske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne
poslove, Služba za upravne poslove, Broj: 511-12-19-173-6169/2019. od 20. rujna 2019.,
uvjerenja o prebivalištu Policijske uprave Splitsko – dalmatinske, Sektora za imigraciju,
državljanstvo i upravne poslove, Služba za upravne poslove, Broj: 511-12-19-173-6170/2019.
od 20. rujna 2019., spisa pod poslovnim brojem Pmal-445/12., spisa pod poslovnim brojem
Pst-1203/14., spisa pod poslovnim brojem IIP-1926/01., spisa pod poslovnim brojem O-
1056/06., izračuna zaštićene najamnine od 21. studenog 2019., dopisa Porezne uprave,
Klasa: 410-01/20-01/96, Ur. broj: 513-007-17-01-
2020-2 od 12. veljače 2020.

Punomoćnik tužitelja i zz tuženika su popisali parnični trošak.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Među strankama sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

Čitanjem zk izvatka za z.u. 9087 k.o. S. utvrđeno je da su na nekretnini označenoj
kao č. zgr. 4276 i to E-3 – trosobni stan na I. katu na sjevernom dijelu zgrade kao suvlasnici
upisani L. – R. M. pok. V. i L. – R. I. pok. V. za po ½ dijela.

Čitanjem zahtjeva za mirnim rješenjem spora od 17. travnja 2019. utvrđeno je da istim
I. L. – R. i M. L. - R. predlažu ODO na temelju odredbi članka 186.
ZPP-a da zaključe izvansudsku nagodbu radi isplate iznosa od 108.000,00 kuna.

Čitanjem dopisa ODO broj N-DO-146/19. od 29. travnja 2019. utvrđeno je da
istim ODO izvješćuje I. L. – R. i M. L. - R. kako ne prihvaćaju rješenje
predmetne pravne stvari u mirnom postupku.

5

P-2337/19.

Čitanjem rješenja Općinskog suda u S., Odjela za zemljišne knjige pod poslovnim
brojem Z-734/87. od 27. ožujka 1987. utvrđeno je da se istim dopušta zabilježba prijenosa
prava vlasništva posebnog dijela koji je izuzet iz nacionalizacije u stambenoj zgradi
označenoj kao č. zgr. 4276 z.u. 9087 k.o. S. s imena ostavitelja P. T. pok.
I. i to baš jednog trosobnog stana na I. katu na sjevernoj strani zgrade na ime L. – R.
V. M. za cijelo.

Čitanjem izvatka iz zemljišne knjige za z.u. 9087 k.o. S. utvrđeno je da je
nekretnina označena kao č. zgr. 4276 "kuća" površine 218 m2 uknjižena kao društveno
vlasništvo, da je zabilježeno pravo vlasništva posebnog dijela koji je izuzet iz nacionalizacije
u stambenoj zgradi označenoj kao č. zgr. 4276 zkt. I. i to baš jednog trosobnog stana na I.
katu, sjeverno krilo zgrade, čiji je vlasnik L. – R. V. M. za cijelo.

Čitanjem ugovora o korištenju stana broj 4909/1 od 29. travnja 1981. utvrđeno je:
- da je isti sklopljen između M. S., kao korisnika i Zavoda za izgradnju S.
- da je istim utvrđeno da se stan nalazi u zgradi u T. ulici broj 8 na I. katu,
ukupne neto površine 73 m2

- da zaštićena najamnina iznosi 79/327,60 dinara

- da se istim mijenja ugovor broj 4909 jer je novi vlasnik stana L. – R. V. na
temelju rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u S. pod poslovnim brojem O-
961/78. od 28. ožujka 1980.

- da ugovor vrijedi od 1. travnja 1980.

Čitanjem rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika M. M. pod
poslovnim brojem O-3204/09., UPP/OS-Vis-96/09. od 19. travnja 2011. utvrđeno je da je isto
doneseno iza smrti pok. L.-R. V. pok. M. te da njegovu ostavinsku imovinu čini
između ostalih i nekretnina označena kao č. zgr. 4276 z.u. 9087 k.o. S. – trosobni stan na I.
katu na sjevernom dijelu zgrade, vlasništvo ostavitelja za cijelo, a njegovim nasljednicima na
temelju zakona su proglašeni L. – R. M. pok. V. i L. R. I. pok. V.
za po ½ dijela.

Čitanjem dopisa od 4. prosinca 2001. utvrđeno je da se istim L. – R. V., kao
vlasnik stana obraća M. S. te ga poziva da u roku od 15 dana iseli iz stana
anagrafske oznake T. 8/I, S. te mu stan preda na slobodno raspolaganje u
protivnom će podnijeti tužbu kod Općinskog suda u S..

Čitanjem uvjerenja o prebivalištu Policijske uprave Splitsko – dalmatinske, Sektora za
imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Služba za upravne poslove, Broj: 511-12-19-173-
6169/2019. od 20. rujna 2019. utvrđeno je da se istom potvrđuje da je S. B. kći
M., OIB: … imala prijavljeno prebivalište na području Republike Hrvatske na
adresi S., H. 58 od 20. listopada 1969. do 21. veljače 2014.

Čitanjem uvjerenja o prebivalištu Policijske uprave Splitsko – dalmatinske, Sektora za
imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Služba za upravne poslove, Broj: 511-12-19-173-
6170/2019. od 20. rujna 2019. utvrđeno je da se istom potvrđuje da je M. B. kći
M., OIB: … imala prijavljeno prebivalište na području Republike Hrvatske na
adresi S., T. 8 od 22. kolovoza 1973. do 30. prosinca 2014.

6

P-2337/19.

Čitanjem spisa pod poslovnim brojem Pmal-445/12. utvrđeno je da je u istom 5.
prosinca 2013. donesena presuda kojom se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o
ovrsi javnog bilježnika Z. P. iz S. pod poslovnim brojem Ovrv-437/07. od 21. rujna

2007. u dijelu u kojem se nalaže tuženiku da u roku od 8 dana isplati tužiteljima iznos od
955,60 kuna te im naknadi troškove postupka (tužitelji: 1. A. B., 2. B. C., 3.
J. P., 4. J. K., 5. N. B., 6. A. G., 7. R. S., 8.
J. – A. R., 9. K. M., 10. A. K., 11. M. V. i 12.
V. R. – svi kao suvlasnici zgrade T. 8 u S., protiv tuženika: 1. M.
L. – R. i pod 2. I. L. – R.), a koja presuda je potvrđena presudom
Županijskog suda u S. pod poslovnim brojem Gžx-180/14. od 3. veljače 2015.

Čitanjem spisa pod poslovnim brojem Pst-1203/14. utvrđeno je da je 1. ožujka 2018.
doneseno rješenje o prekidu postupka do pravomoćnog okončanja spisa pod poslovnim
brojem IIP-1926/01. (tužitelji: 1. I. L. – R., 2. M. L. – R., tuženici: 1.
S. B. i 2. M. B., predmet spora: iseljenje iz trosobnog stana u S.,
T. 8).

Čitanjem spisa pod poslovnim brojem IIP-1926/01. utvrđeno je:
- da je raspravnim rješenjem od 6. ožujak 2009. utvrđen prekid postupka zbog smrti
tužitelja S. M.

- da su rješenjem od 5. siječnja 2015. pozvani M. B., I. S. i V. G.
kao zakonski nasljednici ranije označenog tužitelja M. S. te M. L. R.
i I. L. R. kao zakonski nasljednici ranije označenog tuženika V. L.
R. preuzeti postupak te je određen nastavak postupka

- predmet spora: donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana u S.,

T. 8.

Čitanjem spisa pod poslovnim brojem O-1056/06. utvrđeno je da je 13. rujna 2007.
doneseno rješenje o nasljeđivanju iza smrti pok. M. S. pok. J. te je utvrđeno da
njegovu ostavinu sačinjava tražbina s osnova Zakona o provođenju odluke Ustavnog suda Rh
od 12. svibnja 1998. ("Narodne novine" 105/04.) u neutvrđenom iznosu, a njegovim
nasljednicima na temelju zakona te uslijed ustupa I. S. i V. G. proglašeni su:
S. B. pok. M. za ¾ dijela i M. B. za ¼ dijela.

Čitanjem izračuna zaštićene najamnine od 21. studenog 2019. utvrđeno je da je istim
utvrđeno da su najmodavaci I. i M. L. - R., najmoprimac pok. S. M., da
se stan nalazi na adresi T. 8 u S., broj stana 6, na I. katu, neto korisne površine
stana 72,13 m2 te je izračunata mjesečna zaštićena najamnina u iznosu od 194,75 kuna.

Čitanjem dopisa Porezne uprave, Klasa: 410-
01/20-01/96, Ur. broj: 513-007-17-01-2020-2 od 12. veljače 2020. utvrđeno je da su istim
dostavljeni podaci o najmu stanova koji se nalaze u susjednim ulicama U. T. 8 u
S., na području istog kvarta i to:

- stan u T. ulici – površine 42,00 m2, ugovorena mjesečna najamnina 3.040,00

kuna

- stan u T. ulici – površine 76,00 m2, ugovorena mjesečna najamnina 3.000,00

kuna

- stan u U. D. rata – površine 30,00 m2, ugovorena mjesečna najamnina

2.000,00 kuna

7

P-2337/19.

- stan u U. D. rata – površine 28,00 m2, ugovorena mjesečna najamnina

2.250,00 kuna

- stan u U. K. V. – površine 76,00 m2, ugovorena mjesečna najamnina

4.500,00 kuna

- stan u U. K. V. – površine 62,00 m2, ugovorena mjesečna najamnina

3.272,80,00 kuna

- stan u D. ulici – površine 58,00 m2, ugovorena mjesečna najamnina 3.000,00

kuna.

Za odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva trebalo je utvrditi odlučne, a među
strankama sporne činjenice u pogledu pitanja jesu li S. B. i M. B. stekle
status zaštićenog najmoprimca iza smrti M. S., podredno je li postoji odgovornost
RH za nastalu štetu tužiteljima.

Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra neosnovanim.

Prema odredbi članka 30. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj: 91/96.,
48/98., 66/98. i 22/06. – dalje: ZNS) danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje stanarsko
pravo osobama koje su to pravo stekle propisima koji su vrijedili do dana stupanja na snagu
ovog Zakona (1.).

Osobe iz stavka 1. stječu prava i obveze najmoprimca (2.).

Prema članku 37. ZNS-a osobe koje na dan stupanja na snagu ovog Zakona imaju
pravni položaj člana obiteljskog domaćinstva stečenog prema odredbama Zakona o
stambenim odnosima ("Narodne novine" broj 51/85., 42/86., 22/92. i 70/93.) upisuju se u
ugovor o najmu stanova.

Prema članku 11. Zakona o stambenim odnosima korisnikom stana smatra se stanar i
članovi njegovog porodičnog domaćinstva ako zajedno s njim stanuju, podstanar i članovi
njegovog porodičnog domaćinstva ako zajedno s njime stanuju, druga osoba koja s
dopuštenjem stanara zajedno s njim stanuje.

Prema članku 12. Zakona o stambenim odnosima članovima porodičnog domaćinstva
smatraju se bračni drug te osoba koja zajedno s njim stanuje posljednje dvije godine i to
srodnici po pravoj liniji, njihovi bračni drugovi, braća, sestre, pastorčad i usvojenici, djeca bez
roditelja osoba na uzdržavanje, očuh i maćeha, usvojilac i osobe koje je stanar dužan po
zakonu uzdržavati, osoba koja s njim živi u izvanbračnoj zajednici.

U predmetu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu S.
protiv H. (Zahtjev br. 12027/10. od 10. srpnja 2014.) podnositelj zahtjeva je tvrdio da
nemogućnost naplate najamnine za najam stana koji koristi zaštićeni najmoprimac predstavlja
povredu njegovih vlasničkih prava. ESLJP je utvrdio je da je došlo do miješanja u vlasnička
prava podnositelja zahtjeva jer zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja
onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je pravna
osnova za to miješanje bio Zakon o najmu stanova što znači da je miješanje bilo previđeno
zakonom i da su pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Nadalje, ESLJP je utvrdio
da u konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, da
je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran teret te da nije postignuta potrebna
ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja zahtjeva,

8

P-2337/19.

čime je povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih
sloboda ("Narodne novine" - MU 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., dalje u
tekstu: Konvencija). Nadalje, utvrđeno je da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena
povreda Konvencije tiče zakonodavstva i da se proteže izvan pojedinačnog interesa
podnositelja zahtjeva, radi čega smatra da Republika Hrvatska treba poduzeti odgovarajuće
zakonodavne i druge opće mjere.

Konvencija je prema članku 141. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine"
56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 5/14., dalje u
tekstu: Ustav) iznad zakona po pravnoj snazi, a prema članku 5. Zakona o sudovima
("Narodne novine" broj 28/13., 33/15., 82/15. i 82/16.) sudovi sude i na temelju Ustava i
međunarodnih ugovora.

Slijedom iznesenog jasno je da su odluke ESLJP-a pa tako i navedena odluka S.
protiv R. H. obvezujuće za sve sudove i primjenjuju se na području R.
H. jer to proizlazi iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. siječnja 2013.
broj U-III-3304/2011. i s obzirom da je ESLJP jedini ovlašten tumačiti povrede Konvencije
koje su nastale u zemljama potpisnicama te Konvencije u smislu odredbe članka 32.
Konvencije. Ustavni sud smatra da izvršenje presuda ESLJP-a u kojima je utvrđena povreda
Konvencije treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju
je Republika Hrvatska kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom Konvencije i
priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i
primjene Konvencije.

Međutim, tužena je prigovorila da bi S. B. i M. B. stekle status
zaštićenog najmoprimca samo na temelju nasljeđivanja te je u navedenom pravcu dostavila
uvjerenja o prebivalištu za iste pa da samim time ne bi postojala odgovornost RH.

U predmetu pod poslovnim brojem IIP-1926/01. prednik M. S. je podnio
tužbu protiv prednika tužitelja radi donošenja presude koja će zamijeniti ugovor o najmu stana
(predmetnog stana) te je naveo da su članovi njegovog domaćinstva kćer S. B. i
unuci V. B., M. B.. Ujedno predlaže da se uvedu u ugovor o najmu stana
kao članovi obiteljskog domaćinstva. Iz uvjerenja o prebivalištu za S. B. proizlazi
da je ista imala prijavljeno prebivalište od 22. listopada 1969. do 21. veljače 2014. na adresi
S., H. 58. Zakon o stambenim odnosima, naprijed citiran, jasno određuje da se
članom porodičnog domaćinstva stanara smatra bračni drug te osoba koja zajedno s njim
stanuje posljednje dvije godine.

Iz uvjerenja o prebivalištu proizlazi da S. B. nikada nije imala prijavljeno
prebivalište na T. 8 iz čega sud zaključuje da nije bila član obiteljskog domaćinstva
pok. M. S.. M. B., kćer pok. M. S. je odjavljena sa adrese
T. 8 2014. Njen prednik niti ne navodi da bi ona bila član njegovog obiteljskog
domaćinstva. Tužitelji ne samo da ne dokazuju suprotno nego u spisu pod poslovnim brojem
IIP-1926/01., po tužbi pok. S. M., radi donošenja presude koja će zamijeniti ugovor o
najmu dostavljaju uvjerenje o prebivalištu za nasljednice pok. S. M. i navode da jedna
nasljednica nikada nije živjela na predmetnoj adresi, a druga je odjavljena 2014. pa da nisu
stekle status zaštićenog najmoprimca. Dakle, tužitelji očito potrebama različitih postupaka
prilagođavaju status S. B. i M. B..

9

P-2337/19.

Zaključno, nasljednice nositelja stanarskog prava nisu samim nasljeđivanjem stekle
pravo zaštićenog najmoprimca. Sam prednik pok. M. S. za života u tužbi pod
poslovnim brojem IIP-1929/01. navodi da zajedno s njim u domaćinstvu žive kćer S.
B. i unuci. Iz uvjerenja o prebivalištu proizlazi da ista nikada nije prebivala na adresi
T. 8. Tužitelji ne samo da ne dokazuju suprotno, nego u drugom predmetu osporavaju
da bi S. B. i njena sestra stekle status zaštićenog najmoprimca. M. B. je
odjavljena sa predmetne adrese 2014., a njen otac je niti ne navodi kao člana obiteljskog
domaćinstva. Utuženo dugovanje se odnosi na 2017. do 2020. pa sve da je i bila član
domaćinstva, u utuženom razdoblju nije koristila stan pa niti u jednom niti u drugom slučaju
ne postoji odgovornost RH radi čega je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan.

S obzirom na navedeno sud se nije upuštao u ocjenjivanje ostalih prigovora tuženika,
niti u utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva.

Prema odredbi članka 190. stavak 2. ZPP/19. tužitelj može preinačiti tužbu do
zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja
prethodnog postupka. Člankom 117. ZID ZPP/2019. propisano je da se navedena odredba
primjenjuje na sve postupke u tijeku. Iako se tuženik usprotivio preinaci, sud smatra da je ista
svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te je na temelju članka 190. stavak

2. i 3. ZPP-a dopustio preinaku na način kako je to navedeno u točki I. izreke rješenja.

Odluka o parničnom trošku donesena je u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. i
članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 26/91., 34/91., 53/91.,
91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 57/11., 25/13. i 89/14. – dalje ZPP-a) i
u skladu sa Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, prava
vrijednost predmeta spora u trenutku poduzimanja svake radnje.

Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu 250 bodova, za sastav podneska
od 16. listopada 2019. 250 bodova, za zastupanje na ročištu od 16. rujna 2019. 125 bodova, za
zastupanje na ročištima od 7. studenog 2019. i 20. siječnja 2020. po 250 bodova, za
zastupanje na ročištu od 8. kolovoza 2020. 500 bodova, odnosno ukupno 1.625 bodova, što
pri vrijednosti boda sa zatraženim paušalom od 10,00 kuna daje iznos od 16.250,00 kuna.
(Nije priznat trošak sastava podnesaka od 13. lipnja 2019. i 3. listopada 2019. jer isti ne
prileže spisu, trošak zastupanja na ročištu od 5. ožujka 2020. jer ZZ tuženika nije pristupio i
trošak zastupanja na ročištu od 27. travnja 2020. jer isto nije održano).

Za više traženo na ime troškova postupka u iznosu od 11.250,00 kuna tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 22. srpnja 2020.

SUTKINJA

JELENA LONČAR

10

P-2337/19.

PRAVNA POUKA:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi
putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude
obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja
nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava
presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja
- ODO Split
- u spis

11